Priča o Luki Modriću

Priča o Luki Modriću

Autor: Mate Kapović

 

Modrić je, kao i mnogi nogometaši, došao iz siromaštva, u njegovu slučaju, s obzirom na vrijeme, još dodatno osnažena prognaništvom.

Ni u nogometu mu nije bilo lako. Hajduk ga nije htio, govorili su mu da je prenizak. Unatoč ogromnom talentu, za razliku od nekih drugih talentiranih dečeca iz "finih obitelji", morao se kaliti u Mostaru i Zaprešiću prije nego što je dobio šansu u Mamićevu Dinamu.

Nogomet je u nas, sasvim očekivano, preslika društva. Kakva nam je ekonomija, kakva nam je politika, takav nam je i nogomet. Mafijaški model s Mamićem na čelu vjerna je preslika, mutatis mutandis, onoga što od 1990. naovamo vidimo i u ekonomiji. U ekonomiji smo imali Todorića, u nogometu Mamića - trenutno su obojica u nevolji (iako nijednom ni drugom zapravo neće biti na kraju ništa, niti će izgubiti bogatstvo koje su stekli).

Kako se kod nas čak ne može biti ni nogometni sudac bez uranjanja u kaljužu, vrlo je teško i neprimjereno svisoka suditi talentiranim mladcima što su, kada su ozbiljnije počeli igrati nogomet, praktički bili prisiljeni prihvaćati lihvarska sponzorstva sumnjiivih menadžera/vlasnika klubova/vlasnika nogometa, ulaziti u sumnjive dealove, davati im solidan dio svojih para... Za mnoge od njih drugačijeg puta nije bilo ili bi bar on bio daleko neizvjesniji i vrlo upitan. Teško je kriviti golobrada mladića koji je došao ni iz čega kad mu tata-mata hrvatskog nogometa, don Zdravko Mamić, dâ ponudu koja se ne može odbiti.

Naravno, za protuzakonita djela treba odgovarati (koliko god to smiješno zvučalo u državi koja je nastala na pljački i gdje zakoni, pisani uglavnom tako da odgovaraju onima koji su se pljačkom obogatili, po glavi udaraju uglavnom samo najslabije), no iz ljudske je perspektive teško Modriću, Lovrenu i sličnima zamjerati što su kao klinci potpisivali ugovore koji su štetili Dinamu, a pogodovali Mamiću.

Modrićeva prava krivica je u nečem drugom. Koliko god mu ne bi trebalo zamjeriti što je radio ono što je morao i što su praktički svi drugi radili (jer tako stvari funkcioniraju!) dok je igrao u Dinamu, toliko mu se može zamjeriti ono što je napravio puno kasnije, kao već u svijetu afirmirani i cijenjeni nogometaš - riječ je o aferi "ne sjećam se".

Nerealno je i nepošteno očekivati da će se 20-ogodišnji Modrić, prognaničko i siromašno dijete iz provincije, pobuniti, pogotovo s bilo kakvim uspjehom, protiv velikog kuma hrvatskog nogometa Zdravka Mamića. Ali je li nerealno i nepošteno to očekivati od sada puno starijeg i iskusnijeg, financijski neovisna i svjetski poznata, Luke Modrića? Ne, nije. I to je njegov veliki grijeh.

Nije, naime, Modrić trebao na sudu učiniti ništa spektakularno, ništa posebno hrabro. Trebao je samo reći istinu. Trebao je samo ne lagati i ne mijenjati svoj iskaz nakon što ga je već jednom dao. Trebao je reći kako su se stvari stvarno odigrale.

Jer tada on više nije bio siromašni golobradi mladac iz provincije. Tada više nije ovisio o Zdravku Mamiću. On je sada proslavljeni nogometaš Real Madrida i realno je jači od Zdravka Mamića. Što mu je, naime, Mamić u sadašnjoj situaciji mogao napraviti? Nanijeti mu financijsku štetu? Kako? Zabraniti mu nastupe u reprezentaciji? Tko će najboljem igraču zabraniti da igra i kako? Bi li se možda drugi igrači iz Mamićeva klana okrenuli protiv njega? Možda, ali to je ipak Luka Modrić - najbolji među njima. Što mu mogu drugi igrači? Ako sada već 32-ogodišnji Modrić, pred sâm kraj karijere, ne bi igrao, to bi bila kazna reprezentaciji a ne njemu, čak i kad bi to bilo moguće provesti. Bi li mu Mamić mogao kroz medije naštetiti? Kako? Modrić bi bio heroj i u medijima i u narodu. Što god da je Mamić možda iz prošlosti imao u ladici o Modriću - sve bi se zaboravilo i oprostilo da je na sudu postupio kao što je trebao.

Bi li, u konačnici, dovedimo stvar do ekstrema, Mamić ikako mogao zaprijetiti ili nauditi Modriću (sjetimo se da je u domaćem nogometu znalo biti i nasilja)? Neki izvori kažu da se Luka "ne sjeća" jer je Mamić zaprijetio njegovoj porodoici. Ali čak ni to ne može biti izlika, koliko god svi možemo razumjeti tako nešto. Modrić ne živi u Hrvatskoj, svjetski je poznat i eksponiran i ima para ko blata. Smiješno je i pomisliti da je on ili netko njemu blizak doista mogao biti u nekakvoj opasnosti zato što je rekao istinu o nekakvom ugovoru od prije deset godina na sudu. Čak i kad bi se Mamić usudio tako nešto napraviti, Modrić ima i više nego što mu je potrebno da se od tako nečega zaštiti (mogao bi platiti danonoćno osiguranje i za sebe i svoju obitelj i za svu rodbinu i prijatelje u Hrvatskoj), a i javnost bi bila u potpunosti na njegovoj strani. Osim toga, ima itekakvu platformu da to i javno kaže. Ako ništa, moglo bi se reći da se je i laganjem čak donekle doveo u opasnost jer bi ovako npr. mogao imati problemâ s usijanim navijačkim glavama kada se vrati u Hrvatsku. Tu nasilje isto nije potpuno isključeno s obzirom na emocije koje se javljaju oko nogometa, pogrdne grafite o Modriću i sve ostalo.

Zaključak je: realne opasnosti u okretanju protiv Mamića zapravo nije bilo. Ili bar ne takve da se to ne bi moglo spriječiti sa silnim simboličkim i novčanim resursima koje Modrić ima. Modrić je u svemu tome, kad bi htio simbolički izići iz toga svijeta i nešto promijeniti, u najboljoj poziciji, puno boljoj nego Lovren ili neki drugi, manje poznati, slabiji i manje važni igrači. Modrić je najbolji igrač u reprezentaciji, igrač Real Madrida, svjetski poznat, kapetan - nema toga što on ne bi mogao reći i promijeniti, samo kad bi htio i imao snage to napraviti (jer je nesumnjivo da to ne bi bilo ugodno).

Luka Modrić, da je samo rekao istinu, mogao je, osim svjetskog nogometaša i u budućnosti možda besmrtnog kapetana reprezentacije, postati i narodni heroj - čak i izvan nogometa. No nije to učinio, nije imao hrabrosti. I to će mu, unatoč svim pobjedama, trofejima i nagradama, ostati vječna mrlja na karijeri. Čak i kad bi se dogodilo ono nemoguće - da reprezentaciju povede do naslova svjetskog prvaka. Neke se mrlje ne mogu sprati na nogometnom terenu.