Za slobodan protok ljudi, a ne kapitala! Pitanje imigracije

EU se često smatra, u svjetskim okvirima, zaštitnicom ljudskih prava, a zbog uloge “međunarodne zajednice” u ratnim sukobima u regiji u 1990-ima kod nas se još uvijek smatra kako je EU primjer visokih standarda zaštite manjinskih prava. Nažalost, stvarnost je nešto drugačija. Paradoksalno ali istinito, trenutna nominalna (a katkad i realna) razina manjinskih prava u RH je nešto o čemu manjine u EU u većini zemalja mogu samo sanjati (unatoč ogromnim problemima koji i u Hrvatskoj postoje, npr. što se tiče govora mržnje prema Srbima i sl.). Mnoge zemlje u EU uopće ne priznaju nacionalne manjine, a niti jedna zemlja u EU ne potiče nacionalne posebnosti najbrojnije manjine, imigranata, koji u nekim zemljama čine i do 20 % stanovništva. Upravo suprotno, posebno najveće zemlje otvoreno provode politiku asimilacije, diskriminacije ili protjerivanja.

Svi relevantni dokumenti EU (kao što su tzv. Kopenhaški kriteriji ili Okvirna konvencija o zaštiti nacionalnih manjina) sustavno izbjegavaju regulirati prava nacionalnih manjina, pogotovo u velikim zemljama. Umjesto prema zajedničkoj budućnosti bez nacionalnih sukoba, politička scena EU sve više se kreće prema jačanju ksenofobnih pokreta čiju retoriku sve više preuzimaju i najveće političke stranke. Mnogi su prije referenduma 2013. u Hrvatskoj naivno govorili da je ulazak u EU jamstvo protiv uspjeha ekstremne desnice, unatoč tome što je ekstremna desnica cvjetala širom EU. Koliko je takva argumentacija bila točna vidjelo se po eksploziji ekstremno desnih ideja nakon ulaska u EU – obiteljaši, čekićari, šatoraši, neoustaštvo…

Kao što postoji nejednakost unutar pojedinih kapitalističkih zemalja, tako postoji i globalna nejednakost među kapitalističkim zemljama (a praktički sve zemlje na svijetu su kapitalističke). Dok je manjina od nekih 30-ak zemalja razvijen(ij)a, većina zemalja na svijetu (njih ostalih oko 170) je polu-, slabo ili nikako razvijena. Ukratko – opet nejednakost. Manjina zemalja je bogata/razvijena (iako to ne znači da su unutar njih svi bogati), a većina je siromašna/nerazvijena.

Kada nam je to jasno, lako je razumjeti zašto dolazi do ekonomske migracije. S obzirom na nejednaku razvijenost svijeta, sasvim je očekivano da ljudi npr. iz siromašne Afrike bježe u bogatiju Evropu (kao što se npr. unutar Hrvatske ljudi često sele iz siromašne Like u bogatiji Zagreb).

Pritom treba reći da je ksenofobija zapadne Evrope (u zemljama poput Britanije, Francuske, Nizozemske ili Njemačke) povijesno izrazito licemjerna jer je riječ o kolonijalističkim zemljama, koje su godinama pljačkale Treći svijet i, među ostalim, na tome se i obogatile i razvile. Imigracija danas je samo, među ostalim, posljedica kolonijalističke pljačke (i sadašnje neokolonijalističke ekonomske pljačke).

Također treba napomenuti da ekonomije zapadnih zemalja – i Evrope i SAD-a – danas jednostavno ne bi mogle funkcionirati bez imigranata (koji često rade poslove koje domaći radnici ne žele raditi, u groznim uvjetima i za niske plaće). Jednoj Njemačkoj godišnje trebaju stotine tisuća novih radnika želi li da joj ekonomija i dalje raste, a te potrebe ne može namiriti niti sama, niti samo iz istočne Evrope. Stoga nije ni čudno da je Angela Merkel sama u ljeto 2015. pozvala sirijske izbjeglice u Njemačku. To nije bilo ni iz kakve samilosti, kako se to pokušavalo prezentirati u javnosti, nego iz ekonomske potrebe.

