Djetinjaste ideje Radničke fronte za odrasle

Piše: Dimitrije Birač

Posljednjih dana u medijima se sve češće spominje Radnička fronta (RF), pogotovo nakon gostovanja našeg člana u emisiji 'Nedjeljom u dva'. Osim određenih pozitivnih stavova, novinari su vrlo skeptični, ne samo u vezi namjera RF-a, nego i Frontinog programa i zahtjeva. Jedan od poznatijih novinara koji propituje RF je i Boris Rašeta. U nekoliko je navrata gospodin Rašeta svojim komentarima ukazao na mnoge 'nelogičnosti' ili 'utopijske' strane fronte.

To nas je nagnalo da njegove tvrdnje o RF-u stavimo u određeni kontekst te ih pokušamo prevladati kraćom analizom. Podnaslovi ovog teksta su zapravo misli gospodina Rašete izrečene ili napisane o RF-u.

Zašto RF ne pomogne radnicima barem jednog poduzeća?

Cilj RF-a je ukidanje kapitalističkog sistema, a ne reforma u smjeru njegova poboljšanja. Sredstvo za taj cilj jest masovni pokret koji za pretpostavku ima uključenost velikog dijela društva u politički i ekonomski život ove zemlje. Ova uključenost je pak nemoguća bez svijesti o nužnosti te uključenosti, kao i svijesti da je kapitalizam antirazvojni sistem i da unutar njega nema i ne može biti društvenog napretka.

Svrha djelovanja RF-a stoga nije spašavanje radnika pojedinog poduzeća, nego emancipacija radništva kao klase. RF ne može spasiti svako radno mjesto pojedinačno, ali itekako može osvijestiti radnike, studente, nezaposlene i umirovljenike da se jedino političkom borbom (dakle, organiziranjem, povezivanjem, mobilizacijom, solidariziranjem) može uraditi odlučujući korak naprijed prema ukidanju kapitalističkog sistema.

Bilo kakav napredak radništva i ostalih potlačenih skupina kao većine društva, pa time i samog društva, moguć je ukidanjem kapitalizma. Svaka druga politika, pa i ona koju zagovara gospodin Rašeta, znači prihvaćanje već poznatog recepta – zavadi pa vladaj.

Ovakvi zahtjevi imaju, recimo, uske poveznice sa zahtjevima poput toga da RF osnuje ili da se izbori za samoupravno poduzeće.
Mi smo svjesni da problem nije u pojedinom kapitalistu ili pojedinom poduzeću. Svaki kapitalist mora djelovati po pravilima ili mehanizmu koje je postavio sam sistem. Stoga se ovdje brkaju uzrok i posljedica, jer se uzima da kapitalist postavlja ograničenja kapitalizmu, umjesto da se uzme u obzir da kapitalizam kao sistem stoji iznad pojedinačnog kapitalista.

Zahtjev da minimalna i maksimalna plaća budu u omjeru 1:4 znači novu uravnilovku.

Zahtjevi RF-a polaze od jednostavne činjenice – društveni sistem mora biti kreiran po mjeri radnog čovjeka. Drugim riječima, nigdje ne piše da je prirodan onaj sistem u kojem postoje tolike proturječnosti i nelogičnosti, kao što je to slučaj s kapitalizmom. Kome može biti logična pojava da tehnološki razvoj društva napreduje strahovitom brzinom, a da je na djelu tendencija, ne smanjenja, nego povećanja radnog vijeka? Ili, kome može biti logična pojava da danas obični radnik svojim radom ne može kupiti gotovo ništa osim najosnovnijih životnih potrepština? Sve ostalo je na dug. Usprkos suptilnom jeziku ekonomista, zaduživanje radnika jest manifestacija procesa u kapitalizmu, gdje radnik stvara bogatstvo za drugoga, a sam od toga nema nikakve koristi.

Tko određuje da je najviša plaća dvadeset, trideset ili pedeset puta veća od minimalne? Ekonomski udžbenici? Ali njih pišu ekonomisti koji već odavno na kapitalizam gledaju kao prirodni i savršeni sistem, koji je postojao oduvijek i koji će postojati zauvijek.
Tržište? Ali ono je mehanizam kapitalizma. Dakle, krajnji je odgovor da kapitalizam određuje gornju granicu (koja nikada nije čvrsta) najviše plaće. S druge strane, ekonomisti će reći da tržište, i ponuda i potražnja, određuju i gornju granicu minimalne plaće.

Međutim, istina je da klasna borba, odnosno spremnost radnika da se izbore za svoja prava, određuje minimalnu plaću. Ukoliko se radnici ne izbore za svoje plaće, kapitalizam će ih spontano (i uporno) srušiti na egzistencijalni nivo. U radikalnim situacijama može se ići i ispod toga.

Nikakve zasluge, sposobnost ili pamet nisu uzrok tome da jedan menadžer ima pedeset puta veću plaću od radnika. Osnovni uzrok je što on pripada manjini društva, ili radi u njeno ime, koja posjeduje sredstva za proizvodnju i koja koristi proizvodne snage kapitalizma u svoju korist. Ne stvaraju ljudi društveni sistem da budu njegovi robovi, nego da on radi za njih, da ostvaruje njihove potrebe.
RF poručuje svojim zahtjevom: minimalni potez politike dohodaka u korist većine društva bilo bi već spomenuto usklađivanje minimalne i maksimalne plaće. Ako ovaj sistem to ne može ispuniti, onda neka svoje mjesto ustupi onom sistemu koji to može!

Buharinov poziv: „Obogatite se!”

