Predviđena katastrofa

Predviđena katastrofa

Autor: Nick MacWilliam

Američka intervencija u Venecueli ne bi bila katastrofa samo za tu zemlju - bila bi katastrofalna i za susjednu Kolumbiju

Dok se bori da izađe iz sjene višedesetljetnog oružanog sukoba, zadnja stvar koju Kolumbija treba je novi oružani sukob na pragu te zemlje. Međutim, zbog opasne eskalacije napetosti u susjednoj Venecueli povećala se zabrinutost zbog potencijalnog novog vojnog sukoba, u kojem bi Kolumbija imala središnje mjesto u svakoj kampanji kojoj je namjera maknuti venecuelanskog predsjednika Nicolása Madura. Posljedice bi mogle biti katastrofalne za obe zemlje.

Od kada je kriza započela samoproglašenjem Huana Guaidóa za predsjednika Venecuele, napetosti se sve više zaoštravaju. 28. siječnja, na konferenciji za medije, vodeći neokonzervativac SAD-a John Bolton pokazao je bilješku u kojoj je pisalo “5000 trupa na Kolumbiju” [1], dok je Donald Trump uporno ponavljao “sve opcije su na stolu”[2]. Čini se da Guaidó namjerava podvrgnuti Venecuelu ratu ukoliko će ga to postaviti na poziciju vlasti. Paradoksalno, oni koji “propovjedaju” kako je Venecuela u teškoj humanitarnoj krizi su isti oni koji predlažu bombe kao lijek.
Posljednjih dana, društveni mediji u Kolumbiji izvještavaju o kretanju trupa na granicama Venezuele i Paname i o povećanoj vojnoj prisutnosti SAD-a [3]. U međuvremenu, Maduro je odbio američke pokušaje prisilne “humanitarne pomoći”, razumljivo se opirući unosu neprovjerenih pošiljki u svoju zemlju.

13. veljače, predsjednik Kolumbije Iván Duque posjetio je Bijelu kuću i ponovio da Kolumbija neupitno podržava Guaidóa te izjavio kako je “opstruiranje humanitarne pomoći zločin protiv čovječnosti”. Nakon toga je američki senator Marco Rubio [4] posjetio venecuelansko-kolumbijsku granicu kako bi navodno osigurao dostavu pomoći, potpuno nezainteresiran za kontradikciju što zahtijeva da Venecuela primi 20 milijuna dolara pomoći dok pritom podržava sankcije koje ovu zemlju koštaju milijarde [5].

Premda se Kolumbija svrstala uz najveću vojnu mašineriju u povijesti, njena ključna infrastruktura bi mogla biti pogođena osvetničkim štrajkovima: rafinerije nafte u Cartageni i Barrancabermeji će biti teško obraniti, kao i sedam glavnih mostova na rijeci Magdalena koji su ključni za prometnu povezanost ove zemlje. S obzirom što se može dogoditi Kolumbiji - uključujući budućnost ionako krhkog mirovnog sporazuma - pomislili biste da bi vlada htjela ovu krizu riješiti diplomatski. S više od 2000 kilometara propusne granice s Venecuelom, svaki nasilni ishod u Venecueli prelio bi se u Kolumbiju. No čini se da je predsjednik Duque, prilagođavajući se Washingtonu, spreman platiti bilo koju cijenu, bez obzira koliko će to koštati ljude u Kolumbiji.

Kolumbija nije važna svakoj militarističkoj kampanji u Venecueli samo zbog blizine. 1999., nedugo nakon što je Hugo Chávez postao predsjednik Venecuele, Washington i Bogotá su potpisali sporazum Plan Colombia [6] kojim je Kolumbija postala jedan od najvećih svjetskih primatelja američkog vojnog fundiranja. Plan Columbia, navodno program borbe protiv droge, osigurao je SAD-u snažnu vojnu prisutnost u Latinskoj Americi upravo kada je Venecuela skrenula ulijevo, što se narednih godina repliciralo u većem dijelu te regije. Kolumbija je tako stvorila strateški bedem protiv čavizma, održavajući visoki militaristički naboj u regiji dok su vojne snage SAD-a operirale drugdje po svijetu.

