Društvena imovina

Društvena imovina

U Jugoslaviji je s obzirom na vlasništvo nad sredstvima za proizvodnju prevladavalo društveno vlasništvo – što je značilo da su poduzeća (firme, banke, tvornice, hoteli, trgovine itd.) mahom pripadala čitavom društvu, tj. svim stanovnicima. Tako je 1990. u Hrvatskoj 98% radnika radilo u poduzećima u društvenom vlasništvu. Prve su privatizacije započele još 1989., no do glavnog privatizacijskog procesa dolazi nakon 1990. donošenjem zakona o pretvorbi i privatizaciji. Pretvorbom je društveno vlasništvo pretvoreno u državno (što je bio čak i formalno-pravno proces vrlo upitne valjanosti), da bi se onda to državno vlasništvo postupno počelo privatizirati – taj postupak još nije izvršen do kraja. Privatizacija znači da su poduzeća, koja su prije toga pripadala svima (čitavom društvu), prepuštana u vlasništvo pojedincima – u pravilu dobro povezanim s tadašnjom i prethodnom političkom elitom, vrlo često ne poštujući čak ni tadašnje zakone, a u pravilu za nikakve ili sitne novce. Sve u svemu, taj je proces na kraju doveo do toga da umjesto situacije u kojoj imovina u zemlji pripada svima podjednako dobijemo situaciju u kojoj ta imovina na potpuno netransparentan i nedemokratičan način prelazi u ruke 1% ljudi, koji je, ako je već u potrazi za lakom zaradom nisu odmah i uništili (što se često događalo), koriste za stvaranje privatnog profita. Tako zarada od svih poduzeća u zemlji više ne ide u korist čitavog društva, nego u džep novostvorenih kapitalista, pri čemu se, radi ostvarivanja privatnog profita, i povećava eksploatacija radnika, koji usto gube čitav niz svojih prava i povlastica. Državna je revizija početkom 2000-tih pokazala da je, među istraživanim predmetima (u koje nisu bili uključeni najveći igrači), bilo oko 95% privatizacija u kojima su uočene različite nepravilnosti. Dakle, privatizacija ne samo da nije bila legitimna (jer se ne može opravdati predavanje onoga što je pripadalo svima u privatne ruke manjine), nego u većini slučajeva nije bila čak ni legalna (tj. izvedena po tadašnjim zakonima). Iako se u javnosti, čak i među političkom elitom, često govori o „privatizacijskoj pljački“, dosad nijedna vlast nije pokazala ni najmanje volje da taj problem riješi (što je razumljivo jer bi onda morali osuditi i sami sebe i svoje najveće donatore i sponzore).

Ne postoji dobra i loša privatizacija. Privatizacija je zapravo uvijek legalizirana pljačka. Privatizacijom se ono što pripada svima nama (svim radnicima i svim stanovnicima zemlje) predaje u ruke privatnim vlasnicima radi njihovih privatnih interesa te oni onda s tim privatiziranim dobrima mogu dalje raditi što god hoće. Hrvatska je pred ekonomskim kolapsom među ostalim i zato što nam je industrija uništena pretvorbom i privatizacijom. U slučaju da privatizacija ne dovede do uništavanja proizvodnje, ona dovodi do toga da profit koji je nekoć išao u proračun (pa tako bar donekle i svima nama) ide privatnim vlasnicima (kao u slučaju privatiziranih hrvatskih banaka ili Hrvatskog telekoma), a tek se mali dio vraća u proračun putem poreza. Osim toga, poduzeća koja su prije, dok su bila u društvenom/javnom vlasništvu, radila u interesu čitavog društva, sada, nakon privatizacije, rade isključivo u interesu kratkoročnog profita svog privatnog vlasnika, bez obzira na troškove koje će šire društvo ili ekonomija zbog toga snositi (npr. zbog otpuštanja "viška" radnika, koji će doći državi na teret, zbog toga što će veći trgovački lanci namjerno istisnuti manje trgovine, zbog snižavanja radničkih plaća i prava itd.). Privatizacijama često prethodi namjerno uništavanje pojedinih poduzeća zapošljavanjem politički podobnog kadra, isisavanjem novca, namjernim lošim poslovanjem itd. kako bi se u javnosti stvorila predodžba o nužnosti privatizacije. Tako se odjednom namiruje više "potreba" – osim što se pogoduje samom kapitalu privatizacijom (često po smiješnim cijenama, u prošlosti nerijetko i besplatno), prije toga se u pripremnom procesu namiri i stranačka klijentelistička klika i džepovi najviše pozicioniranih (u slučaju prodaje stranom kapitalu nisu bili rijetki ni slučajevi kupovine uz mito). Na kraju, postoji samo jedan razuman radnički i progresivan odgovor na privatizaciju – oštro odbijanje svakog takvog prijedloga.

