Autor: Mate Kapović

Jugoslavija je krajem 1980-ih bila u ozbiljnoj krizi koja je već neko vrijeme bila trajala, a slično je bilo i u drugim realsocijalističkim zemljama. Ekonomija je bila u stagnaciji, zaduženost i nezaposlenost su rasle, stalno su izbijali štrajkovi, što je onda sve dovodilo i do rasta nacionalizma, prvo u Srbiji pa onda i drugdje, te na kraju i do rata. Iako je to službeno još bio socijalizam prije 1990-1, treba napomenuti da je polagani prelazak prema kapitalizmu u Jugoslaviji počeo davno prije 1990 (uostalom, prve privatizacije su krenuli još za vrijeme Jugoslavije 1989), što je zapravo i bio jedan od razlogâ krize.

U takvim je okolnostima bilo jasno da sustav više ne funkcionira i da je potrebna promjena. I tako je došlo do potpunog i otvorenog prelaska na kapitalizam nakon 1990. S druge strane, danas je ekonomska situacija na području bivše Jugoslavije, uz moguću iznimku Slovenije, još gora, a perspektiva još lošija. Nezadovoljstvo je opet tu. Ali ovaj put nema nekih izgleda da će, s obzirom da sistem očito ne funkcionira, doći do nekakve radikalne promjene kao što je to bilo 1990. U čemu je razlika? U tome što je ideološka situacija potpuno različita nego krajem 1980-ih.

Kapitalizam su tada neki možda promatrali utopijski (naivno zamišljajući propulzivno tržišno gospodarstvo, ali s visokom razinom socijalnih prava), ali on nije bio utopija. Kapitalizam se nalazio odmah preko granice u uspješnim zemljama Italiji i Austriji (Italija danas više nije toliko uspješna gledajući ekonomske probleme - iako je, naravno, još uvijek visokorazvijena zemlja), kapitalizam je iza sebe imao moćnu holivudsku propagandnu mašineriju i, možda i najvažnije, prelazak na kapitalizam je odgovarao "crvenoj buržoaziji", tj. tadašnjoj političko-ekonomskoj eliti, koja je tako svoje dotadašnje menadžerske pozicije u sferi ekonomije zamijenila puno konkretnijim vlasničkim pozicijama. Dok su prije bili samo šefovi, sad su postali i vlasnici koji su poduzeće mogli ili odmah uništiti i uzeti novce ili upravljati njime i ostaviti ga u nasljedstvo svojoj djeci. Osim toga, prelazak na kapitalizam je itekako odgovarao i stranom kapitalu koji je tako dobio priliku budzašto doći do vrlo privlačne imovine. Uza sve to, liberalna je demokracija, za koju se smatralo da ide u paketu s kapitalizmom, nosila i još neke privlačne stvari u paketu (višestranačje, sloboda govora itd. - iako se nije sve od toga svugdje u potpunosti na kraju i ostvarilo, a ubrzo su se spoznala i ograničenja svega toga).

Danas, kad je ekonomska situacija puno gora (realne plaće, realni BDP, zaposlenost itd. su manji nego u 1980-ima), potencijal za radikalne promjene praktički, na kratke rokove, ne postoji. Zašto? Zato što nekakav nekapitalistički/postkapitalistički sustav nema ništa od toga što je kapitalizam kao ideja krajem 1980-ih imao. Niti imamo primjer uspješne nekapitalističke zemlje u susjedstvu, niti iza antikapitalističkih ideja stoji ikakva propagandna mašinerija (ni ne može, jasno, jer su sredstva propagande u rukama kapitalistâ), niti bi promjena sustava odgovarala uskim interesima sadašnje političko-ekonomske elite.

