Piše: Hrvoje Štefan

Nisam arhitekt niti urbanist ali ipak ću prokomentirati vilu koju se u Preradovićevoj ulici u Zagrebu gradi za domaćeg tajkuna Antu Vlahovića prema projektu portugalske arhitektonske zvijezde Eduarda Souto de Moura i reakcije struke na projekt.

Pročitavši u medijima komentare 'uglednih stručnjaka', prije svega arhitekata, moram priznat da me neugodno iznenadio argumentacijski okvir u kojem se ti komentari kreću. Pa je tako jednima projekt izazvao oduševljenje zbog same činjenice da ga radi svjetska arhitektonska zvijezda i to u Zagrebu. Malograđanski i autokolonijalni gard koji probija u takvim ocjenama teško je ne primijetiti.

Drugima odnosno većini struke prosuđivanje se kreće na razini estetike ili formalnih značajki arhitektonskog rješenja i njegovog stilskog uklapanja ili neuklapanja u kontekst susjednih zgrada i ulice u kojem je izvedena 'interpolacija'. Pitanje odnosa javnog i privatnog problematizira se u pojedinim komentarima tek na vrlo zaobilazan način, u zakrabuljenom i metaforičkom izrazu – recimo da predloženo rješenje ne komunicira dobro sa ulicom i da je kuća introvertirana.

Dakle, komentari struke se uglavnom kreću na razini formalnih značajki zgrade i (ne)uklapanja u estetske i stilske kodove, dok se gotovo potpuno zanemaruje povijesna, socio-ekonomska i klasna dimenzija projekta, kao da stilska forma i njezino značenje nisu u nikakvoj vezi sa društvenim i klasnim značajkama projekta.

Osobno smatram da je navedenu zgradu i njezino arhitektonsko rješenje pogrešno razmatrati izvan odnosa sa njezinom funkcijom i društvenim i klasnim karakterom te funkcije. Naime, smatram da isti arhitektonski dizajn zgrade ima sasvim drugačije značenje ako ta zgrada, koja upadljivo odudara od arhitekture njezinog neposrednog okruženja, služi kao privatna vila lokalnog tajkuna ili ako je njezina funkcija javna – recimo da je u njoj smještena kakva galerija, muzej i sl.

Kada je zgrada izgrađena sa svrhom da bude privatna vila lokalnog tajkuna, kao što je slučaj s ovom zgradom, njezin nekonvencionalan i upadljiv stil simbolički predstavlja demonstraciju klasne moći i privatnu uzurpaciju javne i egalitarne dimenzije urbanosti. Nekonvencionalni stil pročelja zgrade bez prozora, kada je namjena zgrade da bude privatna vila bogataša, jasno evocira bogataško okretanje leđa javnosti i javnoj dimenziji urbaniteta.

Kada bi zgrada imala javnu funkciju - galerije, muzeja – tada bi i značenje njezinog pročelja bilo drugačije jer bi se formalna zatvorenost mogla tumačiti u kontrastu ili kontradiktornoj tenziji sa njezinom javnom funkcijom ili javnom pristupačnošću.

Dakle, smatram da utemeljene ocjene arhitektonskog rješenja zgrade nisu moguće bez razmatranja povijesnog, društvenog i klasnog konteksta u kojem je zgrada nastala i funkcije koje u tom kontekstu ima. Nažalost, većina ocjena struke 'glumi' neutralnost po pitanju društvenog konteksta, kao da on ničime ne utječe na značenje i na vrijednost same arhitekture zgrade. Ta hinjena neutralnost u funkciji je apologije vladajućih odnosa i urbaniteta koji se kroji po mjerilima elita koje danas imaju društvenu i ekonomsku moć.

U konačnici, informacije o domaćem tajkunu kojem svjetski poznati arhitekt dizajnira krajnje nekonvencionalnu privatnu vilu usred grada - od toga da je derutnu nekretninu na kojoj se gradi nova vila otkupio od žene aktualnog gradonačelnika po nevjerojatno visokoj cijeni, da je svoje bogatstvo stjecao i kroz kriminalnu pretvorbu i privatizaciju i kroz deložaciju i policijsku represiju na radnicima i radnicama Tvornice duhana Zagreb itd. - sve to govori koliko je taj 'dokument kulture' ujedno i 'dokument barbarstva' (Benjamin).

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?