Help Center

Zašto idete na izbore?

Pristanak na sudjelovanje u izbornim sustavima koji nisu prakticiranje zbiljske demokracije, ali predstavljaju koliko-toliko otvoren prostor za sudjelovanje svim skupinama pa i deprivilegiranima (pri čemu otvorenost tog sustava nije posljedica nečije dobre volje već izborenih prava) je nužnost, ali i obaveza svih koji smatraju da ovaj sustav nije pravedan. Ne postoji neki drugi prostor političkog elektoralizma u kojem mogu djelovati skupine koje nisu tu kako bi reproducirale postojeće odnose moći. Jasno je kako na izborima ne pobjeđuju tako lako oni koji zastupaju interese najširih masa, koji su izborima pristupili zato da okrenu odnos moći (podređene većine i privilegirane manjine).

Zašto spominjete riječ "socijalizam" kad je to nepopularno?

To da se danas više ne smije spominjati riječ socijalizam jest temelj problema. Socijalizam nije propao jer je bio nepravedan sustav, već zbog ekonomskih interesa manjine, a i deficiti demokracije i socijalističke nejednakosti, koje su bile kudikamo manje nego današnje socijalne razlike, okrenule su i narod protiv socijalizma. No bez socijalizma ne samo da ne bismo imali stanove, tvornice i industriju koju vladajući uspješno uništavaju, ljetovališta koja su rasprodana, već većina ljudi ne bi uopće očekivala od države osiguranje javno dostupnog i besplatnog zdravstva, obrazovanja, ne bi smatrali da svi imamo pravo na zadovoljenje važnih potreba (na stan, hranu, prava na rad, obrazovanje, zdravstvo itd.). Upravo kada zabranimo riječ na "s" – onda zaboravljamo i mogućnost drugačijeg političko-ekonomskog sistema, zaboravljamo da stvari mogu biti korjenito drugačije, da ne moramo imati ekonomiju kojoj je cilj proizvodnja profita, već zadovoljavanje potreba i to prije svega društveno važnih potreba. Upravo zbog skoro 3 desetljeća demonizacije socijalističkog projekta narodni bijes nalazi izraz u antipolitičkim pokretima i strankama "ni lijevo ni desno", koji zagovaraju apolitizaciju društva. Lijevo i desno nisu izvor političkih sukoba – pa će ako ih zaboravimo sve biti bolje – već su oni dijagnoza sukoba koji postoji u društvu – između bogate i privilegirane manjine i deprivilegirane većine. Bez socijalizma kao vizije pravednijeg ekonomsko-političkog društva ne možemo govoriti o tome da postoje važne potrebe – već sve može biti podložno privatizaciji, deregulaciji, otvaranju prema tržištu – pa tako i te osnovne potrebe. Tako dolazimo do novog oblika fašizma u kojem je moguće da neki ljudi postaju suvišni. Oni koji zagovaraju promjenu društva bez promjene političko-ekonomskog okvira su moralizatori, mogu biti i iskreni u svojim namjerama, no ako dođu na vlast oni ne mogu osigurati demokratizaciju društva jer ne razumiju da je demokratizacija društva političko i ekonomsko pitanje. Ako korjenite promjene znače promjene imena i lica na političkoj sceni – onda te promjene mogu biti i fašizacija društva.

Gdje je Hrvatska danas?