Kako je tekla privatizacija

Čitava se ekonomska politika države danas svodi na privlačenje investicija i pripremanje terena za iste pa ne treba se čuditi što većina profita kojeg zarade radnici u Hrvatskoj na kraju završi u rukama kapitalista iz inozemstva. Radnici su oni koji trebaju odlučivati na koji način će tvrtka poslovati i tko će i na koji način upravljati poduzećem, a ne kompradorska politička elita povezana s krupnim kapitalistima iz države i inozemstva. Prema podacima Liderpressa u 2015. više od pola dividendi hrvatskih kompanija isplaćeno je stranim vlasnicima. U isto vrijeme ljudi se svakodnevno autobusima iseljavaju iz Slavonije, a 575 tisuća ljudi ne može platiti račune.

Uspješnost takve politike najbolje se vidi na primjeru prodaje Telekoma i Plive. Svi smo mnogo puta čuli onu staru kapitalističku floskulu kako tvrtke koje su u državnom vlasništvu samo gomilaju gubitke i propadaju, međutim čim prijeđu u ruke stranog ili domaćeg kapitalista odmah čudesno procvjetaju i imaju odlične poslovne rezultate. Hrvatski telekom je tako u dva kruga privatizacije prodan Deutsche Telekom-u koji je na taj način stekao većinsko vlasništvo nad tvrtkom i infrastrukturom koju su plaćali hrvatski radnici. Danas imamo situaciju da je broj radnika drastično smanjen, sve veći broj poslova odrađuju studenti za mizernu satnicu, a Deutsche Telekom svake godine ostvaruje profit koji se iznosi van Hrvatske te se ne reinvestira u domaće gospodarstvo.

Sličan rasplet pogodio je i Plivu, nekad regionalnog i farmaceutskog diva koji je prodan američkom Barru za 2,2 milijarde dolara za vrijeme Sanaderove vladavine. Barr je uredno dobit izvlačio van zemlje do trenutka kada isti posao preuzima izraelska Teva. Na taj način smo od tvornice koja je bila hrvatski tehnološki i znanstveni vrh, u čijem je istraživačkom centru kroz povijest apsorbirano tisuće znanstvenih radnika dobili tabletaru u kojoj radnici stvaraju profit stranim kapitalistima.

Recentni primjer je kutinska Petrokemija. 2011. godine Petrokemija ima profit od 100 milijuna kuna. Kukuriku koalicija po naputku EU (evropske liberalizacijske mjere) deregulira cijenu plina za industrijske kupce. Tvrtka PPD (u vlasništvu Vrdoljakova prijatelja i donatora HDZ-a, a koja preprodaje plin ruskog Gazproma) drastično diže cijene. Petrokemija zbog previsoke cijene plina ne može ostvarivati profit (ni dizati cijene zbog strane konkurencije koja ima niže cijene). 2018. država preuzima na sebe 450 milijuna kn dugova Petrokemije (nastalih zbog visoke cijene plina) i ulaže u nju još 150 milijuna kn te potom besplatno predaje Petrokemiju u vlasništvo PPD-u i MOL-ovoj INA-i (koji su je, u suradnji s RH, kroz previsoku cijenu plina i upropastili) u zamjenu za njihova ulaganja u Petrokemiju od 300 milijuna kn.

Ovakvih primjera je bezbroj. Tvrtke i banke u društvenom vlasništvu u koje je ulagalo cijelo društvo predani su domaćim tajkunima, jatacima stranaka na vlasti po političkim linijama i stranim korporacijama koje su izvlačile profite iz zemlje ili pak uništavale svoju konkurenciju. Ne postoje nikakva relevantna istraživanja koja bi procijenila koliko tvrtki je uništeno radi brzog bogaćenja tajkuna i političkih podobnika, no svima u ovoj zemlji je jasno da je društvo nepovratno oštećeno, opljačkano i unazađeno za decenije. Tvrtke se broje u tisućama, a radna mjesta u stotinama tisuća. Ne postoji mjesto ili grad u Hrvatskoj, koji radi ove politike političkih elita nije doživjelo štetu.

