Članci

Udruga članova ODMF- lumpenburžoazija protiv solidarnosti

  • 09. 01. 2022.
  • Piše: Marin Ivančić

Poslije Čilea - Hrvatska

Novoosnovana Udruga članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova nedavno je predstavila analizu mirovinskog sustava i prema njima nužne reforme. Dobili smo tako novu rundu starih neoliberalnih floskula koje slušamo već 30 godina i koje se uporno predstavljaju kao nešto novo, gotovo subverzivno, u svakom slučaju, nešto za što vlasti nemaju sluha, a što ipak svaka vlast iz nekog zagonetnog razloga više ili manje dosljedno provodi. To nešto novo je zapravo veoma staro i potrošeno. Udruga predlaže tek dodatne korake u smjeru čileanskog mirovinskog modela koji je najvećim dijelom već implementiran kod nas. Od njega se bježi i u samom Čileu, ali kako to hoće kod nas, radi se o još jednom našem historijskom kašnjenju.

„Cijelu priču učiniti manje državnom, a više tržišnom, uz pravednija mirovinska primanja temeljena na osobnim uplatama i ulaganjima, uz zadržavanje solidarnosti u obliku najniže državne mirovine.“

Ovako su to ukratko saželi članovi udruge. Mjere koje predviđaju su smanjenje izdavanja za prvi stup s 15 na 5 posto i povećanje izdavanja za privatnu mirovinsku štednju, raspolaganje sredstvima obveznih mirovinskih fondova u iznimnim slučajevima, nasljeđivanje imovine člana obveznog mirovinskog fonda… Naravno, nije iznenađenje da je logika svih predviđenih reformi jačanje individualističkog i umanjivanje solidarnog i kolektivističkog elementa mirovinskog sustava. U stvarnosti, ovakvim mjerama se mirovinski sustav ukida, a zamjenjuje ga sustav obavezne životne štednje. Retorika kojom su mjere predstavljene je ideološka podvala koja interese manjine prikazuje kao interese većine, prešućujući stvarne posljedice ovakvih mjera. Unutar neoliberalne paradigme koja i dalje vlada medijskim, političkim i akademskim prostorom lijepo zvuči imati mirovinski sustav u kojem svatko dobije koliko je uplatio i u kojem ima veću mogućnost raspolaganja onime što je uplatio baš kao da je vlasnik tog iznosa. Problem s takvim mjerama je da od njih može profitirati samo manjina kojoj je u interesu da mirovinskog sustava uopće nema. Privatnicima, obrtnicima, samozaposlenima, menadžerima i onima s visokim plaćama je isplativije dio plaće ulagati privatno nego davati u zajednički sustav čiji je temelj solidarnosti. Iz njihove perspektive, kako je to rekao Andrej Grubišić na predstavljanju, međugeneracijska solidarnost je dobronamjerna Ponzi shema. Čak i nekima iz tih grupa, poput dijela samozaposlenih i malih privatnika takav interes je kratkoročan, ako ne i iluzija. Unatoč pričama o uspjesima iz garaže i o tome da se sve može kad se dovoljno želi i trudi, za većinu je vjerojatnije da će propasti na tržištu i vratiti se u radni odnos nego dočekati starost u poziciji privatnika. Naravno, nitko si ne predviđa neuspjeh i svatko misli da je baš on Taj, ali realnost govori da će u Europi 50 posto poduzeća propasti u prve tri godine poslovanja. Oni, kao i radnici koji bi u sustavu po mjeri Udruge prošli kroz godine nezaposlenosti, loših poslova ili bolesti, mogli bi se pozdraviti i s jadnim penzijama kakve imaju danas. Solidarnost koju udruga spominje u takvom sustavu je fikcija, retoričko parazitiranje na minimumu socijalne sigurnosti što ga garantira postojeći sustav i koji svi oni kojima se Udruga obraća podrazumijevaju kao nužan. Radi se, dakle, o lažima i lijepim željama. Kad bi predstavljali nešto više od trbuhozboraca kapitala, predstavnici Udruge rekli bi javnosti da ne žele plaćati tuđe mirovine, da žele ulagati ono što zarade onako kako oni misle da je najbolje i da je svatko odgovoran za sebe da zaradi dovoljno tijekom života da mu mirovina ni ne treba.

