Autorica: Katarina Peović Vuković

Što je kapital za nas?

    Danas kada slavimo 150 godina Kapitala, zapravo slavimo objavljivanje njegova prvog sveska koji Karl Marx priređuje i objavljuje 1867. godine (druga dva su objavljena nakon Marxove smrti, a priredio ih je Friedrich Engels, drugi 1885., a treći 1894. godine). Usporedbe radi, samo godinu nakon objavljivanja Kapitala će na zagrebačkom glavnom trgu biti postavljena bista grofa Josipa Jelačića, u Marxovim očima, reakcionara koji je s ostalim generalima po Europi gasio vatre 1848., te tako osigurao drugo poluvrijeme posustaloj Habsburškoj monarhiji. Iako ustanci širom Europe 1848. nisu donijeli plodove kojima se Marx nadao, upravo je ta povijesna epizoda potaknula revolucionarnu misao.

    Ukoliko Marxovu vjeru u revolucionarno gibanje nasuprot reakcionarnom pokretu u  Habsburškoj monarhiji uzmemo kao polazišnu točku, onda socijalizam na ovim prostorima predstavlja oblik iskupljenja. Jugoslavenski socijalizam, uz sva zastranjenja, u svojem temelju ima marksističku misao i ovu temeljnu Knjigu.

    Kapital ipak nije knjiga koja je mogla puno toga reći socijalističkim ekonomistima, jednostavno zato, jer to prije svega kritika kapitalističkog načina proizvodnje. Marx je uopće malo konkretnih savjeta dao o komunističkoj ekonomiji i privredi jer i nije imao na umu analizu alternativne političke ekonomije. Zbog toga je Kapital nama, danas i ovdje, kada restauriramo Jelačiće, mađarone, kao i pripadne društveno-političke odnose, važniji nego što je to bio socijalističkim samoupravljačima. Kapital je nama ono što je za Krležu početkom dvadesetog stoljeća bio Lenjin i Oktobarska revolucija – svjetlo na kraju tunela.

    Iako je Marx cijelog svojeg života očekivao političko-ekonomsku revoluciju, kao što je Gramsci svoj život posvetio tumačenju zašto do revolucije nije došlo, ona se pojavljuje tek nakon njegove smrti, početkom 20. stoljeća, djelomično potaknuta i njegovim Kapitalom. (Ruski prijevod prvog sveska Kapitala pojavio se već 1872.) Druga polovica 20. stoljeća pak Marxovo je doba, jer je tada čak svaki četvrti od deset stanovnika na Zemlji živio pod vladom koja se smatrala marksističkom, u ključujući i našu. Kraj tih eksperimenata rezultira rezignacijom i ustoličenjem poretka koji je francuski filozof Alain Badiou nazvao "kapitalo-parlamentarizmom". To je razdoblje kada prevladava uvjerenje da tražiti nešto bolje – znači tražiti nešto gore. Socijalističkom eksperimentu se suprotstavlja liberalna reprezentativna demokracija kao oblik vladavine koji predstavlja "manje zlo". Stagnacija traje preko četrdeset godina u kojima je kako se često kaže "lakše zamisliti kraj svijeta nego kraj kapitalizma".

    Kao rezultat ekonomske krize 2008. godine javljaju se kritike koje ukazuju na manjkavosti liberalne demokracije. Djelomično, te su kritike i same ograničene ideološkim okvirom kojeg prokazuju – individualističkim poimanjem svijeta koje ne može dobaciti dalje od kritike "pohlepnih kapitalista", a kao alternativu ponuditi "kapitalizam s ljudskim licem". Kapital je tako temeljna knjiga koja omogućava da se ne zapada u ovakva pojednostavljenja, jer se ona i otvara (u predgovoru prvog izdanja) idejom da je "greška" kapitalizma strukturalna, a ne osobna i individualna. Kako će na tragu toga reći Mark Fisher, kojeg smo izgubili upravo u ovoj simboličnoj godini, moramo priznati da su kapitalisti, ponekad, divni ljudi.

