Autor: Joseph Choonara
Preveo: Drago Markiša

Izvor: Razotkrivanje kapitalizma (poglavlja 6 i 7)

Anatomija kapitala


Kapitalist ne razmišlja o proizvodnji onako kako je razmišljao Marx. Što se kapitalista tiče, mrtvi rad strojeva i sirovinâ jednako čini osnovu profita kao i živi rad koji pružaju radnici u zamjenu za nadnicu. Ta pogrešna koncepcija se odražava u velikom dijelu mainstream ekonomske teorije koja na različite vrste kapitala gleda kao na "faktore proizvodnje", od kojih svaki stvara povrat na investiciju za svog vlasnika.

Kapital je jednostavno vrijednost koja se ulaže kako bi se stvorio višak vrijednosti. Gledajući sistem iz tog kuta Marx ga dijeli na "konstantni" i "varijabilni" kapital. Konstantni kapital je vrijednost koju kapitalist ulaže da bi kupio tvornicu, opremu i sirovine. Kroz proces proizvodnje kod tog kapitala "nema nikakve kvantitativne promjene vrijednosti" – odatle mu i ime. Varijabilni kapital je vrijednost koju kapitalist ulaže u kupovanje radne snage. Kod tog kapitala pak "ima promjene vrijednosti" u procesu proizvodnje jer "on s jedne strane reproducira ekvivalent svoje vlastite vrijednosti, ali proizvodi i dodatak, višak vrijednosti... Stoga ga zovem varijabilnim dijelom kapitala ili, kraće, varijabilnim kapitalom."

Ako se vratimo na naš primjer kapitalista koji proizvodi novine, vidjeli smo da svake novine predstavljaju tri sata radnog vremena: dva sata mrtvog rada i jedan sat živog rada. Da bismo razjasnili stvari, možemo vrijednost izreći u novcu umjesto u radnom vremenu. Recimo, primjerice, da 1 funta predstavlja vrijednost koja se stvara kroz jedan sat radnog vremena. U tom će slučaju svake novine vrijediti 3 funte.

Pogledajmo ponovno kako se jedan sat ili jedna funta živoga rada u našem primjeru dijeli na višak vrijednosti i vrijednost radne snage. Znamo da varijabilni kapital koji kapitalist ulaže ide u pokrivanje nadnicâ radnikâ koje eksploatiraju. Recimo da svaki radnik u tiskari radi osam sati na dan i da je vrijednost njihove dnevne nadnice, tj. varijabilni kapital koji se ulaže svaki dan, četiri sata radnog vremena (tj. četiri funte). To bi značilo da pola nove vrijednosti koju živi rad stvori svaki dan jednostavno pokriva radnikovu dnevnu nadnicu; druga polovica je višak vrijednosti koji ide kapitalistu u obliku profita. Jednako tako, pogledamo li pojedinačni primjerak novina, pola nove vrijednosti koju je stvorio živi rad ide u radničke nadnice, a pola čini višak vrijednosti.

Dakle drugi način sagledavanja vrijednosti svakih novina jest:

Vrijednost svakih novina
= dva sata konstantnog kapitala + pola sata varijabilnog kapitala + pola sata viška vrijednosti
= 2 funte konstantnog kapitala + 50 penija varijabilnog kapitala + 50 penija viška vrijednosti
= 3 funte

Svake novine:

50p 50p
v s konstantni kapital

v = varijabilni kapital; s = višak vrijednosti

Primijetite da je ovaj dijagram gotovo identičan onome u poglavlju o živom i mrtvom radu (iako ovaj put kvatnitetu izričemo novcem umjesto vremenom).

Kapitalist dobiva 3 funte za svake novine koje proda, ali mora platiti 2 funte za sirovine (konstantni kapital) i 50 penija za nadnice (varijabilni kapital). Tako ostaje 50 penija po primjerku novina za profit (višak vrijednosti).