Kad nema sadržaja, moramo o osobama

S obzirom na to da su njihove ideje stvar prošlosti koje se više ne shvaćaju ozbiljno ni u najtvrđim neoliberalnim utvrdama, moramo se pozabaviti time tko to progovara kroz ovu Udrugu. Poznato je da Vlada priprema izmjene mirovinskih zakona. Svrha je Udruge stvaranje pritiska i guranje ideja koje bi u ovim i sljedećim izmjenama išle u korist kapitala. Hrvatsko malograđanstvo posljednjih se godina izvježbalo u takvom djelovanju, a svoj najčišći izraz pronašlo je u udruzi Glas poduzetnika. Ova aktivna i agresivna udruga postala je glavni zagovornik malograđanskih i sociopatskih tendencija, od prozivanja stotina tisuća ljudi uhljebima i zazivanja masovnih otkaza, preko zagovaranja privatizacije zdravstva i školstva do antivakserskog ludila. Njihova primitivna politička ekonomija svodi se na jednostavnu formulu: „Sve javno i državno je loše, sve privatno je dobro“. Stoga nije čudno da su Glas poduzetnika i Udruga članova obveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova već potpisali sporazum o partnerskoj suradnji, kao što nije čudno da su im predstavnici ljudi koji se stalno vrte zajedno po medijima i konferencijama podučavajući nas uvijek iznova navedenoj formuli. Te se ljude redovito predstavlja kao neovisne, iznad ideoloških podjela, izvan poslova s državom, netaknutog ugleda, bez državnog favoriziranja ili grijeha u privatizaciji, ali kad se malo prouči njihove biografije redovito iskače ovisnost o državi i njenim provizijama, upletenost u razne skandale i debela politička pozadina.

Tako je jedan od govornika na predstavljanju bio i Marko Rakar. Čovjek čudne biografije kome je u mladosti zakonski skrbnik bio Mijo Gabrić, glavni financijaš Katoličke crkve u Hrvatskoj, sumnjičen od strane Vatikana za razne malverzacije, a što je i dovelo do njegovog smjenjivanja s čela Zbora prebendera. Nakon odrastanja na Kaptolu, Rakar postaje informacijski i komunikacijski stručnjak, poduzetnik i politički aktivist, jedno vrijeme osumnjičen za objavu Registra branitelja, suradnik Vijeća Europe, State Departmenta, Soroševih zaklada i hrvatske Vlade. 2010. trebao je postati zamjenik predstojnika Ureda predsjednika, ali je Josipović u zadnji čas odustao od njega jer se pojavilo pitanje Rakarovog poreznog duga, točnije njegove dvije firme Prius i Radix Mills koje su zajedno dugovale preko 1.5 milijuna kuna. Iako dug nije otplatio, 2013. godine Josipović njegovoj trećoj firmi dodjeljuje posao od 70 tisuća kuna za izradu web stranice, Državni zavod za statistiku i tri ministarstva dodjeljuju mu poslove u vrijednosti od 677 tisuća kuna, odnosno preko 2/3 ukupnih prihoda njegove firme. Pritom mu je najveći iznos od 421 tisuću kuna uplatilo ministarstvo Miranda Mrsića, bivšeg direktora Josipovićeve izborne kampanje. Ukupni iznos koji je od poslovanja s državom zaradio tijekom Kukuriku koalicije prelazi milijun kuna, pri čemu više od pola toga iznosa dolazi od Mrsićevog ministarstva. 2018. ga pak angažira DORH na slučaju Agrokor te mu plaća za usluge 1 milijun kuna, što čini gotovo sav prihod firme u toj godini i 20 posto svih sredstava potrošenih na istragu DORH-a. Ovo je samo gruba skica njegovog poslovnog puta, ali fascinantno je gledati čovjeka takve biografije kako predstavlja udrugu koja nas uvjerava da je tržište rješenje svih problema, a međugeneracijska solidarnost „dobronamjerna Ponzijeva shema“. Nakon što godinama sisa državni proračun preko firme s par zaposlenih pretplaćene na države poslove, Marko Rakar nam dolazi da nas poduči da će nam svima biti bolje ako on od tih novaca koje je izvukao iz države ne mora izdvajati ni za tuđe mirovine.

