Istina o poduzetništvu

Istina o poduzetništvu

Piše: Hrvoje Štefan

Branko Horvat u njegovoj poznatoj "Političkoj ekonomiji socijalizma", s kojom je ušao u najuži izbor za Nobelovu nagradu za ekonomiju 1983. godine, poduzetništvo ističe kao jedan od faktora proizvodnje i piše da je ono "odraz činjenice da se rad ne obavlja izolirano, nego, se po pravilu, organizira i obavlja kolektivno." Pritom uvodi razlikovanje između kapitalističkog poduzeća u kojem privatni vlasnik odnosno njegov predstavnik ispunjava poduzetničku funkciju i socijalističkog poduzeća kojim upravljaju radnici, poduzeća čiji je vlasnik društvo a svi radnici su predstavnici društva — oni tada nastupaju kao kolektivni poduzetnik. Horvat dodaje da je poduzetništvo, kao faktor proizvodnje, određeno međuljudskim odnosima, organizacijom rada i kreativnošću radnog kolektiva te dalje pojašnjava svaku od navedenih odredbi. Inače, ironično s obzirom da se socijalistima zamjera zatiranje poduzetništva, upravo u socijalizmu su se organizacije udruženog rada nazivale poduzećima, a ne tvrtkama, firmama ili kompanijama (pa je i Šoić govorio u 'Tesnoj koži' — "ne cveta cveće ni u naše preduzeće"). Dakle, imali smo poduzeća ali su po ekonomskim liberalima socijalisti bili i jesu protiv poduzetništva. Kako sad pak to?

Odgovor se krije u specifičnom razumijevanju poduzetništva i poduzetničke funkcije kako ih (pro)kapitalisti, liberali i libertarijanci vezuju uz privatno vlasništvo i kapitalističko tržište. Prema takvom shvaćanju poduzetnik je prije svega privatni vlasnik ili njegov predstavnik koji ostvaruje pravo na organizaciju proizvodnje (tj. na raspolaganje sredstvima za proizvodnju) da bi zatim plasirao na tržište proizvod ili uslugu kao njegovo privatno vlasništvo i po mogućnosti ostvario zaradu (ili profit) iznad troškova proizvodnje. Poduzetnik se u tom smislu uzima kao privatni, nezavisni proizvođač (bez obzira koliko radnika zapošljavao, njih se ne računa kao poduzetnike jer nemaju ovlast kolektivnog upravljanja) dok su zaposleni radnici, isto kao i recimo strojevi, najobičnija sredstva za proizvodnju kojima poduzetnik/privatni vlasnik na osnovu poduzetničke ideje i prava privatnog vlasništva određuje što i kako da rade. Ta hijerahizirana i autokratska ovlast upravljanja i organiziranja poslovanja opravdava se poduzetničkim rizikom — s obzirom da je privatni vlasnik uložio vlastita ili posuđena sredstva u proizvodnju, on ju organizira sukladno poduzetničkoj ideji i njemu pripada zarada od prodaje (iznad troškova proizvodnje), ukoliko se naravno ostvari, ali isto tako privatni vlasnik snosi i gubitak ukoliko plasman na tržištu ne uspije.

Takvo opravdanje zarade privatnog vlasnika —poduzetnika kao nagrade za njegov 'poduzetnički rizik' problematično je iz više razloga. Temeljni razlog, kojeg vrlo koncizno izlaže marksistička analiza procesa stvaranja vrijednosti i viška vrijednosti, jest da koliko god privatni vlasnik na temelju vlastite poduzetničke ideje odredio što će se i kako raditi, višak vrijednosti utjelovljen u proizvodima i uslugama, iz čega tek može proizaći profit, stvaraju radnici a on besplatno prisvaja. Drugim riječima, poduzetnik bez radnika, osim ako nije samozaposlen, nikako ne može poslovati niti ostvariti zaradu. S druge strane, radnici itekako mogu bez privatnog vlasnika organizirati proizvodnju i ostvariti kolektivnu poduzetničku funkciju — biti kolektivni poduzetnik (zadruge recimo predvladavaju poduzetničku funkciju vezanu uz privatnog vlasnika-kapitalistu). Također, kaže se da radnici ništa ne riskiraju pa stoga ne zaslužuju posebnu nagradu dok privatni vlasnik-poduzetnik ulaže vlastita (ili posuđena sredstva) i zaslužuje za taj rizik biti nagrađen zaradom (profitom), ali isto tako može i propasti, izgubiti uloženo. Takva interpretacija je još jedna podvala, osim u slučaju da je poduzetnik samozaposlen, zato jer zarada koju privatni vlasnik-poduzetnik ulaže jest u pravilu proizašla iz dotadašnjeg poslovanja u kojem je isti, na osnovi pozicije privatnog vlasnika, besplatno prisvojio višak vrijednosti kojeg su stvorili radnici. Dakle, on ulaže sredstva koja je prisvojio zahvaljujući poziciji privatnog vlasništva, ali ih nije sam stvorio. Uz to, teza da radnici ništa ne risikiraju ako poduzeće u kojem rade propadne može biti prihvatljiva samo nekome tko ima ozbiljnih problema sa logikom. Kao da gubitak radnog mjesta ne predstavlja nikakav rizik za radnike i kao da radnici u pravilu nisu u socijalno i ekonomski nezavidnijoj poziciji od privatnog vlasnika-poduzetnika koji je ipak mogao stvoriti zalihu ili safety net, za slučaj da posao propadne, pogotovo u periodu dok je poslovao s profitom i pogotovo ako ne odgovara osobnom imovinom za gubitke.

Ispada dakle da su jedini vjerodostojni poduzetnici, oni koji nikoga ne eksploatiraju i koji zahvaljujući prvenstveno vlastitoj poduzetnosti (zanemarimo li za ovu priliku razlike "početnih uvjeta") u kapitalizmu posluju i preživljavaju, upravo samozaposleni. No gledajući po tom kriteriju, najviše poduzetnika ima u najnerazvijenijim kapitalističkim ekonomijama u kojima je postotak samozaposlenih najviši, dok je u najrazvijenijim kapitalističkim ekonomijama najmanji. U Hrvatskoj se praktički od 1990-ih gura ideološka mantra da bi svi, pogotovo oni koji nemaju posla, trebali postati poduzetnici-samozaposleni i da je to put kojim se hrvatska ekonomija može postaviti na zdrave temelje. Dakle, otpustiti uhljebe, srezati javni sektor maksimalo i onda nek ekipa na tržištu pravedno valorizira svoje poduzetničke vještine. Nešto kao u Bangladešu. Ko ne uspije, ko ostane gladan, sam si je odgovoran za vlastitu nezavidnu sudbinu. Tržište je tu objektivni arbitar.