Postoje i drugi načini kako možemo gledati na eksploataciju radnikâ. Zamislimo 100 radnika. Svaki radi osam sati dnevno, od čega četiri sata rada pokriva njihovu nadnicu. Dakle, cjelokupni dnevni iznos novostvorene vrijednosti je 800 funti (800 sati od kojih svaki vrijedi jednu funtu). Rekli smo da su za svaku funtu živoga rada potrebne 2 funte mrtvoga rada. Stoga za cijelu radnu snagu imamo:

Cjelokupna vrijednost dnevnog proizvoda
= 1600 sati mrtvog rada + 800 sati živog rada
= 1600 sati konstantnog kapitala + 400 sati varijabilnog kapitala + 400 sati viška vrijednosti
= 1600 funti konstantnog kapitala + 400 funti varijabilnog kapitala + 400 funti viška vrijednosti
= 2400 funti

U ovom primjeru kapitalist investira 2000 funti svaki dan (za konstantni kapital kojim se plaćaju sirovine plus varijabilni kapital za plaćanje nadnicâ) i dobiva 400 funti profita svaki dan.

Dosad smo se bili koncentrirali na vrstu konstantnog kapitala koji se u potpunosti troši u proizvodnom procesu – primjerice na tintu i papir koji se upotrebljavaju za tisak. No primjeri su jednako valjani i za druge oblike konstantnog kapitala, kao što je tiskarski stroj, pod pretpostavkom da se i stroj u potpunosti istroši u procesu proizvodnje novina. No, naravno, takva je pretpostavka nerealna. Rad bi bio nezamisliv bez goleme akumulacije strojeva i kompjutera, da ne spominjemo poslovne zgrade i tvornice koje se svakodnevno upotrebljavaju ne trošeći se u potpunosti.

Tvornica i oprema takve vrste, kada se kupuju da bi stvarali višak vrijednosti, čine posebnu vrstu konstantnog kapitala koji Marx zove "fiksnim kapitalom". Stavlja to u opreku s "cirkulirajućim kapitalom". Razlika koju Marx uspostavlja zasniva se na načinu na koji vrijednost cirkulira. Cirkulirajući kapital prenosi svoju vrijednost na konačni proizvod kroz proizvodni proces i ta vrijednost cirkulira kroz robu koja ulazi na tržište. Fiksni kapital fizički ostaje u sferi produkcije i njegova vrijednost cirkulira samo postupno, dio po dio, kako se fiksni kapital upotrebljava kroz mnoge proizvodne cikluse. Tiskarski stroj koji stoji 100.000 funti i trajanja od deset godina, ako sve ostale stvari ostaju jednake, svake godine prenosi 10.000 funti svoje vrijednosti u novine koje se pomoću njega proizvode. Pretpostavivši da fiksni kapital prenosi svoju vrijednost na proizvod postupno možemo ga tretirati više-manje na jednak način kao i papir i tintu iz naših primjera.

Cirkulirajući kapital ne čine samo sirovine koje se troše u proizvodnji – tinta i papir u našem primjeru – nego i varijabilni kapital (kapital koji se ulaže u kupovanje radne snage). Dakle, varijabilni kapital je uvijek cirkulirajući kapital; njegova vrijednost (zajedno s viškom vrijednosti koju stvara) uvijek cirkulira s proizvodima, dok konstantni kapital može biti fiksni ili cirkulirajući. Marx je kritizirao mainstream ekonomiste svoga doba koji su pretpostavljali samo razliku između fiksnog i cirkulirajućeg kapitala ignorirajući fundamentalniju podjelu na varijabilni kapital (čija ekspanzija može proizvesti višak vrijednosti) i konstantni kapital (koji nikad ne može proizvesti višak vrijednost bez obzira na to je li fiksni ili cirkulirajući).

