U četvrtak (24.01.2019.) smo u Puli održali panel raspravu o brodogradnji u organizaciji pulske ćelije RF-a. Posebno interesantno bilo je izlaganje talijanskog profesora industrijskog dizajna Giorgia Trincasa. Prvo je govorio o iskustvu s Fincantieriem, najvećim talijanskim i europskim brodograđevnim konglometarom koji uključuje desetak brodogradilišta i proizvodi brodove i plovne objekte najviše dodane vrijednosti, kojima Japanci i Koreanci, a posebno Kinezi još ne uspijevaju konkurirati. I makar je Fincantieri danas najsnažnija evropska brodograđevna kompanija i peta u svijetu po financijskim rezultatima, te makar zapošljava neposredno u brodogradilištima i posredno, putem kooperanata, oko pedeset tisuća ljudi, 2011. godine došli su u velike financijske probleme i neoliberalni 'stručnjaci' su predlagali tržišno rješenje za gubitke, dakle stečaj odnosno likvidaciju nekih od ključnih sastavnica konglomerata. I tada su se radnici organizirali i masovno pobunili u brodogradilištima u Napulju, Anconi i još nekima, zauzeli zgrade javne vlasti uz podršku lokalnog stanovništva pa je neoliberalni tehnički premijer Mario Monti, kojeg je EU postavila nakon micanja Berlusconija da u Italiji provede 'mjere štednje' tj. rezanje državne potrošnje i smanjivanje radničkih prava, odobrio snažnu financijsku injekciju (mislim preko milijardu eura) i kompanija je ne samo preživjela nego se konsolidirala i proširila. Poanta profesora Trincasa jest da i supersnažne brodograđevne kompanije putem Financtierija ne mogu bez pomoći države u situacijama krize, ali isto tako i neoliberalne garniture na vlasti pod organiziranim radničkim pritiskom prihvaćaju mjere i poteze koje spašavaju proizvodnju i radna mjesta, umjesto da ih gase.

Pored primjera Fincantierija profesor Trincas je istaknuo kako Hrvatska i dalje ima vrhunske stručnjake i inženjere u području brodogradnje, puno kvalitetnije nego što ih imaju Talijani, i da je on godinama s njima surađivao i dalje surađuje, a posebno je ta suradnja bila plodna za vrijeme Jugoslavije kada je jugoslavenska brodogradnja bila među vodećima u svijetu. Kao primjer te ekspertize, rekao je da u Hrvatskoj i dalje izlazi stručni časopis Brodogradnja, koji spada među osam najboljih znanstveno-stručnih časopisa u tom području u svijetu i da jedna Italija nema publikaciju tog ranga. Novinar Igor Lasić, koji godinama prati brodogradnju, u tom kontekstu je napomenuo kako jedna od ključnih domaćih institucija sa ekspertizom u području brodogradnje, zagrebački Brodarski institut već godinama tavori na rubu stečaja i da je broj ljudi koji tamo rade reduciran sa nekih 150 na današnjih 50-tak. To jasno pokazuje kakav status brodogradnja i brodograđevna ekspertiza imaju za sve dosadašnje hrvatske vlasti. Umjesto da država industrijskim politikama i ukupnim ekonomskim i makroekonomskim politikama podrži i potakne brodogradnju i brod kao najkompleksniji proizvod kojeg znamo proizvesti i koji i dalje neposredno i posredno zapošljava desetke tisuća ljudi, brodogradnja propada pod oportunističkim povinovanjem diktatima Brisela svih dosadašnjih hrvatskih vlada.

Umjesto analiza koje ukazuju koliko je brodogradnja važna i koliko može biti još i važnija za ukupnu domaću ekonomiju, za zaposlenost i dohodak kada bi se adekvatnim politikama - ekspertnom, organizacijskom i financijskom podrškom - potaknulo da se u specijalizirane brodove ugrađuje što više domaćih komponenti, javnost se uvjerava da je brodogradnja gubitaš i rupa bez dna koja samo siše novce poreznih obveznika, što je samo po sebi notorna činjenična neistina. U Jugoslaviji su još razumijevali važnost kvalitetnog analitičkog sagledavanja učinaka brodogradnje na ukupnu domaću proizvodnju, zaposlenost i dohodak, pa su se radile input-output analize i izračunavali multiplikatori brodogradnje i prema tome oblikovale industrijske politike, ali od kad je Hrvatska 'suverena i samostalna' uvozna kapitalistička periferija nema više nikakvih analiza učinka brodogradnje na ukupnu ekonomiju, a još manje ima industrijskih politika.