Mi danas nismo samostalni, mi smo polukolonija - zemlja na periferiji koju zapadni kapitalistički centri koriste kao izvor jeftine radne snage, zemlju za plasiranje svojih roba i financijskih usluga i kao jeftinu turističku destinaciju (zbog toga bismo svi trebali postati sobarice i konobari). Za to možemo zahvaliti Franji Tuđmanu i njegovoj viziji "neovisnosti". Hrvatska je u Jugoslaviji do 80-tih bila neovisna država - neovisna od kapitala, imperijalističkih centara, svjetskih institucija, kreirala je samostalno vanjsku politiku. Tuđmanova Hrvatska je sve suprotno tome - Bruxelles, MMF, Svjetska banka su učitelji, naša Vlada i predsjednica su dobri učenici koji dobivaju domaće zadaće - zatvoriti zadnju granu industrije - brodogradnju, zatvoriti rafineriju Sisak, privatizirati i podvrgnuti pravilima tržišta zdravstvo i obrazovanje, implementirati mjere štednje. Zašto? Da bi kapital iscijedio što se još od nas iscijediti može. A cijediti se ima samo zato što je socijalizam izgradio infrastrukturu koja je i danas svemirski brod u usporedbi s onim što "neovisna Hrvatska" ima za ponuditi.

Trebaju li svi odlučivati o svemu čak i ako ne žele?

Sigurno je da ne može svatko odlučivati o svemu jer nismo svi upućeni u sve stvari, no to ne znači da ne možemo uklanjati barijere u trenutnom sustavu i jačati popratne (pa i savjetodavne) mehanizme s ciljem da što veći broj ljudi što više zna o svim procesima demokratskih praksi. Danas se ljude ne potiče da koriste demokratske alate i mehanizme odlučivanja, alati ili ne postoje ili su netransparentni. To je jasno kada uzmemo u obzir da je vlast tu da reproducira svoju moć. Ukratko, ako želimo demokratski angažman i protagonizam ljudi, njega treba sustavno poticati. Naše ga elite očito ne žele – čak se i postojeći Zakon o pravu na pristup informacijama ne provodi, pa se primjerice često akti lokalne uprave i samouprave ne objavljuju ili se objavljuju na fizičkim oglasnim pločama - što znači da se ne koriste nove tehnologije koje bi te informacije učinile dostupnima u skladu s dostupnošću informacija u 21. stoljeću. Danas postoje tehnologije koje nam omogućavaju da razvijamo sustave neposredne demokracije, e-glasanja i e-referendume. Postoje brojni primjeri zemalja i lokalnih sredina u svijetu koji su po tom pitanju odmakli daleko, no našim političkim i ekonomskim elitama će uvijek više odgovarati da se demokracija svodi na izbor između „većeg i manjeg zla“ svake četiri godine.

"Radnicima ne treba dati da odlučuju!"

Neki na ljevici smatraju da ljevica, naročito radikalna, griješi kada nekritički zaziva "odlučivanje naroda", direktnu demokraciju, "volju većine" i sl., jer, prije svega, očito zaboravlja - gdje živimo, te da izrazi "volje većine" vrlo često ne bi bili u skladu s ljevičarskim vrijednostima. Činjenica je i da, kako mediji primjećuju, da radnici ni sada ne glasaju često za ljevicu već za desnicu ili desni centar. Prvo je ono očito – ljevica je u borbi prema vladajućima u odnosu Davida prema Golijatu – to nije poštena ni simetrična borba, lijeve stranke (tu mislimo na autentičnu ljevicu, ne na SDP) nemaju ni približno toliko sredstava koliko imaju vladajući, mediji su također u rukama vladajućih, a društveni konsenzus se oko ideja ne može stvarati samo na društvenim mrežama, prosvjedima, djelovanjem na ulici. No čak i da nije tako – opet se može postaviti pitanje možemo li se osigurati da izraz volje većine ne bude zapravo protiv te volje? Prije svega treba postaviti pitanje - što bi bio odgovor na to da većina često glasa suprotno svojim interesima? Avangardna prosvijećena manjina koja vodi narod? Zazor ljevice od naroda koji "ne zna što je za njega dobro" nije odgovor koji trebamo dati, pogotovu nakon iskustava realpostojećih socijalizama gdje je upravo avangardna partijska manjina propustila provesti tranziciju prema društvenim promjenama, a ne samo promjenama u načinu proizvodnje, gdje je, naravno uz logiku kapitala koja je presudna, logiku radničke klase (direktnodemokratsku samoupravnu) potiskivala i logika avangardne partije – ta logika je proizvodila raskole i dijeljenja u socijalističkom tijelu (subjekt demokracije postao je objekt). Nacionalizam je došao odozgo ne odozdo, socijalizam je i sam uništen od elita, a ne od naroda.

