Nepotizam i politička moć u režiji vladajućih struktura zamjećuje se u mnogim područjima hrvatskoga društva. Oni koji su u nemilosti takvih moći prepušteni vjetrometini tržišta često bivaju nošeni osobnim ogorčenjem i materijalnom neimaštinom koja ih nagoni k napuštanju Hrvatske. Jedan od mnogih primjera ovih nemilih primitivnih principa kojima se vlada narodom i proganja mlade mozgove na odljev iz Hrvatske možemo pratiti u liku i djelu Milana Kujundžića, aktualnoga ministra zdravstva ujedno i profesora Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta u Zagrebu, na smjeru medicinske biokemije.
Nepotizam možemo uočiti u činjenici da je dekan Farmaceutsko-biokemijskog fakulteta u Zagrebu od 1997. (uz prekid od 5 godina 2001.) do 2010. bio Nikola Kujundžić, rođak ministra Milana Kujundžića.
Danas ministar Milan dobro brani privilegije koje je izborila njegova medicinsko-biokemijska branša uglavljena u strukturama političke moći Tuđmanove vladajuće zajednice sad već davnih ranih devedesetih. Tada je Ministarstvo zdravstva vodio danas već kultni HDZ-ov teoretičar govora Istine i Laži Andrija Hebrang.
Andrija je, osim poznatoga slučaja guranja katastrofalne medicinske opreme Shimadzu kada je dobro oštetio porezne obveznike kao i raspoloživost te kvalitetu medicinskih dijagnostika, nekoliko godina ranije kao ministar (od 1993. do 1998.) blagoslovio osnivanje Hrvatske Komore medicinskih biokemičara, time se pošteno odužio svojoj supruzi Danijeli Hebrang magistri biokemije. Naime 1995. nastaje Komora na temelju zakona iz 1993.
Kontinuitet političke dominacije medicinom od strane komore nastavlja se u liku i djelu Ane Stavljenić Rukavine, danas jedne od udarnih Bandićevih političkih snaga. Nekadašnja SDP-ova ministrica s početka ovoga stoljeća i njeni ondašnji potezi danas nam zorno prikazuju kako je i Račanova politika bila komplementarna Tuđmanovoj s aspekta besramnog silovanja demokratskih principa te besramnog grabljenja moći i privilegija koje ona donosi. Možda već pogađate, u ovom slučaju nije suprug, kćerka ili sin, već je sama ministrica specijalistica medicinske biokemije pa je 2003. pod njenim ministriranjem medicinom donesen Zakon o medicinskoj-biokemijskoj djelatnosti pomoću kojeg je osigurana zakonski privilegirana uloga medicinskim biokemičarima kao “managerima”, odnosno voditeljima i gazdama, sve samo da bi se izbjegla sudbina “običnoga” radnoga osoblja. Komora izdaje dozvolu za rad odnosno licencu za rad u zdravstvenim ustanovama Republike Hrvatske. Bez njihovog blagoslova niti jedan laboratorij ne može legalno raditi, niti se u njemu može zaposliti ona nositeljica fakultetske diplome koja Komori nije po volji.
Danas su studentice i studenti Medicinsko-laboratorijske dijagnostike, studija koji se ne održava na Fakultetu za medicinsku biokemiju u Zagrebu, već na fakultetima u Osijeku ili Rijeci, žrtve nepotističkih i političkih okrutnosti koje podnosi hrvatsko društvo, a kao posljedicu imamo stalno smanjenje broja građana u Hrvatskoj.
Nakon uredno završenog studija, ovi studenti u Hrvatskoj ne mogu raditi jer su još prije više od dva desetljeća Andrija i njegova supruga počeli raditi na privilegiranju u jednom malom, vrlo stručnom, segmentu društvenoga uređenja, nastavili su ostali bez obzira na stranačke boje i izbore, da bi danas samodopadni Milan Kujundžić nastavio biti jedna od moralnih lanterni koje mladima i obrazovanima pokazuju kurs k otoku koji se zove Irska.
Navedeni političari i njihove partije, kako u ovom mikro slučaju u medicinskoj branši tako i u svim ostalim segmentima društva nameću, principe i odnose koje mladi vide kao neprihvatljive. Osobito oni mladi koji su dobro obrazovani.
Osječke studentice i studenti uputili su hrvatskoj javnosti svoj vapaj za pravednim društvom s autobusnog kolodvora u Osijeku, sama lokacija dovoljno govori o tome da je ovo jedan od posljednjih koraka prije nego što odustanu od društva koje ih je educiralo da misle i aktivno djeluju u istome, da bi im zatim zatvorilo vrata domaćeg tržišta rada. Jer valjda, jebiga, di su oni bili 91.?! Ovo je ipak društvo za one koji su od 91. bili na pravom mjestu u pravo vrijeme, to mjesto i vrijeme nije naravno bojišnica ili nešto slično. Već partijski sastanci.
Takva politika je iscrpila postojeće resurse, pa je čak i za privilegirane danas sve manje plijena za podijeliti. Oni rođeni 91. i kasnije, ako se ne mogu priviknuti na politiku stvorenu u godinama njihova rođenja, bježe glavom (punom neiskorištenih znanja) bez obzira negdje gdje će društvo za njihove sposobnosti imati više obzira.
Autobusni kolodvori diljem Hrvatske i mladi koji čekaju liniju za bolji život ma gdje bilo bolna su činjenica domaće politike koju hrvatske glasačice i glasači nikako da promijene.