Nasuprot preambuli hrvatskog Ustava koji prigodno spominje antifašističke temelje današnje Republike Hrvatske, predstavnici Sabora i Vlade svake godine odlaze na bleiburšku komemoraciju – na mjesto predaje ustaške vojske, a ne stradanja civila.
Hrvatska je i suvlasnica zemljišta na kojoj je Počasni bleiburški vod, organizacija preživjelih ustaša i simpatizera tzv. NDH podigao spomenik. Hrvatska je, dakle, kupila dio tog zemljišta 2004. godine, što je problematično i s materijalne i s političke strane.
Kroz skoro tri desetljeća povijesni revizionizam pušta duboko korijenje u svim sferama javnog života, nažalost, i kroz obrazovni sistem. Jedan od bivših hrvatskih predsjednika je i osobno posjetio Bleiburg i ondje se pred kamerama rukovao s preživjelim pripadnikom ustaškog IX stajaćeg Sdruga. Ta je predsjednička gesta izazvala negativne reakcije, pa čak i duboke podjele među antifašistima, pogotovo onima koji su SDP smatrali lijevom strankom, strankom koja je “manje zlo od desnice”. Na tom detalju vidimo dosta vjernu sliku današnjeg hrvatskog društva: odbacivanje ne samo pozitivnih stečevina samoupravnog socijalizma (besplatno zdravstvo i školstvo dostupno svima, mogućnost da se normalno živi od plaće bez zaduživanja ili ovrha), već i “prekrajanje“ rezultata Drugog svjetskog rata – pa tako antifašistička zemlja “komemorira" poraz nacističke vojske proglašavajući ustaše “hrvatskom vojskom” i palim žrtvama. Pri tome se, naravno, prešućuje ili rijetko spominje kako je tzv. NDH imala logore samo za djecu, a uz to što je ostala bez dobrog dijela obale, sadržavala je u svom temelju i ostale mračne detalje poput rasnih zakona i sistema logora za Židove, Srbe i nepodobne Hrvate, komuniste ili jednostavno protivnike ustaškog bezumlja.
Priča o (anti)fašizmu nije samo priča o tome što se dogodilo u Drugom svjetskom ratu, neofašistički revizionizam nije opasan samo zato što nam je stalo do povijesnih istina, nego zato što je ta povijest tu zapravo samo povod za opasne poteze u sadašnjosti i budućnosti.
Kao što je i krinka iza koje se prešućuje deindustrijalizacija u zadnjih 28 godina i upropaštena poljoprivreda, praktički čitav bankarski sustav u privatnom stranom vlasništvu, što ga, osim što svake godine iz zemlje izvlači goleme ekstraprofite, strukturno čini usredotočenim uglavnom samo na kreditiranje osobne potrošnje (za stanove, automobile i sl.) i to uglavnom uvozne, umjesto da banke sudjeluju u kreditiranju pokretanja proizvodnje i otvaranja radnih mjesta. Tu je i rastući trend iseljavanja zadnjih par godina, visoka nezaposlenost, stotine tisuća blokiranih i ovršenih, umirovljenici koji nakon odrađenog radnog vijeka kopaju po kantama za smeće, itd.
Umjesto revizije privatizacije i pretvorbe, kapitalistička Hrvatska i svaka njena vlast marljivo se bave revizijom povijesti – jer očito ne mogu protiv temelja na kojem je nastala: na sramotnoj pljački društvene imovine.