Osvrt na reakciju Nenada Bakića na debatu o "višku nastavnika"

Osvrt na reakciju Nenada Bakića na debatu o "višku nastavnika"

Autor: Katarina Peović Vuković

Nenad Bakić je na novinarsko pitanje o debati koju smo vodili a povodom teze da postoji "višak nastavnika" umjesto odgovora preko svojeg odvjetnika Faktografu poslao zahtjev za objavu ispravka gdje stoji da je u njegovoj reakciji na moj intervju bila riječ o "ispravku netočnog navoda" a ne o "debati". Kako je Faktograf odlučio objaviti taj zahtjev u kojem stoji da će u suprotnom Bakić "pravo naknade počinjene štete ostvarivati sudskim putem" (http://faktograf.hr/…/nenad-bakic-nisam-vodio-polemiku-o-b…/), imam potrebu reagirati.


Uistinu odvjetnik ima pravo, ono što je Nenad Bakić objavio kao reakciju na moj intervju u Novostima, nije na toj razini da bi se smjelo nazvati "debatom" (https://eclectica.hr/…/status-profesora-puno-bitniji-od-tz…/).


Bakić je na svojem blogu objavio esej u kojem je oko trećina teksta posvećena meni osobno. Bakić pogrešno pišući moje prezime i ime moje struke kaže: "možda je dobro pogledati ‘kritike’ docentice na kulturološkim studijima u Rijeci, stanovite Katarine Peović-Vuković koja je nedavno u izboru websitea Liberal.hr bila proglašena ‘Marksistom tjedna’. U nedostatku boljih argumenata citira iz moje filozofsko-filološke knjige "Marx u digitalnom dobu", koju jedva da može povezati s ovom temom, vrijeđa one koji su navodno protiv reformi nazivajući ih "otpornicima" (što je tehnički izraz za uređaj za povećanje otpora u električnom strujnom krugu radi regulacije jakosti struje), naziva moje znanstveno polje kulturalnih studija "ekosustavom" (referirajući se na međuzavisnost ljudskih i životinjskih zajednica), a zatim potpuno nepovezano s temom navodi kako će se neki fakulteti morati reformirati – kvotama. 


Zaključuje se da su ljudi kao ja "duboko ideološki ukorijenjeni u neke neobične sheme", da se "boje budućnosti, odnosno sadašnjosti", a "možda i u strahu za svoja radna mjesta". Ono što je nastrašnije u tom Bakićevu reagiranju jest teza da oni koji govore – slobodno govore zato jer se osjećaju sigurnima (što je de facto istovremeno i u konfliktu s tim da su ljudi kao ja "u strahu za svoja radna mjesta"). Treba nas proći jeza dok slušamo da je problem što netko govori upravo u tome da se osjeća sigurno. Navođenje straha i potrebe straha, podsjeća upravo na to da politički neistomišljenici danas često zazivaju ovu vrstu nelagode koju bi trebali osjećati nastavnici, profesori, docenti i svi koji se "osjećaju sigurno". 

No objavljivanje demantija može ostaviti dojam da je Bakić imao što demantirati, pa je potrebno još jednom napomenuti, da osim što odvjetnik ima pravo – nije riječ o debati, istovremeno nema pravo da je u ovom Bakićevu odgovoru riječ o ispravci netočnog navoda.


Ja sam na Bakićeve reakcije na društvenim mrežama gdje je nazvao moje izjave iz Novosti "gadarijama" i "lažima" odgovorila argumentirano i to više puta navodeći točan citat gdje Bakić kaže da "....treba redefinirati položaj nastavnika... svesti broj nastavnika na primjerenu mjeru, njih je na žalost možda danas previše u školama.."(http://radio.hrt.hr/tr…/…/razgovor-s-nenadom-bakicem/200265/ ), ali i s argumentima koji pokazuju manjkavosti njegove analize s njegovog bloga Eclectica gdje govori o smanjenju broja učenika, a povećanju broja nastavnika (https://www.facebook.com/katepe/posts/10155556028223058) - Bakić odbija u svojim reakcijama progovoriti o meritumu stvari – pitanju ima li viška nastavnika, a pogotovu nakon reakcija po medijima (http://faktograf.hr/…/osnovne-srednje-skole-tehnoloski-vis…/) i odgovora Željka Stipća (sindikat Preporod) čiju je izjavu o višku od 500-600 nastavnika Bakić maligno interpretirao i koristio kao argument (http://faktograf.hr/…/…/bakic-o-tehnoloskom-visku-u-skolama/).


Bakić je savjetnik predsjednice RH Kolinde Grabar Kitarović, a njegov projekt nedavno je ušao u hrvatske osnovne škole (http://www.carnet.hr/novosti/novosti?news_id=4484), pa bi trebao odgovoriti na to jesu li njegove analize o višku nastavnika točne uzmemo li u obzir da one ne uključuju neke važne podatke i specifičnosti Hrvatske, kao što su otočka područja i slabo naseljena područja u Slavoniji; distinkcija između zaposlenih na određeno i neodređeno vrijeme; priljev vjeroučitelja, razlika između osnovnoškolskog i srednjoškolskog obrazovanja i tako dalje. Nadalje, argumenti o lošim učincima naših nastavnika i nastavnica također su neutemeljeni jer Bakić koji upozorava na loše rezultate PISA testiranja ne dovodi te rezultate u korelaciju s hrvatskim izdavanjima za školstvo ili BDP-om. Ne bi li se oni koji su dobili priliku baviti se politikama obrazovanja, trebali pozabaviti pitanjima što obrazovanjem želimo postići i koje su nam poluge djelovanja, a ne svaljivati odgovornost na nastavnike?


Reagiranje putem odvjetnika, a istovremeno neodgovorno pozivanje na socijalni darvinizam upravo potvrđuje ono što sam u svojem intervjuu u Novostima, koji potaknuo lavinu neoliberalnih reakcija i željela istaknuti. Doba u kojem živimo u Hrvatskoj donosi opasan konsenzus oko potrebe strukturalnih reformi na način pogodovanja privatnom interesu dok se javna dobra devastiraju. Taj se konsenzus stvara upravo putem socijalnog darvinizma, proizvanja "uhljeba" u javnom sektoru, a kako bi se prikrila činjenica pravih uzroka problema. Ugrožavanje prava onih koji su "sigurni" i "zaštićeni" da govore i djeluju, predstavlja mehanizam tranzicije propadanja javnog sektora upravo pod naletom tržišnih principa kao mjere svih stvari, pri čemu je čovjek i radnik na zadnjem mjestu, a privatni profit na prvom. Stoga je paradoksalno, upravo citat nad kojim se zgraža Nenad Bakić čitajući moju knjigu a na svojem blogu – vjerojatno jedan od najvažnijih političko-ekonomskih orijentira – uvođenje upotrebne vrijednosti i politike upotrebnih vrijednosti kao definicije osnovnih ljudskih potreba prema kojima treba modelirati i sistem društvenih odnosa proizvodnje. S druge strane, upravo Marx kojeg citira sa zgražanjem Bakić, upućuje na probleme dominacije razmjenskih vrijednosti koje i dovode do problema s egalitarizmom i participativnošću u doba neoliberalnih demokracija. To su principi koji u svakom pojedinačnom slučaju moraju biti preispitani - samo je pitanje tko će ih preispitivati ukoliko zavlada kultura straha.