Kao i za vrijeme prošle krize oni na vrhu nas uvjeravaju da mi obični radnici koji često radimo za 4-5, ponekad i nešto više, tisuća kuna, da mi moramo platiti krizu. Uvjeravaju nas da je jedini izlaz da se nama smanje plaće, da se nas stavi na minimalac, da se ukinu kolektivni ugovori i svi dodaci na plaću. Ukratko kao rješenje za krizu nam nude manje plaće, manja prava, više nesigurnosti i siromaštva.
Vrijeme je da odlučno i borbeno kažemo NE!!
Mi smo već platili vašu zadnju krizu ne namjeravamo i ovu! Nakon 2008. su nam pale plaće kao i radna prava. Uveli ste tzv. fleksibilne radne odnose koji su doveli do prekarnog rada, koji prevedeno znači više radnih sati za manje novaca uz nikakva prava koja proizlaze iz kolektivnih ugovora. Rezultat svega toga je bilo masovno radničko osiromašenje koje je, između ostaloga, dovelo do ogromnog egzodusa radnog stanovništva iz države.
Ovoga puta neka bogati plate krizu. Neka se oni odreknu svojih vila, mnogobrojnih stanova, novih luksuznih automobila, putovanja po egzotičnim lokacijama, skupih ručkova i večera, privatnih aviona, jahta, markirane odjeće iz Milana!
Nakon zadnje krize bogati su postali još bogatiji, dok su se socijalne razlike ekstremno povećale. Vrijeme je da ovoga puta zaustavimo takve tendencije! Mjere koje će vladajući donijeti trebaju ići u korist radne većine, a protiv bogate manjine. Svijet, kao i ovo društvo, neće postati bolji ako će onima na vrhu biti bolje, već jedino ako će svima nama (99%) biti bolje. Put do oporavka ekonomije nije u usmjeravanju materijalnih sredstava prema najbogatijima, već upravo prema većini radnog stanovništva.