Članci

O važnosti tržnica – vratimo Trnjanski plac!

  • 05. 03. 2021.
  • Piše: Marin Ivančić
Želimo li tržnice na Trnju, Volovčici ili Jarunu, a ne samo na Dolcu, s proizvodima koje će si moći priuštiti svatko, a ne samo osviješteni menadžeri, svakako moramo promijeniti one koji vladaju gradom. Međutim, jednako je nužno promijeniti stav i postupanje prema javnim sadržajima i prostorima, ali i redefinirati pojmove isplativog i neisplativog za zajednicu.
 
Veliki dio Bandićeve ostavštine budućim generacijama su uništeni i zapušteni javni prostori. Jedan takav prostor je i Tržnica Trnje. Svega 200 metara od slavnih fontana, spomenika Tuđmanu i Oltara domovini nalazi se prostor koji više odgovara scenama postapokaliptičnih filmova nego metropoli u 21. stoljeću (što Zagreb, navodno, pretendira biti). Istovremeno, gradovi diljem svijeta prepoznaju vrijednost tržnica, ne samo kao mjesta na kojima se može kupiti zdrave i kvalitetne prehrambene proizvode, već i kao mjesta upoznavanja, druženja i razmjene.
 
Jedan od najpoznatijih primjera je Barcelona u kojoj vam je, gdje god se nalazili, najbliža tržnica udaljena najviše 10 minuta hoda. Barcelona je u tržnicama dobila važne gospodarske, ali i društvene i kulturne centre. Do toga se naravno nije došlo prepuštanjem tržnica i proizvođača slobodnom tržištu, a što se kod nas prezentira kao rješenje za sve. Kao ključna se ističu ulaganja pred Olimpijske igre 1992. koja su bila iskorištena prvenstveno za izgradnju javne infrastrukture. Tržnice su tada zamišljene kao centri društvenog života, a ne samo mjesta na kojima se kupuje hrana. U njihovoj blizini uvijek su smještene škole, domovi zdravlja, knjižnice i drugi javni sadržaji.
 
Visoka ulaganja nastavila su se do danas, čak i u vrijeme ekonomske krize. Grad je jednostavno procijenio da dugoročna i sveobuhvatna ekonomska i društvena korist opravdava potrošnju na takve sadržaje. Posljedica je da u Barceloni više ljudi kupuje na tržnicama nego u supermarketima, da na tržnicama kupuju u većem postotku siromašni nego bogati i da tržnice, od svih javnih sadržaja u gradu, imaju drugu najveću podršku (odmah iza knjižnica).
 
Vrlo je lako moguće da je prostor Tržnice Trnje i namjerno uništen s planom da se takav ogroman prostor u samom središtu grada kasnije jeftino proda nekom podobnom Bandićevom „spasitelju“. Uobičajena je to svehrvatska praksa koju se ne može lako otpisati. To je ono na što se najčešće hvataju kritičari hrvatskih političara, kratkovidno svodeći sve probleme na korupciju i nepoštenje. Međutim, takvu praksu zadnjih 30 godina uporno i dosljedno prati neoliberalni narativ prema kojem u Hrvatskoj ništa nije isplativo.
 
Brodogradnja, poljoprivreda, prerada nafte, tržnice, sve je neisplativo osim novih hotela i šopingcentara. Logika je takvog stava da sve u Hrvatskoj moramo prepustiti na milost i nemilost slobodnom tržištu kako bi zaista kvalitetni i sposobni opstali. Logika u slučaju tržnica je da su supermarketi isplativiji i efikasniji, a oni na tržnicama koji se ne mogu nositi s njima očito nisu dovoljno sposobni.
 
Zašto bi onda porezni obveznici raznim subvencijama, jeftinim najmom ili gradskim ulaganjem u tržnice plaćali one koji nisu dovoljno sposobni da opstanu sami? Problem s tom logikom je da ona nema veze sa stvarnošću i da uzima u obzir samo neposredne troškove, bez uzimanja u obzir šireg konteksta. Recimo, ona dovodi do toga da si zdravu hranu mogu priuštiti samo bogataši koji kupuju u hipsterskim dućanima zdrave prehrane. Ako nismo potrošili javna sredstva na tržnice, ali jesmo na liječenje onih zdravstvenih problema koji nastaju zbog loše prehrane, jesmo li zaista uštedjeli?