Kako direktna demokracija izgleda u praksi?

Političke zajednice koje participaciju i demokraciju ozbiljno shvaćaju kao promociju i omogućavanje sudjelovanja svima (s posebnim naglaskom na sve moguće marginalizirane skupine) investiraju ogromna sredstva i nebrojene sate što plaćenog, što volonterskog rada. Najočitiji primjeri su brojni slučajevi participativnog budžetiranja diljem svijeta, a nedavno posebno u bogatim zemljama kapitalističkog "Zapada" (dosta velikih gradova u SAD-u, Pariz, Reykjavik, Barcelona, Madrid) i za razliku od nas gleda se ukloniti svaku moguću barijeru za sudjelovanje, pa u mnogim slučajevima (mahom sredinama s velikim brojem "ilegalaca") nije potrebna nikakva identifikacija, organiziraju se sastanci na manjinskim jezicima, osigurava čuvanje i animacija djece, itd. Tu se dobar dio posla može odradit "podatkovnom demokracijom". Mi već imamo e-Građane, sustav na koji se poprilično jednostavno može nadograditi neka e-demokratska platforma. Primjeri Islanda (crowdsourcing ustava) ili Estonije (gdje preko njihove platforme e-Građani svatko može predložiti "ideju" za parlament, a parlament raspravlja o 15 najpopularnijih prijedloga svake godine) pokazuju da je tako nešto moguće. Adaptirano na lokalnu razinu takav sustav već sada mogao bi proraditi tako da o prijedlogu gradsko vijeće mora raspravljati ako skupi, primjerice 0.1% "lajkova"/potpisa, a referendum mora raspisati ako skupi, recimo 10%.

Jesmo li populisti?

Riječ "populizam", kao i neki drugi često upotrebljavani termini, koristi se u različitim značenjima. U doba krize je to etiketa koja se prišiva i lijevim i desnim opcijama koje odudaraju od političkog mainstreama, kako je on dosad izgledao - onoga što možemo zvati "ekstremnim centrom". Nazvati koga populistom, znači reći da on govori stvari koje zvuče lijepo na prvi pogled, ali su zapravo nemoguće i nerealne. Takva etiketa, kad se prišiva progresivnim pokretima, dobro korelira poznatoj uzrečici Margaret Thatcher da alternativa ne postoji. Dakle, moguća je samo jedna ekonomska politika (neoliberalna, prokapitalistička), sve ostalo je nerealni populizam. Međutim, populizam ne mora nužno imati negativno značenje, niti mislim da ga se trebamo tek tako, a priori, odricati. Ako se radi o političkim zahtjevima i potezima koji su popularni, koje ljudi žele čuti, a koji idu u korist većine društva - što je u tome loše? Zar je loše ako se netko npr. zalaže za sigurnost radnih mjesta umjesto stalnog kršenja i snižavanja radničkih prava? Zar je problem u tome što su zahtjevi za javnim, za krajnjeg korisnika besplatnim i svima dostupnim zdravstvom i školstvom popularni? Pa naravno da su popularni kad je riječ o nečemu zdravorazumskom, što ide u korist većini društva. Populizam, ukratko - mislimo li pritom na obraćanje narodu narodnim jezikom i zastupanje ideja koje idu tom istom narodu u korist - nije ništa loše. Ako se populističkom retorikom obraćamo radnoj većini, zalažući se za stvari koje nikome ne bi trebale biti sporne (kao što su radnička prava, svima dostupno zdravstvo i školstvo ili pravo svih nad krov nad glavom) - što je tu problem? Zar bismo se trebali obraćati najbogatijima, krupnom kapitalu, političko-ekonomskim elitama, tajkunima da ne bismo bili populisti? Zar bismo trebali govoriti da bogati moraju biti još bogatiji - sve da nas ne bi okrstili populistima? Naravno, populizam sam po sebi nije ni dobar ni loš. Obraćanje narodu narodskim jezikom i iznošenje popularnih ideja nije ni dobro ni loše samo po sebi - kakav će populizam biti ovisi o tome o kakvim se idejama radi. Radi li se o idejama koje idu u korist radnoj većini - da, dapače, populizam je tu i više nego dobrodošao. No radi li se o idejama koje ne teže pravom rješavanju distopije u kojoj živimo, nego zapravo žele obraniti status quo tražeći dežurne krivce u Drugome (Srbima, Jugoslavenima, izbjeglicama, migrantima, ne-"domoljubima"...) - onda to nije dobro. No problematičan u tom slučaju nije populizam sam po sebi, nego ideje koje se njime izriču. Zaključno, nema smisla osuđivati "populizam" kao takav. Populizam može biti i dobar i loš - ovisno o tome kakve se ideje njime promiču. Ako se populistički iznose i promoviraju progresivne ideje - koje idu u korist većine društva i žele mijenjati društvo na bolje - onda je populizam dobar. Ako se populistički iznose nazadne i profašističke ideje - koje žele očuvati sistem kakav jest ili ga učiniti još gorim - onda je populizam loš.

