Ako pogledate povijest najbogatijih kapitalističkih ekonomija, vidljivo je da su sve razvijene zemlje razvile svoju industriju uz pomoć državnog ulaganja u privredu, infrastrukturu te raznim oblicima protekcionizma i subvencioniranja iako nas fake news ekonomski stručnjaci poput Gorana Vojkovića koji pobjedonosno likuju nad sudbinom radnika Uljanika neprestano uvjeravaju kako je za sve to zaslužno tzv. slobodno tržište slično kao što nas i Bruna Esih uvjerava da partizani nisu oslobodili ovu državu nego su to valjda napravile ustaše u koncentracijskim logorima.
Države poput Austrije, Singapura i Tajvana upotrebljavale su poduzeća u državnom vlasništvu kako bi promovirale ključne industrije kroz čitavo prošlo stoljeće. Finska je primjerice sredinom dvadesetog stoljeća službeno klasificirala sva poduzeća s više od 20 posto stranog vlasništva kao “opasna poduzeća”. Japanska vlada je nakon Drugog svjetskog rata praktički zabranila strana ulaganja u strateške industrijske grane, a tamo gdje su bila dozvoljena pazilo se da udio stranog vlasništva ne prelazi 49 posto. Malo je poznato da je Japan drastično ograničio uvoz stranih automobila (Ford, GM) kako bi razvio vlastitu automobilsku industriju. Najpoznatija japanska automobilska kompanija Toyota u početku je proizvodila isključivo strojeve za tekstilnu industriju, a 1939. je spašena od propasti direktnom intervencijom Japanske centralne banke. U šezdesetim godinama prošlog stoljeća Toyota je povučena s američkog tržišta zbog slabe prodaje uzrokovane lošom kvalitetom vozila, ali to nije pokolebalo japansku vladu da i dalje potiče razvoj automobilske industrije. Danas je Toyota najveći svjetski proizvođač automobila.
Hyundai i Samsung svjetski tehnološki giganti započeli su svoj razvojni put upravo kao brodogradilišta. Južna Koreja je nedavno subvencionirala svoja brodogradilišta sa 60 milijuna dolara a mi smo zahvaljujući HDZ-u i IDS-u i kapitalističkom lopovluku ugasili industriju koja je imala kadra i znanja za proizvodnju jednog od najkompleksnijih proizvoda. U kapitalizmu nam je suđeno da naš najkompleksniji proizvod bude kava s mlijekom i čaša vode. Upravo zato - za demokratski socijalizam 21. stoljeća.