Bila je tu i Ankica Mamić, PR stručnjakinja, rođakinja Zdravka Mamića za kojeg je i radila PR, a zadnjih godinu dana i glavna zadužena osoba na hrvatskim televizijskim kanalima za opravdavanje raznih Milanovićevih ispada. Njezina biografija drži se pravila žanra za hrvatske tržišne prvoborce i zastupnike interesa poreznih obveznika, pa je tako jedna od svjetlijih točaka njene karijere peglanje imidža Ratka Čačića, posebno nakon prometne nesreće u kojoj je sudjelovao u Mađarskoj. Učinila je to, kako je bila rekla, jer podržava ono što radi. To da je prije toga njezina firma IM&C u četiri godine naplatila 313.400 kuna od Varaždinske županije u kojoj je na vlasti bio Čačićev HNS naravno nije imalo nikakve veze s besplatnim pružanjem usluga. Još bolji primjer borbe protiv državnih presizanja u gospodarstvo i represije nad privatnom inicijativom je Ankičino podizanje kredita kod HBOR-a koje je završilo uvjetnom kaznom zatvora od 11 mjeseci. Naime, ona je 2011. godine za adaptaciju poslovnog prostora od HBOR-a dobila kredit od 700 tisuća kuna i onda ga iskoristila za uređenje privatnog stana. 2014. je osuđena na uvjetnu kaznu zatvora, 260 tisuća kuna kazne i 730 tisuća kuna naknade štete svojoj firmi. Naravno, to ju nije diskreditiralo u očima hrvatskih medija pa je bez ikakvih problema nastavila redovito komentirati politička zbivanja za hrvatske televizijske kuće i najveće novine i portale kao ugledna komunikacijska, PR i politička stručnjakinja. Ne zaustavlja to ni HRT i emisiju „Dobro jutro, Hrvatska“ da u rujnu ove godine pozove Ankicu Mamić da predstavi udrugu članova mirovinskih fondova koju osniva. Tom je prilikom Ankica Mamić izrekla i ovaj, s obzirom na njenu stambenu povijest, ironično prikladan biser:

„Želimo se fokusirati na činjenicu da se naš novac ulaže, naravno pod kontrolom regulatora i prema zakonu, ali bez ikakvog našeg sudjelovanja. Taj se novac u drugom stupu vodi na našem osobnom računu, to je naša imovina. Zašto primjerice mladi ljudi koji uplaćuju drugi stup ne bi mogli taj novac koristiti kao kolateral za stambene kredite?“

Dakle, Ankica Mamić,koja je svoj stan sredila novcima HBOR-a, ima mogućnost na nacionalnoj televiziji zagovarati da mladi za svoje stanove garantiraju svojim mirovinama. Kako se onda izboriti da vodimo ozbiljne rasprave i postavljamo prava pitanja kao što bi to bilo pitanje zašto mladi uopće moraju dizati stambene kredite, odnosno zašto država ne bi provodila politike društvene stanogradnje kojima bi stanovanje izmicala iz tržišnih odnosa, a mlade ljude iz doživotnog ropstva? Odgovor je očit. Te politike ne dolaze u obzir baš zato da bi Ankica Mamić i kompanija mogli nastaviti ono što rade zadnjih 30 godina.