Iako je podjela na fiksni i cirkulirajući kapital manje fundamentalna od podjele na varijabilni i konstantni kapital, koncept fiksnog kapitala je koristan da bi se razumjeli brojni problemi s kojima se kapitalisti suočavaju. Kao prvo, dok kapitalist cirkulirajući kapital može kupiti svaki put na početku proizvodnog ciklusa, fiksni kapital se uglavnom kupuje jednom i onda se koristi kroz mnogo proizvodnih ciklusa. Tiskarski stroj predstavlja golemu investiciju koja kapitalistu mora potrajati nekoliko godina ili čak desetljeća. Stoga kapitalist mora uštedjeti velike svote novaca u prethodnom periodu ili, što je vjerojatnije, mora doći do sredstava na neki drugi način (primjerice pozajmicom od banke). Proces kupovanja kapitala, proizvodnje i prodaje robe je puno kompliciraniji i problematičniji nego što se na prvi pogled čini.

Kao drugo, povezano s prethodno rečenim, što se događa ako se vrijednost tiskarskoga stroja promijeni za vrijeme njegove upotrebe? Kako ćemo poslije vidjeti, vrijednosti su, pogotovo one fiksnoga kapitala, daleko od stabilnih. Cijene imaju tendenciju padati s vremenom. Stoga je ulaganje u fiksni kapital rizično za kapitalista.

Kao treće, opasnosti inherentne ovoj vrsti investicijâ pojačavaju potrebu kapitalista da istiskuje vrijednost iz fiksnoga kapitala što je brže moguće – primjerice uspostavljajući i noćnu uz dnevnu smjenu ili time što će tvornica raditi svih 365 dana u godini.

 

Pritiskanje radnikâ


Već smo vidjeli da se kapitalizam zasniva na eksploataciji koja kapitalistu omogućava prisvajanje viška vrijednosti. Da bi povećali svoj profit, kapitalisti moraju maksimalizirati količinu viška vrijednosti koju mogu iscijediti iz radnikâ. Ideja o borbi između kapitalista i radnikâ je sadržana već u Marxovoj analizi izvlačenja viška vrijednosti.

Očit način kapitalističkog povećanja profita je tjeranje radnika da rade duže i napornije. Drugim riječima, tako se može povećati "apsolutni" višak vrijednosti koji stvaraju radnici. Ako radnici odrade vrijednost svoje plaće u četiri sata, ali rade osam sati na dan, kapitalist dobiva četiri sata viška vrijednosti. No ako radnik radi deset sati, kapitalist dobiva šest sati viška vrijednosti. U Kapitalu Marx oslikava bitku oko dužine radnoga dana u Engleskoj, što je dovelo do niza Tvorničkih zakona (Factory Acts), koji su ograničili radni dan za žene i djecu na deset sati:

Engleski Tvornički zakoni... putem prisilnog ograničavanja radnog dana od strane države, i to od strane države kojom vladaju kapitalist i veleposjednik, obuzdavaju težnju kapitala za neograničenim isisavanjem radne snage. Ne uzimajući u obzir danomice sve opasnije bujanje radničkog pokreta, nalagala je ograničenje tvorničkog rada ona ista nužnost koja je nagnala Engleze da svoje polja gnoje guanom [ptičjim izmetom]. Ista slijepa gramzivost koja je u jednom slučaju iscrpla zemlju, zasjekla je u drugom slučaju u sam korijen životnu snagu nacije. Periodične epidemije dokazale su to u Engleskoj isto tako jasno kao opadanje vojnih standarda u Njemačkoj i Francuskoj.