Šireći kapacitet vojnih snaga i ignorirajući vojne zločine, SAD je osnažila kolumbijsku državu na vrhuncu pobune FARC-a [Revolutionary Armed Forces of Colombia—People's Army (Fuerzas Armadas Revolucionarias de Colombia—Ejército del Pueblo) [7]. Povijesno, američka vojska je slobodno djelovala u Kolumbiji, ili uobičajenije, povjerila svoje interese “uslužnoj” državi: masakr iz 1929. [8] nad više od tisuću radnika i radnica na plantažama banana u dogovoru s američkom kompanijom ‘United Fruit’ i američko djelovanje prototipa paravojnih grupa kako bi targetirali “komunističku subverziju” 1960-ih, primjeri su takve “suradnje”.

Kolumbija i Venecuela, koje dijele nacionalnog heroja Simóna Bolivara, nisu uvijek bile u sukobu. 1991., Venecuela je ugostila [9] mirovne pregovore između kolumbijske vlade i gerilskih grupa, a formalno su se udružile 2012.-2016. u razgovorima u Havani. Sukob je buknuo 2008., kada je Kolumbija unilateralno napala gerilski park FARC-a u Ekvadoru, ubila nekoliko ljudi, uključujući i jednog višeg zapovjednika FARC-a. Uslijedila je reakcija - Ekvador i Venecuela su obustavile diplomatske odnose i okupile trupe na granicama s Kolumbijom. Kolumbija se naposljetku morala povući. Predsjednik Alvaro Uribe je javno na televiziji [10] priznao dominaciju ljevice u Latinskoj Americi: desničarska Kolumbija je morala popustiti pred suparnicima. Za uribistas, koji su se sad vratili na vlast, današnja situacija izgleda mnogo bolje.

Duqueovi manevri

Medijska nagađanja [11] o vojnoj intervenciji u Venecueli uslijedila su nakon izbora Duquea u lipnju 2018, i intenzivirala se nakon pobjede Jaira Bolsonara u Brazilu u listopadu. Dva najveća susjeda Venecuele sada vode neoliberalni desničari neprijateljski raspoloženi prema čavizmu. Doslovno drže Venecuelu u kliještima: Kolumbija na zapadu i Brazil na jugu. Osim opozicije mirovnom sporazumu [12], Duqueova predizborna kampanja zapamćena je po ocrnjivanju Venecuele, iskorištavajući ekonomske probleme susjeda kako bi napali Duqueovog progresivnog protivnika Gustava Petra [13]. 2016. Duqueova stranka Demokratski centar izmanipulirala je uspješno glasanje (referendum) protiv mirovnog sporazuma [14], što dijelom objašnjava njegovu odluku da riskira budućnost sporazuma kako bi Maduro bio svrgnut.

Tri dana prije Duqueove inauguracije, Maduro je preživio pokušaj atentata [15] kada je ekplodirao dron za vrijeme njegovog govora u Caracasu. Maduro je za to optužio kolumbijansku vladu. Napetosti su se povećavale, a Duque je sebe predstavljao kao umjerenog državnika u usporedbi s tvrdim bivšim predsjednikom Uribeom, inače Duqueovim mentorom, kojeg mnogi u Kolumbiji smatraju pravim vladaocem koji upravlja iza trona.