Često se napominje da je realsocijalizam propao jer je sistem jednostavno bio loš i nije više mogao izdržati. To je, naravno, potpuno promašena i ahistorijski postavljena teza (što ne znači da bi imalo smisla vraćati se na realsocijalizam kakav smo imali ili da dotični nije imao i dosta manâ i grešaka). SSSR je realsocijalistički sustav (takav kakav je bio, kako god ga definirali) imao, pojednostavljeno govoreći, od 1917. do 1991, dakle 70 godina. U to vrijeme se zemlja (uza sve svoje ogromne mane) industrijalizirala, od agrarne zemlje je postala nuklearna sila, poslala je prvog čovjeka u svemir itd. Danas se revizionistički često realsocijalizam promatra kao da je otpočetka bilo jasno da će propasti. No nije bilo tako - u 1930-ima je postojala velika bojazan na kapitalističkom Zapadu jer SSSR velika svjetska ekonomska kriza nije pogađala, još u 1960-ima su čak i neki na Zapadu strahovali da će sovjetski model pobijediti kapitalizam, a Hruščov je samouvjereno poručivao kapitalističkom zapadu "pokopat ćemo vas" (ekonomski). U poznatoj se udžbeničkoj neoklasičnoj sintezi Paula Samuelsona (jasno, u starijim izdanjima, prije 1990), koji je bio sve samo ne komunistički simpatizer, otvoreno priznavalo da centralno planiranje nije nemoguće (jer očito u SSSR-u funkcionira već jako dugo).

Na kraju je, dakako, ispalo kao što je ispalo, no iz toga se ne mogu izvlačiti zaključci o tome da je kapitalizam kraj povijesti i jedino što može funkcionirati. Kapitalizam je jedan od povijesnih ekonomskih sistema, koji sada postoji cca 500 godina. To nije ahistorijski jedan jedini mogući sistem koji će s nama biti zauvijek. To uostalom nije ni moguće jer kapitalizam traži stalni rast, a naši su planetarni resursi ipak ograničeni i nisu beskonačni. Kapitalizam nije nastao tako da je hrpa pametnih ljudi negdje u 15-16. stoljeću sjela za stol i dogovorila se kako će novi sistem funkcionirati (jer je feudalizam očito bio u krizi), usput zacrtavši unaprijed precizan nacrt budućega društva. Kapitalizam se iz feudalizma razvio organski i spontano - nekad uz susljedne političke buržoaske revolucije, nekad bez njih. Ne živimo, dakle, u najboljem od svih mogućih svjetova, do čije smo strukture došli tako što smo otvoreno svi zajedno odvagnuli sve mogućnosti i zaključili da ovo što sad imamo "nije savršeno, ali da je najbolje što može biti" (što je česta apologetska floskula).

Kapitalizam, kao propulzivan ekonomski sustav, nije bez svojih zasluga. On nas je doveo u ekonomski momenat da sada možemo razmišljati o tome da ga zamijenimo nekim boljim i pravednijim sustavom (socijalizam se nije mogao napraviti direktno iz feudalizma). Istodobno, unatoč tome što je kapitalizam razvio proizvodna sredstva i mogućnosti našeg svijeta, on je također i kolosalno neuspješan za velik broj ljudî i velik dio svijeta zbog toga što kod njega uz veliko bogatstvo uvijek ide i veliko siromaštvo (katkad u istoj, katkad u drugim zemljama). Također, kapitalizam danas djeluje i izrazito regresivno - osim što uništava planet ekološki, danas također negativno djeluje i u smjeru suzbijanja slobodnog kolanja informacijâ*, proizvodnje novih lijekova** itd., dok su istovremeno značajne inovacije i dalje uglavnom obilato subvencionirane iz javnog sektora (Mariana Mazzucato***).

To što se zasad čini da nema realnih rješenja za radikalnu promjenu sustava ne znači da ih ni ne može ili neće biti, niti znači da se nužno moramo zadovoljiti time što sada imamo. Hoće li se promjena dogoditi za 10, 50, 100 ili 200 godina, kao ni to hoće li promjene biti na bolje ili na još gore, ne može se predvidjeti jer to sve ovisi, među ostalim, i o svima nama.

 

_________
* https://www.radnickafronta.hr/…/129-znanost-svima-a-ne-samo…
** https://www.jacobinmag.com/2013/06/socialize-big-pharma/; http://lemondediplomatique.hr/buducnost-bez-antibiotika/
*** https://www.demos.co.uk/fil…/Entrepreneurial_State_-_web.pdf

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?