Autor: Hrvoje Štefan
Radnička fronta je, putem koalicijske liste pet stranaka, osvojila na proteklim lokalnim izborima jedno mjesto u zagrebačkoj skupštini. Prvi član Radničke fronte koji će djelovati u skupštini je Mate Kapović, no ideja je da se svi članovi/ce RF-a (njih devet) koji su bili na koalicijskoj listi izrotiraju u četiri godine.
Pokušat ću ukazati koja dva principa se suprostavljaju kod političkog predstavništva i zašto RF smatra da je rotacija zastupnika demokratski važna, makar proceduralno nije dovoljna.
Dakle, Mate Kapović će biti prvi RF-ov zastupnik u zagrebačkoj skupštini zato jer je bio najviše rangiran od RF-ovih kandidata/kandidatkinja na listi. Kod koalicijskih dogovora oko imena na listi svaka od pet stranaka je samostalno odlučila koga će i na koje mjesto postaviti, sukladno dogovorenoj raspodjeli mjesta koje pripada svakoj stranci. Ipak, općenito je u koaliciji zagovarana ideja da redosljed bude određen prema "najjačim imenima". "Najjača imena" je sintagma za one koji su u javnosti najprepoznatljiviji i/ili za koje se pretpostavlja da će u skupštini znati najbolje artikulirati političke stavove, koji su se već dokazali svojim aktivizmom/političkim djelovanjem, za koje se pretpostavljada će biti najkompetentniji za rad u skupštini itd.
Drugim riječima, redosljed na listi, makar određen međusobnim koalicijskim dogovorom i unutarstranačkom odlukom/glasanjem svake stranke, zapravo se bazira na aristokratskom, a ne demokratskom principu. Aristokratski princip odabira predstavnika jest onaj prema kojem se biraju najbolji (od grčkog aristoi) ili oni koji imaju neku posebnu ovlast da budu predstavnici (prepoznatljivost, ideološku konzistentnost, govorničku vještinu..). Svaki izbor političkih predstavnika glasanjem je u svojem karakteru aristokratski jer su 'iznadprosječni' u prednosti nad 'običnim' ili 'prosječnim' ili onima koji nemaju neku posebnu ovlast za predstavljanje ili vladanje. Demokracija je pak vladavina običnih ljudi ili vladavina onih koji su bez ovlasti za vladanje (Ranciere).
S jedne strane razumljivo je da se za političke predstavnike biraju nabolji jer se od njih očekuje da će najbolje artikulirati stavove ili osigurati širu prepozatljivost, važnu za privlačenje novih ljudi ili za osiguranje njihove podrške. No, problem je što iz aristokratskog principa izbora najboljih (glasanjem) proizlazi formiranje političke elite i učvršćivanje jaza između onih koji vladaju i onih nad kojima se vlada. Naime, ako je netko izabran za političkog predstavnika zato jer je bolji (jer je imao bolje početne uvjete, veću mogućnost bavljenja politikom, u konačnici – veći talent) izgledno je da će se njegova/njezina ovlast za političko predstavljanje još dodatno osnažiti obnašanjem predstavničke funkcije u odnosu na one koje predstavlja. Na taj način formira se i učvršćuje politička elita ili politička avangarda tj. podjela na one koji vode (vladaju) i one koji su vođeni (one nad kojima se vlada).
Problem formiranja i ušvršćivanja nedemokratskog (elitističkog) jaza karakterističan je bio do sada ne samo za desnicu nego i za ljevicu. Ljevica je također smatrala kako političke organizacije i političku vlast treba predvoditi avangarda najboljih, kako bi se što uspješnije izborili politički ciljevi za koje se zalaže. No, s takvim pristupom negiran je osnovni princip demokracije za kojeg se ljevica zalaže - da većina običnih/prosječnih/onih bez ovlasti za vladanje budu društveni protagonisti koji će mijenjajući društvene okolnosti mijenjati i ujedno osposobljavati sebe za demokratsku vladavinu. Umjesto toga, ljevica je povijesno svojim političkim djelovanjem vodila stvaranju i učvršćivanju podjele na partijsku elitu /oligarhiju koja vodi i većinu koja slijedi i koja nije osposobljena za demokratski protagonizam.
I upravo na povijesnom iskustvu nedemokratske vladavine ljevice i nedemokratskog karaktera društveno-ekonomskih sistema koje je gradila i zbog jednog od ključnih razloga zašto se 'realno postojeći socijalizmi' nisu mogli unutar sebe demokratski transformirati (jer demokratska većina nije bila osposobljena za takvu transformaciju), današnja ljevica treba tražiti nove organizacijske oblike i proceduralne uvjete koji će sprječiti stvaranje i učvrščivanje podjele na elitu koja vlada i većinu nad kojom se vlada.
Rotacija predstavnika je važan demokratski iskorak i RF je ispravno odlučla da će rotirati svoje predstavnike u skupštini, naravno koliko to dozvoljavaju proceduralne mogućnosti (zato jer se mogu rotirati samo oni koji su bili na listi za skupštinu). No, proceduralni uvjet istinskog demokratskog protagonizma jest dokidanje izbora političkih predstavnika glasanjem i, umjesto toga, njihov izbor slučajem ili kockom iz baze svih ili većine članova RF-a. Zašto je izbor političkih predstavnika slučajem, uz njihovu rotaciju, uvjet demokratskog protagonizma? Zato jer tek tada postaje važno da demokratska baza (većina) u njenom 'idealnom prosjeku' dosegne adekvatno razumijevanje političke ideje i kompetenciju za vladanje, kada se ne zna tko će biti njezin politički predstavnik i kada to predstavništvo nikako ne može voditi formiranju ili produbljivanju specifičnih kompetencija koje ostalima ostaju nedostupne, što onda sprječava formiranje i učvršćivanje političkih elita.
Demokratizacija političkog procesa, političkih organizacija i predstavničkih institucija je svakako ogroman izazov za ljevicu. No, ljevica ukoliko ne bude demokratska i ukoliko ne vodi stvaranju društvenih uvjeta za demokratski protagonizam ne može biti snaga koja će predvoditi progresivne društvene promjene.