Autor/ica: Radnička fronta
𝗣𝗿𝗲𝘁𝘃𝗼𝗿𝗶𝗹𝗶 𝘀𝘂 𝗛𝗿𝘃𝗮𝘁𝘀𝗸𝘂 𝘂 𝘀𝗹𝘂𝗴𝗮𝗻𝘀𝗸𝘂 𝗲𝗸𝗼𝗻𝗼𝗺𝗶𝗷𝘂, 𝘀𝗮𝗱 𝘇̌𝗲𝗹𝗲 𝗼𝘀𝗶𝗴𝘂𝗿𝗮𝘁𝗶 𝗶 𝗽𝗷𝗲𝘀̌𝗮𝗱𝗶𝗷𝘂 𝘇𝗮 𝗿𝗮𝘁𝗼𝘃𝗲
Sedamnaest do osamnaest tisuća mladića starih osamnaest godina 1. siječnja 2025. godine primit će poziv za služenje vojnog roka, dva mjeseca po kasarnama s vojničinama u Kninu, Požegi ili Sinju. U javnosti, potpora vraćanju vojnog roka je najniža među onima kojih se to tiče – među mladićima koji ne žele najmanje dva mjeseca svojih života provesti u kasarnama, odgovarajući na vojničke naredbe koje znače isključivanje mozga, predaju razuma vojnom stroju. Zašto bi to činili? (Posebno su ljigava ako ne i cinična objašnjenja da je „dobro da se mladiće odvoji od roditelja” – u zemlji u kojoj mladi zbog ekonomskih razloga ostaju najduže u roditeljskom domu!) Danas se u rat ne ide za neku ideju pravednijeg, solidarnijeg društva, društva jednakih već sasvim jasno - za interese velikih, NATO-a, vodećih kapitalističkih država Evrope i za interes SAD-a, vojne sile koja se dokazala posljednje stoljeće u intervencionizmima za vlastitu korist, u ime izmišljenih sve neuvjerljivih „ideala” – „slobode”. Slobode za koga? Za tržište ne i za ljude, za protok kapitala, za strogu kontrolu kretanja, za podjelu na bogati Sjever i siromašni Jug, za proizvodnju uzroka globalnih migracija. Za NATO – sistem tzv. „kolektivne obrane” koji garantira zadržavanje 𝙨𝙩𝙖𝙩𝙪𝙨𝙖 𝙦𝙪𝙤. Za održavanje kapitalističkog poretka koji, sada već sasvim izvjesno, dovodi do kataklizmičnih klimatskih promjena uzrokovanih kapitalističkim načinom proizvodnje.
Već se najavljuje da neće baš osamnaest tisuća mladića otići na vojnu „obuku”, bit će i onih koji će se izvući na bolest – čitaj bogatijih i klijentelistički povezanijih s vladajućom kastom. Uostalom i sam Plenković se tako izvukao iz vojske. Ginuti sigurno neće Plenkovićeva, Anušićeva, Božinovićeva ili Medvedova djeca, već oni koji će morati, prisiljeni materijalnim statusom i nedostatkom društvenih veza.
Onima koji će odbiti služiti obavezni vojni rok, znatno će se produžiti vrijeme služenja, najvjerojatnije duplo! Ako ne želiš dva mjeseca provesti učeći kako ubijati, ostaje ti civilno služenje (za koje još nitko ne zna kako će izgledati) – vjerojatno najmanje puna četiri mjeseca, od kojih dodatna dva „kaznena mjeseca” - zbog nedostatka rodoljublja, nevoljkosti da se gine za kapitalističke elite.
Generacije su se borile za civilno služenje i protiv vojnog roka i to ne samo u vrijeme Jugoslavije već itekako u vrijeme Hrvatske, da bi obavezni vojni rok bio vraćen, praktički bez javne rasprave. U znakovitoj tišini brojnih civilnih udruga, koje su se preko noći militarizirale, iako su godinama bile glasne protiv služenja vojnog roka. Nekadašnji anti-militanti „zeleni” i „liberali” danas su najveći zagovornici rata, naoružavanja, obaveznog vojnog roka, dapače od njih je i došao prijedlog za obaveznim služenjem vojnog roka
No nisu zadovoljni, sada propituju zašto ne bi i djevojke morale sudjelovati u obaveznom vojnom roku? Svi osim pripadnika elita su prikladni za rat pod opasnošću koja dolazi upravo jer smo članica NATO saveza, koji je dobrim dijelom odgovoran za uspostavu nove hladnoratovske podjele koja odgovara prije svega SAD-u. Hrvatska će morati braniti politike „velikih” koji su svoju kalkulaciju i radili imajući na umu činjenicu da će neki istočnoevropski vojak švejk ginuti umjesto njih. Tako je to i bilo, veći dio naše povijesti, kotač povijesti ne ide uvijek unaprijed.
Gomilanje američkog naoružanja u Evropi i vojna podrška Ukrajini povećavaju opasnost od rata za Hrvatsku. Danas kada Izrael nekažnjeno provodi genocid nad Palestincima, dvostruki kriteriji međunarodne politike SAD i Evrope vidljivi su nego ikad. Iako je Putinov režim napao Ukrajinu, te za takvu agresiju ne može biti opravdanja – do takvog razvoja događaja nije došlo huškačkom politikom samo jedne strane (kako se to tvrdilo u tzv. „Deklaraciji o Ukrajini” u Hrvatskom saboru koju samo Radnička fronta nije bezrezervno podržala). I sami događaji nakon hladnog rata, doktrina šoka, privatizacija napravili su od Rusije državu devastirane ekonomije, doveli u konačnici i autokrata Putina na vlast, da bi onda došlo do zahladnjivanja odnosa između Rusije i Zapada, posebice SAD-a – scenarij intervencionističke politike toliko puta viđen od Afganistana nadalje.
Hrvatska, kao članica NATO-a već godinama povećava sredstva za naoružanje, prema smjernicama koje prima iz NATO pakta, bez javne rasprave o tim smjernicama i prema odlukama da se čak 2% BDP-a izdvaja za vojne namjene i to ne za plaće ili sredstva za ljude (na zaposlene, radnike, vojnike), već za oružje. (Hrvatska je jednom prilikom zaprimila već „packe” da previše troši na ljude, a premalo na kupovinu oružja. To smo kupnjom Rafalea „ispravili”.) Nema novaca za nove trajekte, pa nam pomorci ginu spljošteni pod rampama, nema za umirovljenike koji su velikim dijelom socijalni slučajevi, nema za mlade koji najduže u EU žive s roditeljima, nema za radnike, nema za djecu, nema za starce. No ima za vojsku.
Politika koju vodi Plenković povećava opasnost od rata i širenja ratnih zbivanja. No da i nije tako – da gledamo samo ekonomski - Hrvatska je predvođena ovim militantom povećala vojni budžet za čak 116 % od 2016. godine
𝗡𝗲 𝘇̌𝗲𝗹𝗶𝗺𝗼 𝗴𝗶𝗻𝘂𝘁𝗶 𝘇𝗮 𝘁𝘂đ𝗲 𝗶𝗻𝘁𝗲𝗿𝗲𝘀𝗲