17. siječnja je u napadu automobilskom bombom na policijsku akademiju u Bogoti ubijen 21 polaznik akademije. Nacionalna oslobodilačka armija (ELN), posljednja gerilska snaga otpora preuzela je odgovornost za taj napad. U kolumbijskim gradovima su se održavali veliki protesti [16] protiv “terorizma” u kojima su sudjelovali Duque i predstavnici političke elite. Mnogi prosvjednici su zahtijevali čvrst odgovor ELN-u. Kolumbijski mediji su optužili Madura [17] da je odgovoran za ovaj napad. Kolumbijska desnica je bila u ratnom pripravnom stanju samo nekoliko dana prije samoproglašenja Guaidóa za predsjednika Venecuele. Dijelovi Duqueove političke baze uribista sada osjećaju da imaju ogromnu priliku: da zbace čavizam, slome ELN i prekinu omraženi mirovni sporazum s FARC-om.

Opstrukcija mira

U studenome 2016., vlada Juana Manuela Santosa i FARC su potpisali sporazum o završetku polustoljetnog unutarnjeg sukoba. Sporazum se nije fokusirao samo na zaustavljanje nasilja, već je uzeo u obzir i historijske socio-ekonomske uvjete koji su proizveli gerilsku pobunu. Nažalost, ovaj sporazum se provodio jako sporo ili se nije primijenio u važnim područjima. U nedavnom izvještaju Ujedinjenih naroda [18] stoji kako je “mirovno stanje suočeno s ozbiljnim preprekama konsolidaciji”, posebno u vezi polarizacije, ponovnog ujedinjenja i zakonskih pitanja.

Najalarmantnije je kronično kršenje ljudskih prava diljem zemlje. Od potpisivanja sporazuma, ubijeno je gotovo 500 aktivista i branitelja ljudskih prava. U mnogim slučajevima nije došlo do kažnjavanja. Ako su ubojice i uhvaćene, “kreatori” tih ubojstava su rijetko identificirani. Nasilje je posebno koncentrirano u regijama koje su povijesno siromašne, nerazvijene i konfliktne. Nakon povlačenja FARC-a i reformiranja u političku stranku, oružane grupe su tražile način da prakticiraju moć [19].

To je dovelo do sukoba sa zajednicama koje su uključene u nelegalne aktivnosti - proizvodnju kokaina [20], ilegalno rudarenje i otmičarstvo. U 2018., proizvodnja kokaina i deložacije [21] - a u oba slučaja bi se trebao bilježiti pad - su u porastu uz prisustvo oružanih grupa.

Ta nestabilnost bi mogla eskalirati i proširiti se ukoliko počme rat u Venecueli. U sjeni konflikta, poznati obrasci nasilja mogli bi biti primijenjeni na ljevičarske političke grupe, zamjenom stare etikete “simpatizer gerile” etiketom “simpatizer Madura”. Odavno upostavljeni klijentelistički odnosi između elita i paravojnih grupa mogli bi iskoristit sukob s Venecuelom kako bi konsolidirali interese vladajuće klase, targetirali sindikalne aktiviste, vođe zajednica i zelene aktiviste kao podržavatelje Madura. “Stigmatizacija svakoga tko je povezan s ljevicom će porasti, i to će imati vrlo negativne posljedice”, kaže Andrei Gómez-Suárez, politički analitičar iz Kolumbije.

Sukobi na granicama

Stanje nestabilnosti je uništilo proizvodnju nafte u zonama granice s Venecuelom. Regije kao što su Catatumbo i Aracua imaju visoku stopu dobiti od proizvodnje kokaina [22] i unosne su za svakoga tko ih kontrolira. Strateški, lokacija na granici olakšava izbjegavanje sigurnosnih snaga i krijumčarenje. Povijesni nemar države spojen je s teškim društvenim uvjetima.

“Od dolaska predsjednika Duquea, suočeni smo s pojačavanjem vojnih snaga”, kaže Jhunior Maldonado iz Udruženja farmera u Catatumbu, regionalne organizacije za ljudske prava čijih je pet članova ubijeno prošle godine [23]. “Vidimo trupe i tenkove. Oružane snage kažu da je to njihova teritorijalna kontrola ili vježbe na granici. No takva kretanja vojnih snaga nisu uobičajena na granici.”