Progresivni lijevi populizam

Što uopće znači populizam? Zalagati se za sigurnost radnog mjesta, besplatno i svima dostupno zdravstvo i školstvo, za povećanje prosječne plaće? To se naziva populizmom a, s druge strane, "realnim" se smatra smanjenje radnih mjesta, rezanje plaća, to da se u Hrvatskoj većina mora pomiriti sa slabo plaćenim poslovima i to uglavnom u turizmu (svi moramo postati konobari i sobarice za užitak zapadne srednje klase). Realnim se smatra potreba rada do 67 godine i penaliziranje onih koji idu u prijevremenu mirovinu. Realnim se pak smatra i kupovina vojnih aviona za milijarde kuna, daljnja privatizacija zdravstva, obrazovanja, plaćanje visokih školarina, odlazak u inozemstvo trbuhom za kruhom. Diskreditacijskoj uporabi pojma u prvom redu pribjegavaju samoproglašeni čuvari poretka znanog kao kombinacija liberalne demokracije i tržišne ekonomije. Oni određuju horizont toga što je moguće a što nije, ograničavajući taj horizont pravilima tržišne ekonomije. Jer "nema drugog načina". U odbacivanju populizma puno je odbacivanja politike u cjelini i zamjene politike menadžmentom nad zajednicom, što bi navodno trebala biti zadaća administrativne moći čiji je izvor legitimacije ispravno znanje o tome što je uopće zajednica. Populizam se kao "opasni eksces" tumači u okrilju tehnokratskih politika koje nam poručuju – politiku treba odbaciti i dati stručnjacima da upravljaju. No ne postoje neutralne "stručne" politike – to hoćemo li više dati za zdravstvo i školstvo, a manje za avione, crkvu, povlaštene mirovine – označava podjelu na lijevo i desno koji su izraz, a ne uzrok društvenih podjela. Lijevi, progresivni, populizam, ukratko, predstavlja način konstruiranja političkog, a ne prikrivanje njegovog skrivenog političkog značenja.

Ljevica i desnica

Često se kaže da nam je dosta politike i podjela na lijevo i desno. Politike lijevog i desnog su izraz, a ne uzrok društvenih podjela. Lijevo i desno znači set ideja. Ljevica je za radnička prava, besplatno i dostupno obrazovanje i zdravstvo za sve, za redistribuciju i egalitarizam; desnica - nacionalizam i općenito homogenizaciju protiv “neprijatelja”, patrijarhat - očuvanje tradicionalne zajednice, protiv progresivnih i slobodarskih ideja, itd. Hoćemo li više dati za zdravstvo i školstvo a manje za avione, crkvu, povlaštene mirovine – označava podjelu na lijevo i desno, i tu podjelu stvara htjeli mi ili ne nazivati nešto lijevim ili desnim.