Konačno, dolazimo i do predsjednika Udruge Andreja Grubišića. Ovaj pokazni primjer Zageliranog Kravataša (vrsta koja se na ovim prostorima pojavila tijekom truljenja socijalizma, a gangrenozno se raširila s kapitalizmom) vječito je ponavljajuće lice na našim televizijskim ekranima ispod kojeg se redovito nađe pomalo mistično nabijen opis „ekonomski analitičar“, „financijski analitičar“ ili „ekonomski stručnjak“. U tim emisijama Zagelirani Kravataš uvijek iznova izgovara riječ „tržište“ kao da je on prvi koji je otkriva hrvatskom narodu, plače nad velikim davanjima i poreznom presijom u Hrvatskoj nikada ne navodeći komparativne podatke, zaziva smanjenje glomazne države opet nikada ne navodeći po čemu je to Hrvatska glomaznija od neke druge države, koji je omjer radnika u javnom i privatnom sektoru u Hrvatskoj u odnosu na druge države ili koji je udio državne potrošnje u ukupnom BDP-u u Hrvatskoj u odnosu na druge države; i sve to ponavljanje tisuću puta izrečenih stvari kao da su izrečene prvi puta, sve te apodiktične tvrdnje preuzete iz neoliberalnih udžbenika uzimaju se kao neutralna objektivna nadideološka istina koju nitko ne propitkuje jer ju je izrekao čovjek koji je nekada studirao u Americi, ima lijepo odijelo, puno gela u kosi i nosi titulu „stručnjaka“ „analitičara“ i „poduzetnika“.

Hrvatska je buržoazija farsična imitacija stranih kapitalista, njezini su pripadnici nalik slugama koji seljacima izvan palača prodaju priču da su ravni grofovima kojima služe; ona živi od sitnih provizija i čeka priliku da proda, ukrade i privatizira ostatke ostataka hrvatskog gospodarstva ili da se prikopča na neku vladinu ili europsku agenciju, da nažica par tisuća dolara od neokonzervativnih think tankova za osnivanje udruga nalik ovoj koja je predmet teksta. Nabacujući se stranim riječima i titulama pripadnici takve lumpenburžoazije uz pomoć medija daju si na važnosti i nameću se kao veliki gospodarstvenici koji vode ozbiljna poduzeća, a ne prčvarnice i butike koji služe za uređivanja osobnih stanova i kupovanje gaća i čarapa na firmu. Malo gdje to postaje jasno kao kod Zageliranog Kravataša i njegovih „partnera“.

Dodatak „partneri“ u nazivu poduzeća postao je jako popularan među hrvatskim privatnicima. U njemu kao da odjekuju zvučni nazivi odvjetničkih ureda i brokerskih agencija iz New Yorka ili Frankfurta i gotovo da ima nešto grandiozno i aristokratski u sebi; u svakom slučaju ti „partneri“ sugeriraju javnosti i klijentima da poduzeće raspolaže ozbiljnim kadrom, suvlasnicima koji su barem negdje u rangu „name partnera“. Izvjesno je da taj mistični apel djeluje i na Zageliranog Kravataša pa je tako u nazive dviju svojih firmi ubacio dodatak „partneri“. U tome ga čak nije zaustavilo ni to da u jednoj od njih partnera uopće nema, odnosno da je on jedini član i osnivač društva, a da u drugoj ima tek jednog suvlasnika. Koliko god se činilo smiješnim i nebitnim, malo što bolje opisuje pripadnike naše buržoazije za koje bi naziv „kapitalisti“ bio kompliment. To su jeftini imitatori, Chadovi koji ne shvaćaju da Vuk s Wall Streeta nije panegirik Jordanu Belfortu i koji se ne ponašaju ništa zrelije od djeteta koje viče “Messi” kad zabije gol na livadi. Idu tako jedan od drugog i pozdravljaju se s partner, senior ovo, junior ono, CEO, CEF, advisor taj, advisor onaj, a zapravo su sitni prevaranti koji za razliku od pravog Vuka s Wall Streeta ne hustlaju milijardama, nego gledaju kako utajiti 5 tisuća kuna božićnice i dodatka za prehranu.

