Piše: Hrvoje Štefan

Kapitalistički način proizvodnje strukturno proizvodi tzv. metabolički jaz između čovječanstva i prirode odnosno narušava uvjete dinamičke ravnoteže ekosustava. Emisije CO2 i drugih stakleničkih plinova koje proizvodi kapitalistički način proizvodnje premašuju one razine koje sprječavaju klimatske promjene zato jer njihov društveni trošak u okviru kapitalističkih imperativa valorizacije, dominacije „fosilne frakcije” kapitalističke klase i globalnih uvjeta konkurencije neće biti ugrađen u cijenu proizvodnje i potrošnje – onaj tko tu negativnu ekološku eksternaliju "ugrađuje u cijenu" postaje nekonkurentan u odnosu na one koji ih ne "ugrađuju u cijenu" (zato USA ne želi potpisati Kyoto sporazum, zato izlazi iz Pariškog sporazuma, zato Njemačka ne pristaje na radikalnije smanjenje emisija CO2 itd...). Drugim riječima, za očuvanje uvjeta dinamičke ravnoteže ekosustava i sprečavanje klimatskih promjena potreban je prelazak na drugačiji način proizvodnje koji će izravno regulirati materijalne i ekološke učinke društvene proizvodnje i potrošnje, koji će njihov društveni i ekološki 'trošak' ili negativnu eksternaliju ugrađivati u 'cijenu' i planski regulirati entropiju kako bi proizvodnja i potrošnja ostala u okvirima ekološke i resursne održivosti i kako bi se budućim generacijama ostavili približno isti ekološki uvjeti u kojima su živjele prethodne generacije. Ukoliko se zadrži kapitalistički način proizvodnje i time strukturno nastave narušavati uvjeti dinamičke ravnoteže ekosustava, klimatolozi i fizičari upozoravaju da će promjene postati ireverzibilne tj. same će sebe poticati i više neće biti moguće spriječiti ekološki armagedon. Serge Latouche, jedan od istaknutijih ekoloških aktivista i teoretičara iz pokreta „odrast”, upozorava kako je ograničen prostor koji nam je dostupan na Zemlji – bioproduktivnog prostora ili prostora koji možemo koristiti da bismo se reproducirali ima nekih 12 milijardi hektara. Ako podijelimo tu brojku na današnju svjetsku populaciju dobit ćemo 1,8 hektara po osobi. Ako uzmemo u obzir potrebu za energijom i osnovnim materijalima, površinski prostor koji je potreban da bi apsorbirao otpad i ono što je odbačeno u proizvodnji i konzumaciji po pojedincu to je prosječno 2,2 hektara bioproduktivnog prostora – i to pod uvjetom da populacija ostane ista. Dakle, već živimo na „ekološki kredit” ili „ekološki dug”. No, još je važnije istaknuti da prosječni ekološki otisak skriva ogromne disparitete između najrazvijenijih kapitalističkih zemalja i mnogoljudnih i ekonomski nerazvijenih zemalja "globalnog juga". Građanin USA konzumira 9,6 hektara; Kanađanin 7,2; Evropljanin 4,5; Francuz 5,26 a Talijan 3,8. Čovječanstvo, drugim riječima, već konzumira skoro 30% više kapaciteta od mogućnosti biosfere za regeneraciju. Kada bi svi imali isti stil kao Francuzi, trebalo bi nam 3 planeta; ako bismo slijedili primjer Amerikanaca, trebali bismo 6 planeta (!)

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?