    No što danas Hrvatska može naučiti iz Kapitala? Zemlje koje su industrijski razvijenije pokazuju onima manje razvijenima sliku njihove vlastite budućnosti, piše Marx u spomenutom pregovoru. Iako je Marx previdio moć periferije u socijalnim prevratima i revolucijama, ova primjedba stoji po pitanju političke ekonomije. Hrvatska danas živi američku, britansku i njemačku povijest. Ova se teza može najbolje dokazati uzmemo li u usporedbu formiranje klase namještenika u Weimarskoj Njemačkoj oko 1930. godine prošlog stoljeća, koju je najbolje opisao Sigfried Kracauer u knjizi Namještenici, i današnju klasu korporacijskih namještenika u domaćim telekomunikacijama, marketinškim agencijama i Agrokorima, Jamnicama i Coca-Colama.

    Ta klasa službenika kao i more prekarijatskih radnika, iako toga sami često nisu svjesni, zahtijevaju literaturu koja bi im dala uvid u nejednakost koju žive, računicu prema kojoj imperativi učinkovitosti zbog kojih gube zdravlje, priliku za osnivanje porodice i bilo kakvu ozbiljnu sigurnost koja se proglašava privilegijom, ravnaju njihovim životima. S druge strane, istovremeno se oblikuje kasta privilegiranih, onih koji imaju sve, no oni za razliku od ovog novog oblika radništva, navodno, "preuzimaju rizike", riskiraju svoj kapital, a ponekad i ozbiljno riskiraju da im bude dosadno, da se osjećaju neuspješno, da njihova očekivanja ne budu ispunjena i sve što uz njihovu mitologiziranu kastu ide.

    Zato se treba prisjetiti da danas slavimo objavljivanje kompasa koji, pored ostalih stvari, tumači i to zašto nadnica nikada ne može biti pravedna naknada onima koji nemaju što uložiti osim svojeg  rada, te zašto onaj koji ulaže kapital očekuje da će se taj kapital oploditi na račun nekoga, a ne, kako to buržoaska ekonomija danas želi prikazati, oploditi na opću korist. Kada bi jedna takva knjiga kao što je Kapital postala relevantna literatura novoj nadničarskoj klasi, mnogo što bi postalo jasnije, a medijski diseminirana ideologija o imperativima učinkovitosti, okretanja kotača kapitala, odgovornosti najnižih i rizicima hrabrih poduzetnika, prozirna demagogija.

Što je uopće Kapital?

Kapital je kritika političke ekonomije. No interpretacije što to zapravo znači kreću se na razmeđi od kritike znanosti ekonomije (Heinrich, primjerice), do kritike u kantovskom smislu i utemeljenja spoznajne teorije (Žižek u Sublimnom objektu ideologije). Marx u Kapitalu istražuje kapitalistički način proizvodnje. Marxa međutim, kako već u predgovoru prvog izdanja napominje, ne zanima povijest kapitalizma niti kapitalizam u nekom konkretnom razdoblju i okolnostima. Iako su historizirana čitanja Kapitala česta, pa se i kritika Kapitala često svodi na historizaciju i odbacivanje zbog promjena do kojih dolazi u suvremenom dobu, Marx u predgovoru jasno upućuje na to da ga zanimaju opći zakoni, ono što je u svakom sustavu isto, nužnosti bez kojih jedan sustav ne možemo nazvati kapitalističkim. Isto je i sa sinkronijskim presjekom, Marx upućuje da se analiza može raditi na engleskom kapitalizmu, no da je apstrakcija nužna kako bi se ta analiza primijenila na njemački kapitalizam. Zbog toga je kritika Marxa kao "prevladanog" novim načinom proizvodnje, navodnim nestankom radničke klase, ili specifičnim uvjetima u kojima se pojedini kapitalizam razvija (kako je to najbolje pokazao na primjeru postkolonijalizma Vivek Chibber) - promašena.

    Svakako se na tom stupnju apstrakcije koja je zanimala Marxa može govoriti o Kapitalu, odnosno Marxovoj kritici političke ekonomije, i kao spoznajnoj teoriji. Iako između marksista  vlada nesklad u nekim pitanjima, svi se i tu zapravo slažu iako često stvari nazivaju različitim imenima. Primjerice i Michael Heinrich, pripadnik tzv. Novog čitanja Marxa (Neue Marx Lektüre) priznaje kako Marx u svojoj kritici političke ekonomije nije htio kritizirati samo pojedine teorije, već cjelokupno polje političke ekonomije, kategorijalne pretpostavke cijele jedne znanosti, a takva temeljita kritika započinje već i od najapstraktnije kategorije političke ekonomije – vrijednosti. Zašto ta sadržina uzima taj oblik? Marx ne kritizira rezultate političke ekonomije, nego način na koji ona postavlja sama pitanja.

