19. rujna 2019. u Europskom parlamentu usvojena je „Rezolucija o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe“ koja izjednačava komunizam s nacizmom, koristeći 80-tu godišnjicu izbijanja drugog svjetskog rata za povijesni revizionizam koji pakt Molotov-Ribbentrop kojim su komunistički Sovjetski Savez i nacistička Njemačka potpisale Ugovor o nenapadanju 1939. godine tumači kao početnu točku podjele Evrope između „dva totalitarizma” sovjetskog i njemačkog, dvije “sfere interesa” koje su nastale već u to doba i koje se u potpunosti Rezolucijom izjednačavaju.
Rezolucija ne označava nacizam kao režim temeljen na rasnim zakonima - i kao takav zločinački poredak od samog početka – kao niti što ne govori o staljinizmu kao zastranjenju od komunističkog projekta boljeg i pravednijeg društva za sve, bez obzira na naciju, vjeru, porijeklo. Time se ignorira razlika između komunističke ideje i rasističke, šovinističke nacističke ideologije.
Ideologem „totalitarizam” koji se od kraja 1990-tih nameće kroz dokumente EU, uglavnom služi kako bi se osudio komunizam, izjednačio s nacizmom i kako bi se zabranila komunistička obilježja, ali i važnije pokreti i stranke koji bi doveli u pitanje kapitalizam, trenutno jedini političko-ekonomski sustav koji dominira u cijelom svijetu. Cilj propagiranja desničarskog ideologema o dvama „totalitarizmima” ima za izjednačiti komunizam/socijalizam s nacizmom/fašizmom, a kako bi se zatrla svaka ideja boljeg pravednijeg društva. Komunizam se Rezolucijom osuđuje kao totalitarna ideologija odgovorna za dekade opresije koje su danas navodno završile evropskim projektom i NATO-om.
Rezolucija koju su inicirali evropski konzervativci, a koja dolazi od europarlamentaraca iz zemalja u kojoj se sve više pojavljuje deficit demokracije (Poljska, Mađarska), perfidno tumači ulogu Sovjetskog saveza u Drugom svjetskom ratu koristeći obljetnicu za opasnu falsifikaciju. Rezolucija zanemaruje da je Sovjetski Savez bio ujedno i glavna žrtva ratne politike s 27 milijuna mrtvih i jedan je od glavnih čimbenika slamanja nacizma s obzirom na to da su njemačke oružane snage uvjerljivo najveće gubitke (80%) pretrpjele u borbi protiv Sovjeta. Također Rezolucija ignorira događaje oko 1930-tih koji su prethodili tom sporazumu, vrijeme u kojem su konzervativci u Britaniji i Francuskoj pozdravljali nacističkog vođu, a kojem su tadašnje evropske vlade dopustile da krši versajske ugovore puštajući mu vojnu intervenciju u Španjolskom građanskom ratu 1936. godine i aneksiju Austrije 1938. Napad Italije na Etiopiju 1935. godine i aneksija Albanije od strane talijanskog fašizma prošla je uz tijesne diplomatske odnose zemalja kapitalističkog zapada s Italijom – koje su ujedno odbijale anti-fašističko jedinstvo sa Sovjetskim Savezom. U ostalom, tom su sporazumu prethodili razni drugi ugovori evropskih zemalja s nacističkom Njemačkom, između ostalog i poljsko-njemački pakt o nenapadanju aktivan od 1934. do 1939. Godine. Od 29. rujna 1938. godine je aktivan Münchenski sporazum sklopljen između Njemačke, Velike Britanije, Francuske i Italije koji je omogućio njemačku aneksiju Sudeta, ali i kasnije komadanje Čehoslovačke. Ugovor je to na čije potpisivanje nisu pozvani niti predstavnici Sovjetskog saveza koji su s Čehoslovačkom u tom trenutku imali ugovor o zajedničkoj obrani, ali ni Čehoslovačke na čiji se teritorij taj ugovor odnosio. Preskače se i činjenica da je Poljska, uz nacističku Njemačku sudjelovala u komadanju Čehoslovačke.
Kako bi se spriječila svaka rasprava koja dovodi kapitalizam u pitanje, real-socijalistički sustavi 20. stoljeća su demonizirani i karikirani, potpomognuti rastućim povijesnim revizionizmom koji nastoji crno prikazati bijelim, fašiste učiniti antifašistima, a antifašiste zločincima, usto ističući isključivo negativne strane socioekonomskog okvira koji, uz brojne mane i devijacije, ipak predstavlja period najveće modernizacije i blagostanja, dramatičnog poboljšanja života za većinu ljudi istočnog bloka, kao i izgradnje industrije, infrastrukture, zdravstvenog i obrazovnog sustava, sustava socijalne zaštite, koji danas svakim danom broji sve više i više rezova kako bi se na kraju zaključilo da je ipak bolje sve to prepustiti u privatne ruke.
Za Rezoluciju su glasali svi tada prisutni SDP-ovi zastupnici (Fred Matić, Biljana Borzan, Tonino Picula) i IDS-ov zastupnik, odnosno zastupnik Amsterdamske koalicije (Valter Flego) – članovi stranaka koje se deklariraju kao antifašističke, uz bok i u suglasju s članovima i članicama desnih stranaka Karlom Resslerom (HDZ), Tomislavom Sokolom (HDZ) i Željanom Zovko (HDZ). Oni koji nisu glasali - nisu se pak niti oglasili po ovom pitanju (Kolakušić, Živi zid). Sramotno je i kukavički da Rezoluciju potpisuju članovi stranaka koje svoje glasače obmanjuju koristeći antifašizam kao zastavu kojom prigodničarski mašu kada im odgovara, dok istovremeno komunizam koji je bio ideja za koju su se borili antifašisti – osuđuju kao totalitarnu ideologiju i rade na tome da se komunistički simboli zabrane.