U zadnje vrijeme niču novi sukobi [24] u koje su, pored vojske, uključeni brojni naoružani akteri. To uključuje desničarske paravojne grupe, takozvane “disidente FARC-a” koji ne podržavaju mirovni proces, te ELN. Neki se bore međusobno, drugi se bore protiv države: uglavnom se radi o kombinaciji jednog i drugog. Svi su neizbježno uvučeni u sukob Kolumbije i Venecuele i mogli bi biti od koristi većim ciljevima budući da ne podliježu restriktivnim standardima međunarodnog prava.

Ovo bi moglo proizvest situaciju poput one u Siriji u kojoj su desničarske paravojne snage proglašene “buntovnicima” i imaju podršku SAD-a. Premda su službeno demobilizirani 2006.[25], ostaci ovih grupacija su i dalje aktivni. U studenome 2018., kolumbijske paravojne grupe napale su vojnu bazu u Amazoni [26], južno od Venecuele i ubijena su tri vojnika. Paravojna kampanja u Venecueli mogla bi okupirati sigurnosne snage, targetirati popularnu bazu čavizma i širiti teror i kaos.

Iskustvo intervenicionističkih taktika podržanih od SAD-a drugdje, od Srednje Amerike do Bliskog Istoka, govori nam da tim grupama neće nedostajati materijalne i financijske potpore. No i grupacije koje se suprotavljaju kolumbijskoj državi mogle bi također vidjeti priliku i pojačati svoje vojne aktivnosti. Raširene kolumbijske sigurnosne snage, koje su već u ratu, vjerojatno će pribjeći ozbiljnim napadima na ljudska prava pokušavajući ugušiti internu nestabilnost. Civilno društvo će biti prvo na udaru, posebno u pograničnim zonama.

Stanovnici zajednica u graničnim područjima često svakodnevno putuju iz jedne zemlje u drugu na posao. “U Cucuti [gradu na kolumbijskoj granici], živi preko 70 posto nezaposlenih ili neformalno zaposlenih. Napušteni od kolumbijske države, mnogi ekonomski ovise o Venecueli”, kaže Jhunior Maldonado. Zatvaranje ove granice, koje će ograničiti ovu vitalnu ekonomsku životnu liniju, moglo bi prouzročiti društvene uvjete koji će se dalje urušavati. Posljedično, porast će ilegalne ekonomije koje će obogatiti naoružane grupe i osigurati im veliku bazu za regrutaciju. Migracije iz Venecuele u Kolumbiju [27] kontrolirat će vojska. Pod utjecajem medijske produkcije ksenofobije i s obzirom da brojni ljudi Kolumbije već pate u teškim ekonomskim uvjetima, migranti neće biti dobrodošli i smatrat će ih se neodrživim teretom.

Milijuni Kolumbijaca koji žive u Venecueli [28], a mnogi su izbjegli tamo tijekom oružanih sukoba, još su manje u fokusu. S toliko mnogo građana protivničke zemlje, što bi moglo značiti izbijanje ratnog sukoba? Da li bi ti ljudi trebali napustiti živote koje su izgradili, koje su u nekim slučajevima gradili desetljećima? Trebaju li biti prognani ili još gore? Trebaju li ostati pasivni dok država u kojoj žive prijeti njihovim domovima i obiteljima?

Potencijalni uzvrat - socijalni nemiri i represija proizvedeni medijskom histerijom - mogli bi preplaviti urbana područja. Kolumbija je sa svojim sigurnosnim aparatom i ekonomijom čvrsto povezanom s utjecajem SAD-a zemlja od koje se može očekivati da će slijediti direktive Washingtona. Takva Kolumbija je potencijalno agent vlastite katastrofe u rukama desničarskog autoritarnog vladajućeg aparata uribizma koji je omogućila masivna američka vojna potpora. Pod vlašću desnice, sukob u Kolumbiji je unosan za multinacionalne i domaće elite [29]: doista, novi rat bi mogao još više produbiti kapitalističko bogaćenje i regenerirati stare prakse masakra, prisilnog izmještavanja i nestanka.