Kakav je odnos prema privatnom vlasništvu?

Radnička fronta stoji čvrsto na strani radništva, a ne kapitala i interesa tajkunske manjine. Naše je stajalište da treba ispraviti privatizacijsku pljačku. Ne podržavamo privatno tajkunsko opljačkano vlasništvo. Ne može se čitava država bezočno opljačkati da bi se onda besramno govorilo o "privatnom vlasništvu" manjine – poduzećima, bankama, hotelima, trgovačkim lancima. Mi danas pratimo po medijima tajkunske sinove i kćeri dinastija Raić, Kutle, Todorić – ostvarenje sna Franje Tuđmana o 200 bogatih obitelji - čiji nam se roditelji smiju u lice poručujući da su njihova djeca "uspješna" pa zato ne moraju emigrirati kao 300 tisuća drugih. No istina je bitno drugačija – njihova djeca su uspješna jer imaju sve prilike za razvoj, a i kada taj razvoj ne ostvare, usprkos svim mogućim prilikama, roditelji se potrude da im te prilike stvore.

Nije li ono što je dobro za poslodavca dobro i za radnika?

Obično se u javnosti propagira teza da ne postoji sukob između kapitala i rada, da je ono što je dobro za kapital dobro i za radnike, da će se, ako pomognemo kapitalu i "poduzetnicima" to odraziti i na radnike i nezaposlene. No to nije istina. Već skoro 30 godina pratimo urušavanje socijalne države, produbljivanje jaza između bogatih i siromašnih, urušavanje zdravstva, školstva, mirovinskog sustava, povećavanje prekarnih oblika zapošljavanja i praktički zaustavljanje novih zapošljavanja, daljnju privatizaciju zdravstva i školstva. Istih 30 godina sve vlade do sada isključivo pogoduju samo kapitalu i tim poduzetnicima. Do promjena ne može doći ako dozvolimo da vlast ostane u rukama manjine kojoj vlast služi za zadržavanje vlastitih privilegija. Kapital i rad su nužno u sukobu jer kapital ide za povećavanjem profita, a ne za dobrobiti većine.

Jesu li porezi u državi jako visoki?

Hrvatski porezi su u prosjeku EU, no imamo jedan od najnižih poreza na kapital, a PDV je u prosjeku. Tržišni fundamentalisti često zdvajaju nad navodno visokim porezima u Hrvatskoj. No statistike pokazuju da se ukupno porezno opterećenje u Hrvatskoj ne razlikuje dramatično u odnosu na ostatak Europske unije. Mi smo prema porezima u grupi s nekoliko skandinavskih zemalja. Ako pogledamo procijenjenu pak cijena rada za 2016. godinu za tvrtke s deset i više zaposlenih (dakle usporedbu cijene rada i davanja) ni tu ne stršimo. Dapače, nalazimo se u skupini zemalja s relativno niskim izdvajanjima za radnika u društvu sa siromašnim zemljama koje ne izdvajaju previše na radnike (Bugarska, Rumunjska). Najniži porezi prema kapitalu su upravo u siromašnim zemljama (Bugarska, Makedonija, Albanija....), a najviši u razvijenim (Nizozemska, Austrija, Malta, Italija...). Kod nas je problem visoki PDV koji najviše udara na običnog čovjeka - jer je riječ o regresivnom porezu, a relativno nisko opterećenje porezivanja kapitala. Po pitanju dobiti smo godinama bili oaza. Iako smo povisili porez na dobit, i dalje solidno idemo na ruku vlasnicima. Dakle kada se kaže da se u Hrvatskoj ne potiče "poduzetnička klima" onda se mora primijetiti da Hrvatska za sada ne izlazi iz prosjeka, pa se nisko oporezivanje kapitala i nije pokazalo kao pozitivna mjera, barem ako imamo na umu radnike i siromašne.