Tako bi recimo prema stranici firme Grubišić & partneri mogli zaključiti da firma ima barem desetak zaposlenih. Pod rubrikom „Tim“ imamo navedena 2 partnera, pomoćnog direktora, tri starija suradnika, jednog suradnika i dva analitičara. Svi navedeni kao dio tima na svojim profilima na Linkedlnu navode da rade u Grubišić & partneri. Međutim, kad se otvore godišnja financijska izvješća bilo koje od dviju „partnerskih“ firmi s istom adresom sjedišta, otkrivamo jednu čudnu stvar. Cijenjena poduzeća cijenjenog stručnjaka Zageliranog Kravataša uspjela su gotovo u potpunosti eliminirati troškove osoblja. Firma Grubišić i partneri d.o.o. s adresom sjedišta Roberta Frangeša Mihanovića 9, Zagreb, u 2020. godini tako je imala 1.346.012 kuna rashoda, od čega su troškovi osoblja iznosili tek 79.439 kuna. Još uspješnija u rezanju troškova osoblja bila je firma Grubišić & partneri-GLOBALSCOPE d.o.o. s adresom sjedišta Roberta Frangeša Mihanovića 9, Zagreb (nikako miješati s firmom Grubišić i partneri d.o.o.), koja unatoč 3.159.110 kuna rashoda u 2020. godini, uopće nije imala troškova osoblja!

Svaki od ljudi navedenih kao dio „Tima“ ima otvoren svoj obrt ili d.o.o., a istovremeno se na stranicama tvrtke, u javnim istupima i na društvenim mrežama predstavljaju kao zaposlenici firme koja zaposlenih nema ili, manje vjerojatno, ima zaposlene, ali na njih ne troši ni kune. Primjera radi navest ćemo neke. Neven Cvitaš, pomoćni direktor, prema svom Linkedln profilu u Grubišić & partneri radi od srpnja 2017. godine. Nesumnjivo je slučajnost da je mjesec dana prije toga, u lipnju 2017. godine osnovao firmu PROFICIENT SOLUTIONS d.o.o. čija je djelatnost savjetovanje u vezi s poslovanjem i ostalim upravljanjem, baš kao i Grubišić & partneri. Stariji suradnik Marko Klipić bio je vlasnik obrta LUX CAPITAL od 2019. do srpnja 2021., kad je otvorio EBITDA Opco d.o.o., a za obje firme je kao djelatnost navedeno savjetovanje u vezi s poslovanjem i upravljanjem. Stariji suradnik Mario Bajlović bio je vlasnik obrta FINALYTICS od 2019. do rujna 2021., kad je otvorio Tekton konzalting d.o.o. Pogađate, djelatnost obje firme je savjetovanje u vezi s poslovanjem i upravljanjem. Stariji suradnik Juraj Vištica bio je vlasnik obrta INCREMENT od 2019. do srpnja 2021. kad je osnovao MOZAIQ ADVISORY d.o.o. Na ničije iznenađenje, djelatnost i ovih dviju firmi je savjetovanje u vezi s poslovanjem i ostalim upravljanjem.