Dok u Venecueli traje ovo stanje, ratni jastrebovi će još jače poticati potpunu invaziju. Ratni pakao u Venecueli će svojim plamenom zahvatiti Kolumbiju. “Na panju” je budućnost obje zemlje i glasovi razuma moraju prevladati.

Izvor: https://jacobinmag.com/2019/02/venezuela-intervention-colombia-peace-uribe-duque

Prevela: Sanja Kovačević
 
Bilješke: 
 

[1] https://www.independent.co.uk/news/world/americas/us-politics/john-bolton-colombia-troops-venezuela-crisis-us-trump-maduro-sanctions-juan-guaido-a8751561.html

[2]

[3] https://www.telesurenglish.net/news/US-Military-Planes-Soar-Over-Colombia-Land-in-Bogota-20190131-0022.html

[4] https://edition.cnn.com/2019/02/17/politics/marco-rubio-venezuela-aid-border/index.html

[5] https://www.mintpressnews.com/us-sanctions-cost-venezuela-6b-since-august-2017-sparking-humanitarian-catastrophe/251274/

[6] http://america.aljazeera.com/opinions/2016/2/washington-should-avoid-repeating-plan-colombias-failures.html

[7] https://en.wikipedia.org/wiki/Revolutionary_Armed_Forces_of_Colombia

[8] https://modernfarmer.com/2014/07/latest-old-time-farm-crime-banana-massacre/

[9] https://www.rand.org/content/dam/rand/pubs/monograph_reports/MR1339/MR1339.ch7.pdf

[10] 

[11] https://theconversation.com/tensions-rise-between-colombia-us-and-venezuela-amid-rumours-of-a-military-intervention-104340

[12] https://alborada.net/colombia-election-2018-petro-duque/

[13] https://www.elespectador.com/elecciones-2018/noticias/politica/castrochavista-el-insulto-de-la-derecha-y-la-izquierda-en-la-carrera-por-la-presidencia-articulo-746972

[14] https://www.theguardian.com/commentisfree/2016/oct/10/colombian-referendum-farc-guerrillas-brexit

[15] https://www.theguardian.com/world/2018/aug/04/nicolas-maduros-speech-cut-short-while-soldiers-scatter

[16] https://www.eltiempo.com/bogota/marchas-contra-el-terrorismo-en-bogota-y-colombia-en-vivo-316684

[17] http://caracol.com.co/programa/2019/01/20/venezuela_sin_fronteras/1548000643_275316.html

[18] https://colombia.unmissions.org/en/report-secretary-general-security-council-united-nations-verification-mission-colombia

[19] https://www.hrw.org/news/2018/12/13/colombia-new-armed-groups-plague-afro-colombian-zone

[20] https://www.bbc.com/news/world-latin-america-45578492

[21] https://colombia2020.elespectador.com/pais/en-agosto-de-2018-sobrepasamos-los-desplazamientos-de-todo-2017-acnur

[22] https://www.bbc.com/news/world-latin-america-43791760

[23] https://pares.com.co/2018/11/30/asesinado-lider-de-ascamcat-en-el-catatumbo/

[24] https://www.insightcrime.org/news/analysis/new-war-colombias-catatumbo/

[25] https://www.refworld.org/docid/4829b55d23.html

[26] https://uk.reuters.com/article/uk-venezuela-military/venezuela-adds-troops-near-colombian-border-after-3-soldiers-killed-idUKKCN1NA2H9

[27] https://reliefweb.int/report/colombia/venezuelan-refugees-and-migrants-colombia-situational-report-october-2018

[28] https://www.elciudadano.cl/justicia/5-millones-de-colombianos-han-huido-hacia-venezuela/03/02/

[29] https://www.americasquarterly.org/content/addressing-colombias-decades-violence-must-not-ignore-businesses