Što je Radnička fronta?

Radnička fronta (RF), politička organizacija ljevice, registrirana kao politička partija 20. ožujka 2015. u Zagrebu, a formirana u svibnju 2014. kao politička inicijativa radnika i radnica, aktivista i aktivistica, sindikalista i sindikalistica, nezaposlenih i studenata. RF pokušava izgraditi široku lijevu frontu posvećenu korjenitoj promjeni političkih i ekonomskih odnosa u korist svih potlačenih i onih koji žive od svojega rada. Cilj joj je stvoriti široku progresivnu lijevu platformu koristeći aktivnosti političke stranke i aktivističkim djelovanjem u društvu. U središtu misije nalazi se pružanje koherentne kritike kapitalističkog sistema, te strateško i direktno djelovanje usmjereno nadvladavanju kapitalizma u suradnji s drugim progresivnim grupacijama.

Za čije se interese bori RF?

Radnička fronta je politička organizacija osnovana s ciljem osnaživanja socijalnih borbi obespravljenih, obrane i proširenja definicije javnih dobara, promoviranja pravedne distribucije društvenog proizvoda, te zaštite i promicanja jednakosti. Radnička fronta je organizacija, za razliku od postojećih sistemskih stranaka, usmjerena na korjenitu promjenu društva u kojemu živimo – kako na ekonomskoj tako i na političkoj razini. RF je organizacija koja se bori za suštinsku promjenu društveno-ekonomskog uređenja i prenošenje cjelokupne političke i ekonomske moći iz ruku političke elite, krupnoga kapitala i banaka u ruke naroda. Pri tome kreće od kritike političke ekonomije kako bi se osiguralo razumijevanje smisla promjene, koja nije sama sebi svrhom već dolazi iz nužnosti smjene sustava koji strukturalno dovodi do dominacije i eksploatacije. Radnička fronta je antikapitalistička organizacija, što znači da upozorava na sistemske uzroke nejednakosti, odbacujući istovremeno moralizirajuće kritike ili pojednostavljenja. RF upozorava da problemi radnika i radnica, siromašnih i obespravljenih proizlaze iz strukturnih zakonitosti kapitalizma, kao specifičnog načina proizvodnje orijentiranog na proizvodnju dobiti. Konačni cilj RF jest ukidanje kapitalističkog sistema koji proizvodnju i podjelu rada podređuje ostvarenju profita, te uspostava društveno-ekonomskog sistema koji će na demokratski način planirati i regulirati proizvodnju i podjelu rada te voditi egalitarnom i solidarnom zadovoljenju potreba svih ljudi. Radnička fronta predstavlja organizaciju aktivista i aktivistica koji su neprestano uključeni u radnički (sindikalni), ženski i studentski pokret, kao i u borbu za prava svih potlačenih skupina društva; organizaciju koja je politički glas socijalnog pokreta i koja u svojim redovima okuplja onih 99 posto izrabljivanih u kapitalizmu. Radnička fronta polazi od potrebe jedinstva svih radnika i radnica i svih potlačenih u borbi protiv diktature koju provodi kapital. Stoga se RF najoštrije suprotstavlja svim ideologijama i pokretima koji potlačene žele razjediniti, te okrenuti jedne protiv drugih – kao što su nacionalizam, šovinizam, fašizam, rasizam, seksizam, homofobija, transfobija, klerikalizam itd. RF se suprotstavlja svakom pokušaju militarizacije koja se provodi radi očuvanja postojećeg klasnog društva. Interesi potlačenih su jedinstveni i mogu se ostvariti samo u zajedništvu i solidarnosti. Borba za javno dobro bitna je sastavnica djelovanja RF-a usmjerenog prema demokratskom socijalizmu. To je borba za besplatno (za krajnjeg korisnika) i svima dostupno zdravstvo, besplatno i svima dostupno školstvo od vrtića do doktorata, briga za starije i socijalno isključene te obrana mirovinskog sustava, zaštita javnih dobara poput javne infrastrukture, te prirodnih dobara poput mora, voda i šuma i zaštita okoliša. RF smatra da je pravo na rad i stanovanje temeljno pravo pojedinca, stoga je u fokusu RF-a borba protiv procesa komodifikacije javnih sustava solidarnosti, deregulacije, privatizacije i borba za prevladavanje eksploatacijskog odnosa rada i kapitala. Borba RF-a ujedno je i borba za očuvanje i širenje temeljnih ljudskih prava te se RF posebno suprotstavlja bilo kakvom napadu na radnička, ženska, seksualna i rodna prava skupina ili pojedinaca. RF je usmjeren na izgradnju društva solidarnosti. Radnička fronta se zalaže za što uže povezivanje sa svim obespravljenima u svijetu te za stvaranje snažnog i koordiniranog pokreta regionalnih, evropskih i svjetskih radnika i radnica. Daljnji ciljevi RF-a i programski okvir unutar kojeg RF djeluje dani su u Programskim principima i Zahtjevima, te neposrednim, kratkoročnim i prijelaznim mjerama, koji su dostupni na web stranicama stranke.