    Na to su sustavno upozoravali i slovenski marksistički lakanovci (Dolar, Zupančić, Žižek). U prvom svesku Kapitala se daje, a u trećem uokviruje, Marxova radna teorija vrijednosti, a kroz analizu robne forme – značenja robe kao mreže društvenih vrijednosti, postvarenja (reifikacije) društvenih odnosa poput razmjene i robne proizvodnje koji se smatraju prirodnima, dok sama forma tih odnosa nosi neko značenje. Vrijednost nije inherentna, ona je stvar društvenih odnosa. Već je Adam Smith zaključio kako je vrijednost robe određena vremenom koje je potrebno da bi se ta roba proizvela. Takva "radna teorija vrijednosti" je kod Marxa apstrahirana pitanjem robne forme same. Ono što je buržoaskim ekonomistima (Ricardu, Smithu i drugima) bilo samorazumljivo, da roba poprima oblik vrijednosti, Marx – postavlja u središte svojih istraživanja.

    Danas je osobito važno obraniti Marxovu radnu teoriju vrijednosti od široko raširenih argumenata kako je ona zastarjela ili zbog dominacije usluga nad materijalnim proizvodima, ili zbog prijelaza s materijalne na nematerijalnu proizvodnju. Razlika između materijalnih objekata i usluga samo je razlika materijalnog sadržaja. No pitanje radi li se pritom o robi ili ne, isključivo je pitanje njihovog društvenog oblika: razmjenjuju li se te stvari i usluge ili se ne razmjenjuju? Drugim riječima to je pitanje robne forme. Društveni oblik određuje danas gotovo sve sfere života kao robe i iako se čini da u svojoj nematerijalnosti usluge mijenjaju svoj pojavni oblik, tomu nije tako sve dok se one pojavljuju u formi robe.

    Društveni se odnosi poput razmjene i robne proizvodnje u političkoj ekonomiji "naturaliziraju" ili "postvaruju", odnosno društvene se odnose kao odnose među robama shvaća kao prirodne. Danas je s Marxom potrebno takve odnose shvatiti kao "ludost", a s Marxom otkriti što se krije iza te sablasne predmetnosti ili "tajnog svojstva" robe.


    Marx je ugovor za knjigu koja će postati Kapital s izdavačem potpisao čak tri godine prije europskih revolucija, 1845. godine, da bi ugovor bio razvrgnut zbog niza probijenih rokova. Nacrt od čak 800 stranica, koji je kasnije kratio, nastao je pak samo za šest mjeseci. Mali dio svojeg istraživanja Marx odlučuje objaviti već 1859. godine pod naslovom Prilog kritici političke ekonomije sa važnim predgovorom koji daje uvid u metodu (a za koji je Stuart Hall rekao da predstavlja najvažnije stranice Marxova opusa). Marx je bio autor poznat po tome da je neprestano prekrajao svoje radove, pisao predgovore i bilješke, kao i stilizirao svoj tekst. Striktno govoreći tek je predgovor prvog izdanja prvog sveska Kapitala napisan upravo prije 150 godina.

    A tamo stoji podsjetnik da je Perzej stavljao kapu na glavu kako bi se učinio nevidljiv u borbi protiv čudovišta, a da mi navlačimo kapuljaču "preko ušiju i očiju da bismo mogli poricati da čudovište postoji." Ako je jednu lekciju važno naučiti iz Kapitala onda je to ta lekcija skidanja kapuljače, koprene, ili mrene koja stoji na našim očima. I konačno, kraj tog predgovora kaže da treba slijediti napomenu velikog Firentinca: "Segui il tuo corso, e lascia dir le genti!" Firentinac je Dante Aleghieri, a izreka upozorava da treba slijediti svoj put, bez obzira što ljudi govore. Nije li jedino tako moguće prevladati kob sustava koji se čini besmrtnim?

Tekst preuzet iz Subverzivca.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?