Pozivanjem na historijski primjer Buharinova poziva: 'Obogatite se!' htjelo se poentirati da je zapravo u materijalnoj motivaciji i pohlepi ključ gospodarskog rasta, i da je to uvidio čak i SSSR.
Međutim, prešućen je (svjesno ili nesvjesno) kontekst ove izjave i politike. Poziv je bio upućen srednjem sloju seljaštva, a ne radništvu. I to zato što se u zadnji tren raznim mjerama (od kojih je ova postala i ostala vrlo zvučna) pokušalo nadoknaditi zakašnjelu industrijalizaciju i tako smanjiti tzv. škare cijena (visoke cijene industrijskih proizvoda i niske cijene poljoprivrednih proizvoda, pa je seljaštvu bilo još lošije). Ovo je, za duumvirat Buharin-Staljin, bilo nužno kako bi se održao savez ruskog proletarijata i seljaštva u periodu prije nasilne i perverzne kolektivizacije. A sve to pod egidom teorije izgradnje socijalizma u jednoj zemlji.
Ovaj primjer, kao što nema previše poveznica s poantom, tako još manje ima poveznica s Radničkom frontom.

Nacionalizacija banaka, velikih poduzeća su djetinjasti zahtjevi. Kako bi se onda isplaćivale mirovine i održavao naš životni standard u tom potencijalnom kaosu?

Označavanje zahtjeva „djetinjastim” ukazuje ne na toliko utopijske ideje RF-a, koliko na utopijsko shvaćanje kapitalizma gospodina Rašete. Bojazan, ne samo njega nego i gotovo svih naših ekonomista, jest da već ionako imamo krhku privredu i visoku zaduženost pa svaki nagli i nepromišljeni potez može ovu zemlju dovesti na rub propasti. Ne treba dirati u monetarni sustav, jer će se ukupni financijski sustav srušiti. Zatim, ne treba dirati u fiskalni sustav (izuzev korekcija oko 'racionalizacije javne uprave'), ne treba povećavati ulogu države, jer je ionako velika, itd.
Izgleda po svemu da je najbolja solucija zapravo status quo i čekanje da nas tržišni mehanizam sam po sebi izvuče iz krize.
Kakav je to životni standard za većinu društva kad ne može podmiriti osnovne troškove bez zaduživanja? Kakav je to životni standard za mlade ljude, od kojih svaki drugi ne može naći posao? Kakav je to životni standard za nezaposlene, koji su već odustali da će u ovom životu naći posao? Možemo tako nastaviti unedogled.

Suština jest da u isto vrijeme životni standard uske manjine, ne da je rastao, nego je za njegov daljnji porast upravo nužan pad standarda većine društva. Kako će kapital izaći iz krize ako ne, logično, rušenjem vrijednosti radne snage? A što je rušenje vrijednosti radne snage, ako ne rušenje životnog standarda? Prema tome, svi oni koji zamišljaju da se radikalnim potezima poput nacionalizacije banaka, velikih kompanija (kako ih spominje gospodin Rašeta), dovodi u opasnost sve što je nastalo posljednjih dvadesetak godina, ne trebaju se bojati. Jedino se takvim potezima stvari i mogu promijeniti na bolje.

Treba se fokusirati na gospodarski rast

Tvrdnjom da se treba fokusirati na rast kako bi se višak vrijednosti mogao uopće raspodijeliti, gospodin Rašeta opet brka uzrok i posljedice te, naposljetku, reformu i revolucionarnu promjenu.

Proizvodnja uvjetuje raspodjelu, i rješenje problema raspodjele nije u promjeni same raspodjele. Rješenje se nalazi u promjeni proizvodnje. Suština ove promjene jest sam način proizvodnje kao osnovni u tom totalitetu proizvodnje, raspodjele, razmjene i potrošnje.

Na promjenama u sferi raspodjele temelji se reformistički, a za promjenama u sferi proizvodnje vodi se revolucionarni pristup. Ako se fokusiramo na rast i 'razvoj' u trenutnom društveno-ekonomskom kontekstu, onda stojimo na strani reforme, zauzeli smo reformistički stav.

Time pokazujemo da smo spomenute dvije sfere izjednačili, umjesto da smo ih shvatili u međusobnoj povezanosti i dinamici, te da smo problem kapitalizma sveli na problem nepravedne distribucije.

Radnička fronta putem svojeg programa i zahtjeva poručuje da je problem upravo u proizvodnji i proizvodnim odnosima. Međutim, za razliku od reformističkog shvaćanja odnosa proizvodnje, kao prirodnih i jednakih za sva vremena, RF dobro zna da su proizvodni odnosi zapravo klasni odnosi. Da ne postoji rast sam po sebi. Porast proizvodnje u kapitalizmu označava prvenstveno porast kapitala i distribuciju u korist kapitala. Razvoj u kapitalizmu perpetuira siromaštvo, a je li ono manje ili veće ovisi isključivo o borbama radništva i ostalih potlačenih slojeva, kojima će se izboriti za dio od ukupne vrijednosti koju stvaraju.

Prema tome, nužno je zalagati se za rast proizvodnje i za povećavanje viška vrijednosti. Pitanje je samo koja klasa ima koristi od tog rasta proizvodnje i koja klasa prisvaja taj višak vrijednosti (odnosno u ime čijih interesa se on distribuira). Ukidanjem kapitalizma rast proizvodnje po prvi se puta ostvaruje u interesu velike većine društva, a višak vrijednosti se po prvi puta koristi za društveni razvoj, u punom smislu te riječi.

Prema gospodinu Rašeti ispada da ako nema kapitalizma, nema ni privrednog rasta. Drugim riječima, kapitalizam se promatra kao vječni sistem. Istina je ipak ova: proizvodne snage koje je razvio kapitalizam tek se mogu osloboditi i iskoristiti u korist društva kada se ukinu proizvodni odnosi čiji je temelj privatno prisvajanje od neznatne manjine društva.