Što se pak tiče ratnih izbjeglica, izrazito je licemjerno da Zapad negoduje zbog njih, a istovremeno svojim akcijama, zbog svojih geopolitičkih i ekonomskih interesa, podržava npr. rat u Siriji, da ne spominjemo kaos i bijedu koju su uzrokovale američka okupacija Afganistana (u kojoj kroz NATO sudjeluje i Hrvatska) i Iraka. U svemu tome sudjeluju i zapadne saveznice poput Turske, Saudijske Arabije, Izraela itd. Ukratko – ratne izbjeglice iz Sirije i drugih zemalja itekako imaju veze s politikom zemalja u koje bježe.

Problem globalnih migracija nikako se ne može riješiti sve dok se ne nadiđe kapitalistički način proizvodnje koji ga uzrokuje. Rješenje, nije i ne može biti u napadanju imigranata, rasizmu i ksenofobiji, niti krivljenju njih za sve naše nedaće (kao što se u Njemačkoj 1930-ih tražilo lažne krivce u Židovima).

Dok je kapitalizma i imperijalizma, bit će i migracija i izbjeglištva. Na nama je da se borimo protiv pravih krivaca – nacionalnih i globalnih političko-ekonomskih elita i nakaradnog sistema u kojem živimo – a ne da krivicu prebacujemo na nedužne ljude koji su prisiljeni, često u najgorim uvjetima, tražiti bolji život ili čak spašavati goli život u udaljenim zemljama.

Stav Radničke fronte o legalizaciji kanabisa

Radnička fronta smatra da nema nikakvog pravnog, sigurnosnog ni zdravstvenog razloga za oštru zakonsku zabranu kanabisa (marihuane). Ona, u slučaju češće i prekomjerne upotrebe, može imati štetno djelovanje po zdravlje, ali tako je i s alkoholom i duhanom. S druge strane, kanabis u pravilu ne nosi sa sobom socijalno štetne posljedice, za razliku od npr. alkohola (alkoholizam, prometne nesreće kao posljedica pijanstva, obiteljsko nasilje i sl.).

Dapače, prema svim relevantnim istraživanjima, učestala je upotreba kanabisa čak manje individualno i socijalno štetna od dugotrajne upotrebe alkohola. Za razliku od duhana, koji nema koristi za zdravlje i, štoviše, iznimno je štetan, kanabis i njegovi pripravci dokazano pomažu kod nekih oboljenja. Gleda li se pak povijest zabrane marihuane, može se zaključiti da je ona zabranjena i da se njezina zabrana provodi više iz političkih nego iz medicinskih razloga (pogotovo u okviru američkog "rata protiv droge").

Prema svim relevantnim istraživanjima, legalizacija kanabisa je daleko produktivnija od represije. Iz svega toga proizlazi da proizvodnju i upotrebu kanabisa treba legalizirati, vodeći se, ali ne slijepo, iskustvima nekih zemalja u kojima je to već u određenim aspektima učinjeno (Nizozemska, Urugvaj, neke savezne države u SAD-u...). Iz toga proizlazi više blagodatnih posljedica:

1) mali uživaoci marihuane će prestati biti kažnjavani zbog više-manje bezopasne navike.

2) policija će se, umjesto besmislene i skupe represije nad uživaocima marihuane, moći posvetiti bitnijim problemima.

3) legalizacija kanabisa može biti korisna i iz perspektive ekonomije - ponajprije poljoprivrede i turizma.

Kako je u većini evropskih država kanabis još uvijek izvan zakona, legalizacija može biti jako korisna za našu ekonomiju. RF drži da bi uzgoj, obrada i prodaja kanabisa u komercijalne svrhe morao biti isključivo u rukama društvenih poduzeća i društveno koordiniranih zadruga/kooperativa. Privatan uzgoj kanabisa bi bio dozvoljen samo za vlastite potrebe (ne i za prodaju).

Tako bi se novac od ove industrije slijevao u proračun (umjesto da sada pripada u sivu ekonomiju), ljudi bi se zaposlili u proizvodnji (na farmama, u tvornicama i u prodaji), od čega bi korist bila velika i za našu u velikoj mjeri uništenu poljoprivredu, a Hrvatska bi tako i turistički postala "druga Nizozemska" u smislu turista koji bi zbog legalnog uživanja kanabisa dolazili u zemlju.

Proizvodnja bi bila standardizirana i pod strogim nadzorom pa bi se tako spriječio problem nekvalitetnog i štetnog produkta, te posljedica koje iz toga proistječu, koji danas postoji u uvjetima ilegalnosti. Kanabis koji bi se upotrebljavao u medicinske svrhe (npr. kod liječenja raka) bi trebao biti besplatan za oboljele. Proizvodi od kanabisa bi, kao i duhan i alkohol, bili dostupni isključivo punoljetnicima.