Drugim riječima, pokušaj vlasnikâ tvornicâ da se radni dan produži naišao je na otpor radnikâ, a ugrožavao je i njihovo zdravlje. Iako je Marx hvalio tvorničke inspektore, koje naveliko citira, za razotkrivanje muke radničke klase, iz kapitalističkoga gledišta ograničavanje radnoga dana nije bilo iz čovjekoljubivih razloga. Ono je bilo nužno ako su htjeli i dalje imati radničku klasu koju se može eksploatirati. Također, loše zdravstveno stanje radnikâ ugrožavalo je i vojne snage koje su ovisile o radništvu. To je bilo neprihvatljivo za dalekovidnije kapitaliste koji su shvaćali da je vojna snaga sredstvo osiguravanja njihovih interesa u inozemstvu. Marxova je referenca na "opadanje vojnih standarda u Njemačkoj i Francuskoj" poduprta statistikama koje pokazuju da se najmanja visina za primanje u vojsku smanjila i da se broj odbijenih vojnika povećava s razvojem kapitalizma.

Unatoč postojanju legalnih ograničenja iznad kojih se radni dan ne smije produžavati, težnja da se broj radnih sati poveća je bio važan faktor u suvremenom kapitalizmu prošlih nekoliko desetljeća. Tako su u SAD-u manualni radnici radili čitava dva tjedna više godišnje 2002. nego 1982., što je jako povećalo profite u toj zemlji. Kapitalisti su također i dalje skloni reduciranju količine vremena za "odmor" tokom radnog dana. Jedan od pet radnika u Britaniji nema stanke za ručak, a mnoštvo je poznatih primjera u kojima se govori o nadgledanju "pauzâ za WC i kavu". Jedan primjer su i pokušaji u SAD-u da se poveća broj radnih sekundi u minuti na 57, tako da ostanu tri sekunde za odmor svake minute.

U svakom slučaju, ograničenja pokušajâ da se poveća izvlačenje apsolutnoga viška vrijednosti značila su da je povećavanje "relativnog" viška vrijednosti postajalo sve važnije što se više kapitalizam razvijao. Povećavanje apsolutnog viška vrijednosti znači produžavanje radnoga dana, dok bi vrijeme potrebno za pokrivanje vrijednosti radničke nadnice ostajalo nepromijenjeno. Povećavanje relativnog viška vrijednosti znači smanjivanje vremena koje je potrebno da bi radnik pokrio troškove svoje plaće, dok bi ukupna dužina radnog dana ostala nepromijenjena. Ako je radnik prije radio osam sati na dan, a vrijednost svoje plaće zarađivao radom od četiri sata, kapitalist može zaraditi više izvrši li radnik rad u vrijednosti svoje plaće u dva sata umjesto u četiri.


v = varijabilni kapital; s = višak vrijednosti

Povećanje apsolutnog viška vrijednosti

1 2 3 4 5 6 7 8
v s

v = 4 sata; s = 4 sata

1 2 3 4 5 6 7 8 9 10
v s

v = 4 sata; s = 6 sati

Povećanje relativnog viška vrijednosti

1 2 3 4 5 6 7 8
v s

v = 4 sata; s = 4 sata

1 2 3 4 5 6 7 8
v s

v = 2 sata; s = 6 sati

Jedan od načinâ kako kapitalist to može postići je proizvoljnim smanjivanjem plaćâ. Ipak, kao i kod produžavanja radnoga dana, i tu postoji jasna granica: radnički otpor i mogućnost da će radnici biti prebolesni ili neuhranjeni da bi radili. No povećanje relativnoga viška vrijednosti može se dogoditi postupno pada li vrijednost dobara i uslugâ koje radnici kupuju od svojih plaća. Primjerice, ako hrana i odjeća postanu jeftinijima, što se tiče količine radnoga vremena koje se mora uložiti u njihovu proizvodnju, tada dio proizvedene vrijednosti koji ide radniku može također pasti, a da radnik pritom i dalje konzumira istu količinu uporabne vrijednosti. Kasnije ćemo vidjeti da tehnološke promjene doista mogu dovesti do pojeftinjenja robâ svih vrsta.

 Kapitalizam i kriza

Želiš li sudjelovati u našim akcijama?

Prijavi se na listu!

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?