Stjepan Miletić: Uzor za današnju mladost

Stjepan Miletić: Uzor za današnju mladost

Autor: Zoran Vitanović

Može li se danas zamisliti da neki mladić od kojih dvadeset godina postupi onako kako je postupio jedan mladić iz Zagreba davne 1941. godine? Teško, gotovo nemoguće, s obzirom na društvenu svijest, kulturnu razinu i političku orijentaciju većine današnjih mladih. No, na sreću nije uvijek bilo tako. Iznimke, i to ne samo pojedinačne, itekako su postojale. Za njih danas šira javnost vrlo malo zna, a posebno poslijeratne generacije (poslije 1991.) mladih koje su bile i ostale pod utjecajem povijesnog revizionizma. Jedan je mladić u jednom zlom vremenu ipak ostavio svoj trag prave i istinske ljudskosti, trag koji je, nažalost, u povijesnoj memoriji jednoga grada i većine njegovih stanovnika izbrisan. Riječ je o Stjepanu Miletiću, zagrebačkom srednjoškolcu, učeniku tadašnje muške realne gimnazije. Ono što su on i njegovi vršnjaci učinili te 1941. ostalo je zapisano kao jedno od najvećih djela herojstva i humanosti u povijesti Zagreba. O tom rijetkom primjeru herojstva jedne mladosti danas se u srednjim školama ne uči, a u medijima gotovo i ne spominje.

U to doba nije bilo mobitela, televizora ni kompjutora. Stjepan nije bio ovisnik o zatupljujućim meksičkim ili turskim sapunicama, danonoćnom jalovom fejsbukovanju niti ispijanju kavica na gradskim špicama. A da je kojim slučajem i živio u današnje doba, s obzirom na karakter i pogled na svijet kakav je imao, sasvim sigurno bi bio isti i borio se za iste ideale. Ipak, povijest ga pamti kao mladića kakvih je danas malo, mladića s naprednim shvaćanjima i vjerom u jedan bolji svijet. A ta shvaćanja i tu vjeru nije dovoljno samo imati već i dokazati, a on je to i dokazao ratne 1941. u Zagrebu. Treba dodati da Miletić i ostali njegovi vršnjaci nisu morali tako postupiti. Mogli su, kao mnogi mladi danas, biti potpuno pasivni ili biti aktivni u šovinističkim javnim istupima. Sjetimo se samo nedavne srednjoškolske "norijade" po ulicama Zagreba, ali i drugih gradova u Hrvatskoj, gdje se ona pretvorila u otvoreno veličanje ustaštva. Ali, tih 1940-ih većina mladih nije bila poput današnje mladosti. I ta mladost, kao i ova današnja, živjela je i razvijala se pod kapitalizmom, izložena raznim društvenim nejednakostima i štetnim utjecajima. No, njihova srca i um nisu obuzele pogrešne ideje, navike i iluzorni životni stilovi. Po pitanju pogleda i svijesti, humanosti i progresivnosti, ta mladost otprije sedamdeset godina bila je daleko ispred današnje, zapravo, bila je ispred svoga vremena.

Miletić i njegovi vršnjaci nisu tako 1941. marširali ulicama Zagreba s ustaškim pozdravom i ustaškim pjesmama na ustima kako je to nedavno uradio dobar dio srednjoškolaca u Zagrebu i u ostatku Hrvatske. Njima su te, tada zločinačke ideje i pozdravi, bili neprihvatljivi. Biti čovjekom i dokazati se ljudskošću u tim zlokobnim vremenima podivljalog fašizma koji je već odnosio bezbrojne ljudske živote diljem Evrope, značilo je borbu za svakog čovjeka bez obzira na njegovu vjeru i naciju, boriti se i po cijenu vlastita života. Upravo u tome se istakla tadašnja omladina Zagreba, srednjoškolci predvođeni među ostalima i mladim Stjepanom Miletićem.

U poznatoj akciji "Stadion" 26. maja 1941. zagrebački srednjoškolci suprostavili su se ustaškim vlastima NDH-a. Srednjoškolci su bili okupljeni na tadašnjem stadionu u Maksimiru i poslije kratkog govora mržnje ustaških funkcionera stigla je naredba da i iz mase srednjoškolaca izađu srednjoškolci srpske i židovske nacionalnosti. Oni su to i uradili, istupili su ispred svih. Međutim, odmah poslije njih istupili su i drugi njihovi vršnjaci i prijatelji svih nacionalnosti i to prije svega pripadnici SKOJ-a, mladi ljevičari. Jedan od vođa mladih ljevičara tada je bio i Stjepan Miletić. Naposljetku su se i svi drugi srednjoškolci pridružili Srbima, Židovima i skojevcima. Tim herojskim činom solidarnosti i antifašizma zagrebačkih ljevičara i srednjoškolaca spašeni su brojni životi njihovih prijatelja koji su prema ustaškom režimu bili "neprijatelji" i određeni za likvidaciju. Mnogi ljevičari, skojevci, a među prvima spomenuti Miletić, znali su da je za njihov postupak kazna smrt. Godinu dana kasnije, 25. 4. 1942. Miletića su uhvatile ustaše te zbog akcije 'stadion' i ranijih komunističkih uvjerenja osudili na smrt glađu u 'ćeliji smrti' u Staroj Gradiški.

Najgore od svega je ne samo to što se danas na stadionima (posebno u Maksimiru, slučaj igrača Joea Šimunića) diljem Hrvatske poziva na klanje Srba te koristi ustaški pozdrav 'Za dom spremni!' već i to što niti jedna ulica ili trg u Zagrebu ne nosi ime po herojskom mladiću Stjepanu Miletiću.

Zaslužio je da ga se i pamti i poštuje i da nekim budućim generacijama mladih u nekom modernijem društvu bude moralni uzor, a njegova ljubav prema čovječanstvu da postane ideal humanosti.