Socijalizam za 21. stoljeće

Demokratski socijalizam 21. stoljeća, koji je sve popularnija ideja u svijetu, je vizija društva u kojem će ekonomija i imovina dominantno biti u vlasti čitavog društva, gospodarska će se aktivnost odvijati u interesu zadovoljenja potreba cijelog društva, a jurnjavu za privatnim profitom će zamijeniti briga za životni standard, radničku sigurnost, zdravlje, obrazovanje i dobrobit većine. Temelji se na socijalističkom trokutu - društvenom vlasništvu, radničkom samoupravljanju i proizvodnji za potrebe. Društveno vlasništvo jedino garantira da će se gospodarska aktivnost odvijati u interesu zadovoljenja potreba cijelog društva; društvena proizvodnja koju organiziraju radnici garantira da radnici kroz rad ne proizvode samo stvari već i sebe kao samosvjesne udružene proizvođače; a proizvodnja za potrebe garantira da se ekonomska aktivnost neće odvijati zbog privatnog profita, već za zadovoljavanje društvenih moralno važnih potreba kao što su obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, prehrana. To je cilj koji se ne može postići preko noći i mora biti postepen. On ne uključuje jednostavno “preuzimanje vlasti” već praksu demokracije - i to demokracije u kvartu, demokracije na radnom mjestu, demokracije u gradu, participativno budžetiranje. Pravo na stanovanje, radno mjesto, plaću koja zadovoljava sve životne potrebe, dostupno i javno zdravstvo za sve, besplatno obrazovanje od vrtića do doktorata, mirovinu koja omogućava pristojan život ne možemo ostvariti u okviru kapitalizma na periferiji EU.

Što je različito prema jugoslavenskom socijalizmu?