Što smo točno dobili sa svim tim privatizacijama - osim da se golemi profiti slijevaju u privatne džepove ili izvan zemlje? Tko je toliko naivan da misli da će svaki novi put biti drukčije? Tko je toliko naivan da misli da će nam privatizacija npr. HEP-a donijeti išta drugo osim većih računa za struju, lošije usluge, nerazvijanje infrastrukture (kao u slučaju HT-a, gdje imamo najgoru i najskuplju internetsku uslugu u Evropi) i odljev ogromnih profita u privatne džepove i vjerojatno inozemstvo umjesto u proračun?

Poništavanje nelegalnih privatizacija

Poništavanje svih privatizacija u kojima je bilo nepravilnosti i pogodovanja mora biti jedan od prvih poteza progresivne vlasti (to ne znači da su privatizacije u kojima nije bilo nepravilnosti zato legitimne – riječ je jednostavno o strateškom pozicioniranju i prioritetima). Kojom će se dinamikom takvo poništavanje vršiti ovisi o političko-pragmatičkim okolnostima – „tranzicija“ (tj. proces privatizacije) kod nas traje već skoro 30 godina i još uvijek nije sve do kraja privatizirano pa je logično da se i obrnuta putanja ne bi mogla izvršiti u jednom danu. Nažalost, kako su mnoga poduzeća u procesu privatizacije uništena (jer su novi vlasnici za cilj imali samo brzinsko bogaćenje, a ne kapitalistički nastavak proizvodnje), u dosta slučajeva se više nema što deprivatizirati. No zato je potrebno zaplijeniti sva novčana sredstva stečena na takav način – bez obzira je li riječ o imovini u Hrvatskoj ili u inozemstvu, o tajnim računima, o sredstvima prebačenima na članove obitelji, imovini uloženoj u druge poslove i sl. Općenito, treba zaplijeniti svu imovinu za koju njezini vlasnici ne mogu dokazati jesu li je legalno stekli – za takvo što postoje legalni presedani (npr. u vidu američkih pa i EU antimafijaških zakona) čak i u okviru današnjih zakona. Jednostavnije rečeno – tko god od „tranzicijskih pobjednika“ (tajkuna, političara itd.) ne može dokazati je li legalno (iako legalno ne znači nužno i legitimno), kroz svoje redovne prihode, stekao određenu imovinu (kuće, vile, aute, vikendice, stanove itd.) treba automatski bez nje i ostati. Riječ je zapravo o tehnički razmjerno jednostavnom postupku za koji je samo potrebna politička volja. Sva tako nacionalizirana imovina će onda biti korištena u svrhu poboljšanja socijalne situacije i proizvodnje – npr. zaplijenjena novčana sredstva će biti korištena za otvaranje novih društvenih poduzeća i sl.

Reorganizacija načina vođenja javnih poduzeća

Zbog procesa privatizacije i outsourcinga javnih usluga, utjecaja stranačkih oligarhija na kadroviranje i zapošljavanje, korištenja javnih resursa za partikularne interese, te zbog sve većeg nezadovoljstva cijenom i kvalitetom javnih i komunalnih usluga, tražimo da se sva javna trgovačka društva i javne ustanove stave pod demokratski nadzor odozdo i direktno upravljanje radnika/ica, zainteresirane i stručne javnosti. Temeljni zahtjevi Radničke fronte u tom smislu su:

  • isključivanje stranačkih oligarhija iz Nadzornih odbora i Uprava uz viši stupanj demokratskog nadzora “odozdo” i upravljanja

  • promjena načina imenovanja članova Uprava i Nadzornih odbora (veće sudjelovanje radnika/ica, udruga, sindikata, korisnika javnih komunalnih usluga…)

  • puna transparentnost u radu - svi zapisnici, računi, ugovori, izvještaji i sl. moraju se automatski stavljati na internet, gdje će svi u njih moći imati trenutni uvid

  • revizija poslovanja i redefiniranje javnog interesa

  • zaustavljanje privatizacije javnih usluga, outsourcinga i agencijskog zapošljavanja, posebno kad ono pogoduje stranom kapitalu, i osnaživanje javnosti u otporu prema takvim praksama

  • osnaživanje i poticanje sindikalnog djelovanja u javnim trgovačkim društvima i javnim ustanovama