Dok je kapitalizma i imperijalizma, bit će i migracija i izbjeglištva. Na nama je da se borimo protiv pravih krivaca – nacionalnih i globalnih političko-ekonomskih elita i nakaradnog sistema u kojem živimo – a ne da krivicu prebacujemo na nedužne ljude koji su prisiljeni, često u najgorim uvjetima, tražiti bolji život ili čak spašavati goli život u udaljenim zemljama.

Kao što postoji nejednakost unutar pojedinih kapitalističkih zemalja, tako postoji i globalna nejednakost među kapitalističkim zemljama. Dok je manjina od nekih 30-ak zemalja razvijen(ij)a, većina zemalja na svijetu (njih ostalih oko 170) je polu-, slabo ili nikako razvijena. Ukratko – opet nejednakost. Manjina zemalja je bogata/razvijena (iako to ne znači da su unutar njih svi bogati), a većina je siromašna/nerazvijena.

Izrazito je licemjerno da Zapad negoduje zbog izbjeglica, a istovremeno svojim akcijama, zbog svojih geopolitičkih i ekonomskih interesa, podržava npr. rat u Siriji, da ne spominjemo kaos i bijedu koju su uzrokovale američka okupacija Afganistana (u kojoj kroz NATO sudjeluje i Hrvatska) i Iraka. U svemu tome sudjeluju i zapadne saveznice poput Turske, Saudijske Arabije, Izraela itd. Ukratko – ratne izbjeglice iz Sirije i drugih zemalja itekako imaju veze s politikom zemalja u koje bježe.

S obzirom na nejednaku razvijenost svijeta, sasvim je očekivano da ljudi npr. iz siromašne Afrike bježe u bogatiju Evropu (kao što se npr. unutar Hrvatske ljudi često sele iz siromašne Like u bogatiji Zagreb).

EU se često smatra, u svjetskim okvirima, zaštitnicom ljudskih prava, a zbog uloge “međunarodne zajednice” u ratnim sukobima u regiji u 1990-ima kod nas se još uvijek smatra kako je EU primjer visokih standarda zaštite manjinskih prava. Nažalost, stvarnost je nešto drugačija. Paradoksalno ali istinito, trenutna nominalna (a katkad i realna) razina manjinskih prava u RH je nešto o čemu manjine u EU u većini zemalja mogu samo sanjati (unatoč ogromnim problemima koji i u Hrvatskoj postoje, npr. što se tiče govora mržnje prema Srbima i sl.). Mnoge zemlje u EU uopće ne priznaju nacionalne manjine, a niti jedna zemlja u EU ne potiče nacionalne posebnosti najbrojnije manjine, imigranata, koji u nekim zemljama čine i do 20 % stanovništva. Upravo suprotno, posebno najveće zemlje otvoreno provode politiku asimilacije, diskriminacije ili protjerivanja.

Svi relevantni dokumenti EU (kao što su tzv. Kopenhaški kriteriji ili Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina) sustavno izbjegavaju regulirati prava nacionalnih manjina, pogotovo u velikim zemljama. Umjesto prema zajedničkoj budućnosti bez nacionalnih sukoba, politička scena EU sve više se kreće prema jačanju ksenofobnih pokreta čiju retoriku sve više preuzimaju i najveće političke stranke.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?

×

Greška

[OSYouTube] Alledia framework not found