Stav Radničke fronte o autorskim pravima

Radnička fronta smatra da su trenutni zakoni kojima se reguliraju autorska prava u sukobu s interesima društva kao cjeline. Zalažemo se za reformu legislative i ukidanje monopola nad autorskim djelima. Glazba, knjige, filmovi, znanstveni radovi, sva autorska djela proizlaze iz svjetske civilizacijske baštine te se u nju trebaju i vratiti, kako bi bila dostupna svima. Koncept autorskih prava kakav se primjenjuje danas mora otići u udžbenike povijesti jer nije u skladu s vremenom u kojem živimo. Nijedno autorsko djelo ni otkriće ne nastaje u vakuumu, nego se temelji na znanju, otkrićima i iskustvima prethodnih generacija. Interes društva je da se znanje vraća u zajednicu, dijeli i nesmetano širi.

Podržavamo koncept poštivanja autorstva i pravedne nadoknade autorima za njihov rad. Trud i rad svake pojedine osobe treba se cijeniti, priznati i nagraditi. Izmjena zakona o autorskim pravima ne znači nužno ukidanje svakog prihoda autorima. Digitalna tehnologija omogućuje nove načine distribucije djela. U velikom broju slučajeva gubi se potreba za izdavačima i posrednicima između autora i publike. To intuitivno razumiju te u praksi već primjenjuju mnogi autori. Digitalna tehnologija donosi i nove načine financiranja autora kao što su grupno financiranje projekata, direktne uplate, kupovina posebnih izdanja. To je stvarnost koju živimo i koja pokazuje na besmisao granica koje postavljaju autorska prava u vremenu kada cijena kopiranja i dijeljenja nekog autorskog djela teži nuli. Dodatno, država i institucije trebaju subvencijama i programima podrške poticati autore na angažman na projektima koji će biti u korist cijelog društva.

Kolektivno upravljanje autorskim pravima, kao što ga primjerice provodi Hrvatsko društvo skladatelja kroz ZAMP, na neprimjeren način brani interese financijski moćnih skupina. Individualni autori ovdje su samo taoci industrije. Kroz zakon se legalizira reket u ime zaštite autorstva dok se zapravo brane vlasništvo i privilegije manjine. Nameti koje provodi ZAMP ograničavaju slušanje i izvođenje glazbe u javnim i privatnim prostorima. ZAMP ubire sredstva i za svaki kupljeni hard disk samo zato jer bi se mogao upotrijebiti za kopiranje glazbe. S druge strane, oni štite prava samo svojih članica i članova. Primjerice, ako netko napiše pjesmu i odsvira ju na gitari u lokalnom kafiću, ZAMP zahtjeva uplatu vlasnika prostora zbog izvođenja glazbe. Tako prikupljena sredstva, nakon odbijenih troškova odvjetnika, dijele se među članovima Hrvatskog društva skladatelja. Kriterije o tome tko će dobiti koji iznos pak određuje vodstvo Društva skladatelja. Autor pjesme koji ju je odsvirao od toga nema ništa, osim ako se ne učlani u družbu. Nema legalnog načina da autor javno izvede svoje djelo a da pri tome organizator izvedbe ne plati danak ZAMP-u.

Patenti, kao alat navodne zaštite prava, omogućuju monopole te usporavaju razvoj društva - npr. tako što priječi nesmetano širenje znanstvenih otkrića i time napredak znanosti. Patentna zaštita traje predugo. Proces zaštite patenta direktno je vezan uz iznos sredstava kojima raspolaže investitor. Oni s više novca naprosto mogu biti aktivniji u zaštiti patenata. Kako se radi o igri moći, otvoren je prostor zlouporabe ili sabotiranja financijski slabijih kroz sporenje njihovih patenata. Patentno pravo treba ograničiti te iz njega isključiti ideje, metode i već postojeći prirodni materijal. Ne smije se nikada više ponoviti da korporacija patentom zaštiti nešto što postoji u prirodi kao što je već bio slučaj primjerice s basmati rižom koja je u SAD-u jedno vrijeme bila pod patentnom zaštitom. To je naljutilo Indiju i Pakistan gdje je basmati tradicionalna žitarica pa su na sudu poništile patent. Bio je to sukob u kojem presuđuje količina novca koji se može uložiti u odvjetnike i vještake. Da se s druge strane nije našla Indija, ishod te pravne bitke je mogao biti i drugačiji.