Jasno je o čemu se ovdje radi. Kod Zageliranog Kravataša svi rade na ugovore o djelu kao vanjski suradnici i to zna svatko u poslovnom svijetu. Zna to i svaki novinar kod kojeg je bilo kad gostovao, kao i svaki novinar koji je prenio vijest o osnivanju Udruge kojoj je Zagelirani Kravataš na čelu. Nećemo ovdje ulaziti u pitanje prikrivenog zapošljavanja, iako je dosta indikativno da su navedeni pojedinci zatvorili obrte upravo kad je Porezna uprava najavila češljanje paušalnih obrta. Zakonito ili nezakonito, firma čovjeka koji je osnivač i predsjednik Udruge članova obaveznih i dobrovoljnih mirovinskih fondova u prošloj godini za svoje radnike nije uplatila niti jedne kune u mirovinske fondove. Unatoč tome, takav čovjek ima, kao i kriminalci i paraziti na državnom proračunu oko njega, otvorena vrata svih medija i uho političara. Kad on govori o tome zašto imamo male mirovine, nitko od desetina medija koji ga prenose ne postavlja pitanje imaju li male mirovine možda veze s time što on godinama poslovanje temelji na tome da svoje radnike vodi kao obrtnike i poduzetnike, prebacujući troškove rada na njih i plaćajući im neku mizernu naknadu koja im može biti isplativa samo ako ne plaćaju davanja iz kojih bi nam se trebale financirati mirovine. Mirovine i sustavi poput zdravstva i školstva ovise o solidarnosti i zajedničkom financiranju. Uberizacija i prekarizacija kakvu provode firme poput Grubišić & partneri glavni su razlog njihovom propadanju. Ovakvim si prijedlozima reformi samo pokušavaju olakšati ono što već rade, odnosno prebaciti svoje poslovanje iz polulegalne sfere u legalnu. U slučaju mirovina, onog trenutka kad će gotovo sav iznos mirovinskog doprinosa ići u individualnu štednju, firme će imati jedan razlog manje da im svaki radnik mora otvarati svoju fiktivnu firmu ili obrt, jedan razlog manje da isplaćuju fiktivno niske plaće i naknade i zamaraju se kreativnim računovodstvom. Bogati će tako dobiti veće mirovine nego što ih imaju sada, manje se zamarati izbjegavanjem plaćanja davanja koje im se sad bar ponekad može obiti o glavu, a radnici neće imati penzije nego neku mizernu socijalnu pomoć zbog koje će morati raditi i u mirovini i tako istim tim firmama osiguravati još jeftiniju radnu snagu.

Igrokaz

Morali smo ovoliko vremena posvetiti tome tko stoji iza ove inicijative i pokazati da se ne radi o grupi profesionalaca koji žele iznijeti konstruktivne prijedloge, nego o grupi mutnih, interesno povezanih žicara. Njihova je misija promoviranje politika koje štete radnoj većini, a koriste najbogatijima. Oni su korisni idioti, ali i dalje izuzetno korisni. To najbolje potvrđuje činjenica da im i Ministarstvo rada smatra potrebnim odgovarati. Točnije, ažurnost i uviđavnost koje je Ministarstvo pokazalo prema prijedlozima daju za slutiti da se radi o unaprijed dogovorenom igrokazu za pripremu javnosti na reforme. I dok nije vjerojatno da bi HDZ išao baš prema ovakvom minoriziranju prvog stupa (prvenstveno jer bi to bio suicid), oni će rado naglasiti da je ključno jačati drugi i treći mirovinski stup, a što je daljnji korak u smjeru privatizacije. Isto će tako naglasiti i da su spremni na liberalizaciju ulaganja mirovinskih fondova, otvaranja mogućnosti ulaganja mirovinskih fondova u alternativne investicijske fondove i nekretnine. Jedni predlože ekstremnu verziju, drugi pričekaju da vide kako javnost diše pa predstave umjerenije rješenje, a rasprava ide u samo jednom smjeru: prema sve većim ustupcima kapitalu i privatnom interesu.

Za kraj ćemo citirati jedan biser ministra Horvata kao dobar primjer logike kojom se vode kapital i politika kada guraju priče poput ove:

“Osnovno je pitanje zašto Rimcu ne dati ili kroz Rimca plasirati 100 milijuna eura novca mirovinskih fondova, ako znamo da će doprinos biti, siguran sam, veći od onog što vi dobijete deponiranjem tih sredstava u bankarskom sustavu.”