Treći dio socijalističkog trokuta nije ostvaren - nije se proizvodilo za zadovoljenje potreba, a demokratski organizirana proizvodnja samo je djelomično ostvarena. Iako je došlo do promjene odnosa u proizvodnji (klasnih odnosa) nije došlo do korjenite društvene promjene. Tržišni principi posebno nametani od '60-ih godina prevladali su proizvodnju za potrebe i nametnuli samointeresnu proizvodnju za tržište. Ipak radničko samoupravljanje kao važan drugi dio socijalističkog trokuta jedino osigurava da radnici kroz proizvodnju budu oni koji odlučuju i koje su to društvene potrebe i usluge (recimo svi moramo imati mjesto za stanovanje i osiguranu prehranu, zdravstvenu zaštitu i mogućnost da se obrazujemo). No i uz sve mane jugoslavenski socijalizam je po mnogočemu bio superiorniji od Hrvatske danas. Navedimo samo neke podatke: u 30 godina BDP per capita je u Jugoslaviji porastao za 5,2 puta (s 1709 dolara ‘52. na 8922 dolara ‘81.); prosječna realna plaća po kupovnoj moći u RH 2015. manja je za 27% od one iz 1978; od ‘52. do početka ‘80-tih jugoslavenski socijalizam je proveo modernizaciju, industrijalizaciju; ’52. je Hrvatska bila ispod Čehoslovačke, Mađarske, Poljske, Bugarske, a ‘81. je prestigla sve te zemlje; u državnim stanovima je u socijalizmu živjelo 1/3 ljudi; U RH iskorijenjeno je siromaštvo, glad i nepismenost; stvoren je golem kapital – veći nego u čitavoj dotadašnjoj povijesti (tvornice, hoteli, morske i zračne luke, cestovna i željeznička mreža, energetski objekti kao što su hidroelektrane, termoelektrane, nuklearna elektrana, elektroprijenosna mreža, rafinerije, naftovod, stanovi, kuće, škole, vrtići, bolnice, muzeji, biblioteke); u samo 3 desetljeća iz agrarnog Hrvatska prelazi u industrijsko društvo, rastu radnička prava, ostvaruje se besplatno obrazovanje i zdravstvo , raste standard, grade se radnička odmarališta, puno je više zaposlenih, manja zaduženost.

Zašto nam je socijalizam potreban u 21. stoljeću?

Tri su osnovna razloga zašto nam treba socijalizam u 21. stoljeću i zašto nam trebaju političke opcije koje se za nj zalažu - lokalni, globalni i organizacijski: Lokalni razlog: Nerazvijene i slabo razvijene zemlje, a to je većina od nekih 160 zemalja na svijetu, na (polu)periferiji svjetskog ekonomskog sistema - kao što je to Hrvatska - u okviru se ovoga sistema ne mogu razviti. Ne dogode li se velike promjene, tavorit ćemo i dalje u nerazvijenosti, siromaštvu i nejednakosti (i mi i druge zemlje slične nama). Globalni razlog: Ne promijeni li se svjetski ekonomski sistem, bit će nemoguće spriječiti upropaštavanje planete. Kapitalizam, kao ekonomski sistem pogonjen isključivo privatnim profitom, nema opcija koje bi mogle zaustaviti ekološku katastrofu - profit će uvijek biti važniji od bilo čega drugoga, a logika profita nalaže kratkoročnu perspektivu koja bi ubrzo mogla dovesti do nepopravljivih promjena po globalnu klimu i nereverzibilnih negativnih utjecaja na planetu koja se već sada radikalno mijenja. Organizacijski razlog: Samo organizacija posvećena korjenitoj promjeni sistema može doista dosljedno i beskompromisno biti na strani radništva, siromašnih i potlačenih te interesa većine društva. Sve stranke koje pripadaju centrističkim opcijama i tobože se zalažu i za kapital i za radništvo (a realno samo za "poduzetnike" i "poslodavce"), uvijek će u odsudnom trenutku izabrati kapital.

Koji je krajnji cilj programa RF-a?

Kao krajnji cilj podrazumijevamo socijalistički trokut - društveno vlasništvo, društvenu proizvodnju i usmjerenost proizvodnje na potrebe svih: Društveno vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju nužno je kako bi se osiguralo da zajednička, društvena proizvodnja bude usmjerena prema slobodnom razvoju svih umjesto zadovoljavanju privatnih ciljeva manjine. Društvena proizvodnja koju organiziraju radnici dozvoljava im da stvaraju nove odnose kooperacija i solidarnosti, te da proizvode ne samo stvari već grade i sebe kao samosvjesne udružene proizvođače. Zadovoljavanje društvenih potreba i svrha nužan je cilj proizvodne aktivnosti jer usmjerenost na osobne interese i sebičnost zamjenjuje usmjerenost prema potrebama drugih i odnosima temeljenima na solidarnosti.