Radila sam 12 godina kao spremačica u KBC Osijek, od kirurgije do nema gdje nisam, po svim odjelima. I na onkologiji na kojoj nikome ne bih poželjela raditi. Kao prvo zbog samog odjela koji je užasan po pitanju osoblja, međuljudski odnosi su užasni, nitko te ne cijeni, a uz to i sam odjel je težak zbog jadnih pacijenata koji su tamo.
Samo jedan primjer: na onkologiji ima 4 kata i to sve je znala radit jedna spremačica, pa vi sad vidite koliko to može biti čisto. Mislim da nikako. Znalo se danima samo izbacivati smeće, čistiti sobe i ambulante jer jedna žena nikako ne stigne napraviti sav potreban posao. Kad kažemo dotičnoj V. ona kaže radite kako možete.
Mislim da ne može biti "kako možete" jer to je onkologija, pacijenti su zna se kakvi, od svake infekcije mogu umrijeti. Al ne, budali se nije moglo dokazat.
U operacijskom traktu opet nitko ne želi raditi jer se tamo radi po 12 sati i noćne, a posla ima previše, radiš kao konj. Kad nakon operacijske dođem kuci nisam ni za što jer sam preumorna. U operacijskim salama je nagore što moraš raditi i vani i u sali, trčiš, spremaš sobe, zovu te na mobitel, trčiš, vraćaš se u salu. To je toliko neorganizirano da se ubijaš od posla, a najviše ubije trčanje na sve strane.
Njima trebaju potrčci koji im dostavljaju papire, nosaju krv, kupuju doručke i cigarete, svoj posao ne stigneš napraviti a kažu ti - ma stigneš ti to. Onda se deru na tebe kako još nije gotovo, šta si radio do sada. Uglavnom prave budale od nas. Pa jel to mi zaslužujemo? I mi smo ljudi kao i medicinske sestre, kao i doktori.
Još da kažem da sam ih molila da mi omoguće premještaj kad sam se preselila u Vinkovce, ni to nisu htjeli pomoći. Na bolovanju sam završila kad sam se ozbiljno razboljela, išla sam prvi put na operaciju u našoj bolnici jer, rekoh, radim tu pa da budem i operirana tu. Kad su me pustili kuci sa odjela, bila sam pozvana na komisiju jer su me prijavili i ismijavali da tko zna sta su mi operirali. Čak su priče kružile da su mi mladež skidali pa sam zato na bolovanju. Na komisiju su me samo pogledali, čak su mi se i ispričali i rekli nisu oni krivi netko me prijavio iz bolnice. A kad bi kod dotične V došla donijeti doznake to bi bilo za mene užas, jer bi svaki puta gledala u mene kao da mi nije ništa , da sam bez razloga na bolovanju kao da sam ja htjela sama da se razbolim.
I tako tri puta sam operirana, ali mi nitko nije vjerovao. čak i ona njena tajnica, ona je bila još gora, ona bi se u facu smijala od bezobrazluka. Uglavnom mjesecima sam pokušavala stupiti u kontakt s ravnateljem, bila sam i kod pravnice i na kraju kod odvjetnika ali ništa. Dala sam otkaz jer nisam to vise omalovažavanje mogla trpiti. U bolnici su spremačice zadnja rupa na svirali. Rade kao stoke a nitko ih ne cijeni.
Događalo se da vani kisa pada a mi moramo prat prozore, to je isto bilo užas. A da ne kažem kad trčite sa odjela na odjel jer radite na dva u isto vrijeme, pa ti još u tomu svemu kažu da moraš nosati krv, pa kojekakve nalaze mislim sve je bilo gore i gore. Sve si radio a bio najgori.... Ne znam vise sta da vam kažem imala bi pisat o bolnici i o pojedincima cijelu knjigu.
Osim neorganiziranog posla, "šutaju" spremačice gdje god fali spremačica. Kad neka jadna žena završi na bolovanju, pljuju po njoj. Tamo ne smiješ biti bolestan a kamoli otići na bolovanje.
Znala sam 1000 puta proplakati zbog tog posla.
Ne mogu ni opisat kako sam se osjećala kad su mi govorili da sam umisljeni bolesnik, da stalno izmišljam kojekakve bolesti a tri puta sam glavu operirala
Problem je sto puno žena koje su spremačice u KBC ima kredite, obitelji, malu djecu, pa se boje da bi mogle ostati bez posla i ne žele ništa reći. Šute i rade, trpe mobing, a na kraju kad se razbole i završe na bolovanju dožive pljuvanje po njima.
V je samo jedna od njih, na žalost ima u bolnici još zlostavljača. Neće tamo biti nikakve promjene dok se svi zajedno ne pobune. U suprotnom uvijek će biti neko tko će zlostavljati one ispod sebe.