Stav kakav danas nažalost prevladava u javnosti, nakon godina medijske i ideološke indoktrinacije, proizlazi iz pristupa brodogradnji kojeg bi se teorijski moglo okvalificirati kao neoklasičan mikroekonomski. On polazi od pristupa koji brodograđevne tvrtke gleda izolirano ili individualno (sukladno tzv. metodološkom individualizmu neoklasične ekonomske teorije), umjesto da sagledava ukupne tokove dohotka, potrošnje i zaposlenosti koje generira brodogradnja u domaćoj ekonomiji. Zbog takvog pristupa brodogradnja se vidi isključivo kao gubitaš i kao opterećenje za proračun i za porezne obveznike, a previđa se njezin pozitivan doprinos i činjenica da nema te industrije ili ekonomskog sektora koji je može zamijeniti. Sami Puležani su nam jučer pričali koliko je ukupna ekonomija grada osjetljiva na stanje u Uljaniku, pa je već do sada propalo dosta malih tvrtki i obrta koji su ovisili o potrošnji radnika Uljanika. Čovjek koji radi u Kauflandu nam je pričao koliko su mesa bacili kada je prvi puta došlo do problema sa isplatom plaća u Uljaniku, odnosno kada je isplaćeno umjesto pune plaće samo polovica.

Da bi se pojasnilo u čemu je problem s metodološko individualističkim pristupom koji sagledava samo parametar profitabilnost pojedinačnih tvrtki i zahtjeva da one koje na tržištu ne mogu poslovati u plusu treba likvidirati, možda je od brodogradnje još bolje uzeti primjer poljoprivrede i ribarstva. Naime, prema redovitim godišnjim izvještajima Ministarstva financija o dodijeljenim državnim potporama i subvencijama, poljoprivreda i ribarstvo su za 2014, 2015, 2016 godinu od države dobile novčanih potpora i subvencija u prosjeku deset puta više nego brodogradnja. Bez obzira na to vrijednost uvezene hrane je godišnje skoro duplo veća od vrijednosti izvezene hrane, što znači da je domaća poljoprivredna proizvodnja nekonkurentna i da je uvozna hrana jeftinija. Po logici neoliberala davanje potpora i subvencija domaćoj poljoprivredi jest bacanje novaca poreznih obveznika jer imamo jeftiniju uvoznu hranu i poljoprivredne proizvode pa zašto onda ne bi smo za taj iznos koji sada uzimamo poreznim obveznicima i dajemo na subvencije smanjili poreze i time ostavili više novaca ljudima da kupuju jeftiniju uvoznu hranu?

Ovakva kratkovidna i sebična perspektiva previđa da mnogi poljoprivrednici u toj situaciji ne bi opstali niti bi ostvarivali ikakav dohodak, pa bi se time dodatno smanjila i ukupna zaposlenost i potrošnja, što bi dodatno negativno utjecalo na ostatak ekonomije i posebno na sektor nerazmjenjivih dobara koji ovisi o potrošnji tih poljoprivrednika koje država subvencionira. Jednostavno, ukidanje potpora i subvencija za domaću poljoprivredu ne da ne bi većini ostavilo više novaca za potrošnju na jeftiniju uvoznu hranu već bi se u negativnoj spirali dodatno smanjila ukupna proizvodnja, zaposlenost i dohodak u domaćoj ekonomiji. Tada još mnogi ne samo da ne bi mogli kupovati jeftiniju uvoznu hranu već ne bi imali za kupnju ikakve hrane. No briga neoliberale za to kakav bi bio ukupan učinak na ekonomiju i na ljude, njihov kratkovidan i sebičan pogled ne vidi dalje od svoje guzice. Takav pogled se radom medija, politike ali i uz potporu dominantne ekonomske teorije, prometnuo u vladajući common sense, u oportunističku logiku negativne solidarnosti i konkurentske borbe preživljavanja koja kao naoštrena pila pili granu na kojoj sjede mnogi od onih koji misle da bi im s ukidanjem svih subvencija i potpora domaćoj proizvodnji bilo bolje.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?