Smatramo da aktualni koncept zatiranja slobodnog pristupa autorskim djelima i informacijama guši razvoj zajednice. Radnička fronta je za kulturu dijeljenja, slobodnog informiranja, nekomercijalnog kopiranja svih autorskih djela. Uvjereni smo kako te vrijednosti nisu u sukobu s autorima već u njihovom interesu. Njihova djela biti će dostupnija publici ali i drugim autorima koji će te originalne ideje širiti i razvijati dalje. Utjecaj rada pojedinog autora potencijalno može biti ogroman a djelo i ideja se mogu prošiti globalno. Uz korektno referenciranje autora u tom razvojom nizu, svačiji doprinos se može valorizirati. Konflikt koji se nazire je samo onaj između kapitala i napretka - u interesu kapitala je samo kratkoročni profit, a ne opći napredak u interesu čitavog čovječanstva.

Otvoreni softver vrijedna je iznimka u svijetu vladavine korporativnih autorskih prava. Primjer otvorenog programskog koda sve više slijede entuzijasti i u drugim industrijama pa danas možemo naići na otvorenu arhitekturu i otvorenu poljoprivredu. Primjeri su to koji navješćuju budućnost: suradnja, dijeljenje, ponovna upotreba te širenje ideja kao temelj razvoja društva u 21. stoljeću.

Svjedočimo sve manjoj dostupnosti znanstvene produkcije budući da sustav autorskih prava, koji podržavaju i znanstvena zajednica i država i kapital, sve više komodificira znanje producirano u tim institucijama i doslovno ga prodaje na tržištu kao robu. Radovi sveučilišnih profesora i znanstvenika danas se objavljuju u prestižnim časopisima (najčešće okupljenima u komercijalnim digitalnim bazama znanstvenih časopisa) koje objavljuju privatne kompanije koje pristup publiciranim časopisima naplaćuju. Sustav autorskih prava također blokira potencijal koji ima digitalizacija, pa tako blokira i knjižnice koje bi mogle putem digitalizacije široko distribuirati znanje. Ta je distribucija današnjim Zakonom o autorskim pravima ograničena ako ne i spriječena, a knjižnice i njihovi korisnici su doslovno kriminalizirani zbog slobodne distribucije.

Zahtijevamo podupiranje projekata i baza znanja čija je namjera slobodno distribuirati znanje (neki od poznatijih su SciHub i Library Genesis) koji su se također našli na udaru komercijalnih izdavača i tržišne ekonomije, kao i slobodnu/neograničenu digitalizaciju i distribuciju publikacija putem fizičkih i digitalnih knjižnica. Zahtijevamo i usklađivanje zakona i sustava autorskih prava s postojećim Zakonom o knjižnicama i drugim aktima koji bi trebali biti jamac slobodno dostupnog znanja. Smatramo da su ovakvi otvoreni kanali distribucije znanja (knjižnice, digitalne knjižnice, otvorene baze podataka…) dubinski demokratska praksa koja omogućuje dostupnost i cirkulaciju znanja. Zahtijevamo da knjižnice i institucije dijeljenja znanja ostanu emancipatorski prostori. Zalažemo se i za korištenje neprofitabilnih modela licenciranja kao što su copyleft i share-alike koji omogućavaju slobodnu distribuciju (ograničenja postoje samo za one koji modificiraju preuzete sadržaje ).

Sloboda pristupa moguća je samo kada su informacije dostupne u formatu koji je otvoren i standardiziran. Radnička fronta se zalaže za upotrebu otvorenih formata i to na svim razinama: osobnoj, institucionalnoj i poslovnoj. Odgovornost je države i lokalne samouprave da raspolažu i nude svoje informacije u otvorenom formatu dostupnom svima. Ne smije se dešavati da država nudi obrasce za čije otvaranje nam treba licenca privatne kompanije. Ne smije se dešavati da se rezultati istraživanja financiranog javnim novcem ne objavljuju u javnoj domeni, već se skrivaju od javnosti i konkurencije. Zahtijevamo besplatan i otvoren pristup svim informacijama u vlasništvu države i lokalne samouprave.