I mediji su krivi

I mediji su krivi

U Hrvatskoj se svakodnevno može čuti isticanje važnosti demokracije. O tome se možda i najviše govori u samim medijima. Međutim, ako je išta pokazalo koliko demokracije u ovom sistemu nema ‒ to je onda trenutna predsjednička kampanja i ponašanje velikih medija u njoj.

„Demokratska“ se, naime, utrka odvija po uobičajenom scenariju. Mediji su još prije više od pola godine unaprijed odlučili da u realnosti postoji samo troje „pravih“ kandidata. To se onda odražava u tome da se u medijima, pogotovo velikima, praktički pokriva samo to troje kandidata te da se ostali, shodno tome, nužno percipiraju kao nebitni.

Što će drugo običan čovjek pomisliti kada vidi da HRT, RTL, Nova, Večernji i Jutarnji list u svakodnevnim izjavama prate gotovo isključivo Kolindu Grabar Kitarović, Zorana Milanovića i Miroslava Škoru, nego da se samo za jedno od njih troje može glasati? Navodna „demokracija“ koju imamo svodi se na to da možemo „izabrati“ između jednoga od troje kandidata establišmenta ‒ a u toj kvazidemokratskoj farsi jednu od najbitnijih uloga imaju upravo mediji. Isti oni mediji koji sami sebe hvale da su zaštitnici demokracije.

Čak i kada glavni kandidati vrlo očito lupetaju i govore potpune besmislice, primjerice o tome kakav je navodno bio neki nogometni klub u 1980-ima (!), to se prenosi kao udarna vijest. Istovremeno, ako neki kandidat govori nešto ozbiljno, npr. o situaciji u tvornici Đuro Đaković ili o ekonomskoj strategiji, to veliki mediji u potpunosti prešućuju. Tim prešućivanjem oni zapravo unaprijed određuju mogućeg pobjednika izbora te time snose i odgovornost za situaciju u državi s obzirom da pobjeda bilo kojeg od medijskih favorita neće donijeti nikakve realne promjene.

Svi formalno imamo pravo glasa, ali veliki mediji unaprijed određuju između koga će se birati pobjednik. Promovira se i u medije pušta samo „favorite“, što se onda odražava u anketama, pa se te iste ankete koriste kao dokaz i opravdanje da treba opet promovirati samo opet one iste unaprijed odabrane favorite. To pak onda na izborima obeshrabruje i one koji bi možda glasali drugačije pa ili ne izlaze na izbore ili glasaju za „manje zlo“ jer su ih mediji uvjerili da ništa drugo nije „realno“.

Takva medijska taktika praćenja samo favorita (koje su sami mediji unaprijed odredili) vrlo je perfidna. Manji će se kandidati povremeno ‒ možda jednom u par tjedana ‒ pustiti u medije, tek toliko da se može reći da ih se ne ignorira u potpunosti. S druge strane, favoriti koje su mediji sami odredili, su na velikim televizijama i portalima svakodnevno. Medijski favoriti su svaki dan na početku središnjih informativnih emisija po bar 5 minuta i svi se njihovi istupi i akcije, makar i najbanalnije, prate i analiziraju s ogromnom pozornošću, dok se manji kandidati ‒ pogotovo oni čija se ideologija bitno razlikuje od vladajuće ‒ puste možda jednom tjedno po 5 sekundi, i tada im se izjava izreže tako da nema nikakvog smisla.

Sve što trebamo znati o velikim medijima, njihovoj „demokratičnosti“ i „slobodi“, možemo vidjeti po slučaju Todorić. Sve dok Todorić konačno nije pao, 99% medija nije o njemu napisalo ili izreklo niti jednu kritičku rečenicu. Živimo u lažnoj demokraciji u kojoj su praktički svi bitni mediji ili privatni (kapitalistički) kao npr. RTL, Nova, Večernji ili Jutarnji list, te služe interesima kapitala a ne običnog naroda, radništva i osiromašenih, ili su režimski, kao HRT, pa služe vladajućoj stranci (i to danas više nego za prijašnjih vlada), a time i kapitalu kojem služi HDZ i koji financira njezine kampanje. Nažalost, uz rijetke iznimke, ni manji se mediji, koji se toliko hvastaju svojom demokratičnošću i progresivnošću i žale se što ih vlast više ne financira, nisu pretrgli od toga da nadoknade strukturne probleme u izbornoj kampanji koji se vide kod velikih medija.

Smiješno je misliti da prava demokracija može postojati uz medijski diktat režimskih i privatnih (kapitalističkih) medija ‒ kakva je to „demokracija“ koju diktira privatni kapital? Hoće li taj kapital doista pružiti priliku nekom tko kritizira krupni kapital? Nije li takva „demokracija“ kao kokošinjac u kojem lisice čuvaju kokoši?

U pravoj demokraciji bi bilo logično kada bi svi kandidati bili bar koliko-toliko zastupljeni u medijima ‒ npr. bilo bi logično kad bi pred izbore, ali i u mjesecima prije njih, postojalo bar 10-ak višesatnih TV-rasprava na svim programima sa svim kandidatima. No može li se to očekivati? Hoće li se uopće pružiti prilika svima da se predstave u nastupima koje bi svi mogli pratiti? Hoće li uopće biti ikakve suvisle prilike da se suprotstave različiti stavovi? Teško. Ako i bude, to će biti samo formalno, kako bi se stvorio smokvin list koji prikriva ogroman nedostatak demokracije.

Ovo u čemu živimo je šarada i privid demokracije. Živimo u plutokraciji nastaloj na pljačkaškoj privatizaciji društvene imovine, a mediji su velik i neizostavan dio toga. Recimo to otvoreno ‒ i oni su krivci za to što nam je u zadnjih 30 godina BDP narastao ni za 10% (za razliku od preko 400% od Drugog svjetskog rata do 1990) i što su nam realne plaće za gotovo trećinu manje nego 1978.

Stoga će jednoga dana, kada se situacija konačno promijeni, trebati suditi i medijima.