Autorica: Katarina Peović
Dvojica radnika koji rade za malu plaću - ako ih se uvjeri da je problem da je jedan Hrvat drugi Srbin, pobjeđuju oni koji su ih i doveli do bijede. Dan po-b(i)jede i domovinske zahvalnosti je dan kada radnik i radnica koji rade na blagajni, konòbârê, služe austrijske penzionere, za plaću od koje se životari od prvog do prvog, vladajuće elite kljukaju pričama o velikoj pobjedi, ne bi li zaboravili da su ljudi koji pokušavaju živjeti od svojeg rada i da žive uglavnom - u bijedi. Hrvati koji rintaju po obali su slabo plaćeni radnici kojima kasta na vlasti prodaje priču da danas trebaju slaviti „veliku pobjedu” protiv nacionalnog neprijatelja. Usput, po mogućnosti zatrti činjenicu da su dva naroda, kada su uspjela surađivati, zajedno, s drugim susjedima, dosegli maksimum prosperiteta za sve te narode, stupanj kojeg će teško u skorije vrijeme pojedinačno doseći.
Nacionalistička priča služi kako bi se nezaposleni, socijalno ugroženi, obespravljeni držali podalje jedni od drugih, od radničkog organiziranja koje bi ih izvuklo iz podređene pozicije, jer radnikâ je više od privilegiranih, više od onih koji su osigurali sebi i generacijama iza sebe da se ne mijenja odnos snaga – da oni i njihova djeca ostanu gore, dok ostali ostaju – dolje, rintaju za bijedne plaće sretni što uopće imaju posao. Po obali u trgovačkim centrima, u restoranima, po hotelima upravo rinta radnička klasa, na njih se deru, tjeraju ih da rade što više, oni padaju od umora za crkavicu dok im se oduzima i minimum ljudskog dostojanstva. Vitez Reiner, pak, na prijedlog da im se za praznike makar dâ slobodan dan, kaže da ne zna bi li se smijao ili plakao. Vitez smatra da oni ne rade dovoljno, da "svi moramo više raditi".
On i drugi na vlasti svoje su odradili, svoje „domoljublje” su dobro upregnuli u vlastitu korist, dobro su ga oročili, njima djeca idu u strane škole, iznosi na računima rastu, voze se u dobrim autima, a Dan zahvalnosti koriste da peglaju priče o slobodi i velebnoj pobjedi iako je upravo devedesetih većina u Hrvatskoj izgubila što je stekla. Djeca većine u RH danas imaju samo dva izbora – ili iseliti ili rintati na lošim poslovima za malu plaću. To su reineri postigli tako da su potpirivali nacionalizam, držeći jednu ruku na srcu dok su drugu zavlačili u džepove svojeg „voljenog” naroda, dok se zaobilazilo "kmetove" na granici dok se pod rotacijskim svjetlima "viteški" išlo na skijanje.
Pošteni, danas siromašni i obespravljeni, među kojima su i mnogi koji su sudjelovali u Oluji, nemaju puno toga za slaviti. Vladajuća vrhuška i nacionalistički klaunovi žele sve koji su stali u obranu predstaviti kao dio njihovog tabora kako bi opravdali pljačku u pretvorbi i privatizaciji.
Pljačkaši ove zemlje pokušavaju nam reći da je u redu da neki imaju sve – drugi ništa. Danas je dan kada im treba oduzeti masku domoljuba i podsjetiti da narod može i treba pokrenuti novu, političku promjenu – ne protiv braće i sestara Srba već promjenu koja može spriječiti iseljavanje iz zemlje, svima omogućiti normalan život. Danas je dan kada ogromne socijalne razlike koje kriminalni sustav želi prikazati kao normalne, treba raskrinkati kao – nenormalne.