Hrvatska ima najveći udio turizma u BDP-u u Evropi, skoro 20%[1], i to nije dobro. Zašto?
- Prihodi od turizma su velikom većinom privatni, njih 69%[2], a troškovi su društveni (trošenje infrastrukture, npr. cesta, zbog povećanog prometa; više smeća; veća potrošnja vode; utjecaj na okoliš...).
- Porezi na privatni smještaj u turizmu su smiješno mali (godišnji paušal po krevetu će i s najnovijim promjenama najviše moći biti 1000 kn godišnje po krevetu[3], što je iznos koji se pokrije u svega nekoliko dana iznajmljivanja - bizarno je da, dok vlasnici plaćaju takve smiješno niske poreze, njihovi radnici daju 50% svojih primanja za poreze), dok su troškovi opet društveni (udar na instrastrukturu - ceste, okoliš, povećana potrošnja struje, vode itd.).
- Kako Hrvatska ima sve manje proizvodnje i sve slabiju poljoprivredu, ono što se u turizmu troši su u velikoj mjeri uvozni proizvodi.
- Turizam je jako nesigurna djelatnost, kako zna primjerice Egipat. Jedan teroristički napad ili izljev nafte i sezona ili više sezona može biti upropašteno.
- Posljedice turizma po našu obalu i standard života su potencijalno katastrofalne - uništavanje infrastrukture, betonizacija i apartmanizacija te gentrifikacija turističkih središta (npr. u centru Splita i Dubrovnika je sve manje stanovnika, a i Zagreb ide u tom smjeru).
- Nijedna se visokorazvijena zemlja ne oslanja na turizam kao na svoj glavni prihod. Turizam je niskoprofitna djelatnost s niskim plaćama i lošim poslovima. Horor-priče o radnicima iz hrvatskog turizma su općepoznate[4].