O izlasku na Predsjedničke izbore 2019.
Poštovani i poštovane, drage drugarice i dragi drugovi,
Katarina Peović je predsjednička kandidatkinja Radničke fronte koja je ušla u predizbornu utrku s ciljem promicanja ideja demokratskog socijalizma, prvenstveno kroz isticanje kapitalizma kao glavnog uzroka problema u društvu, potom kroz isticanje njegovih manifestacija koje se ukazuju u obliku sve većih mjera štednja (koje mahom pogađaju one slabijeg imovinskog stanja), privatizacija i sve većeg rezanja i kršenja prava radnika. Svjedoci smo sve veće „uberizacije“ radnih odnosa u kojima tvrtke odbijaju svojim radnicima priznati čak i to da su njihovi radnici. U takvim uvjetima, umjesto ikakvih socijalnih mjera, tržište se nudi kao jedini lijek, naročito njegova navodna sloboda, za koju se tvrdi da je ista za radnika na minimalcu i gazdu milijunaša, za zemlje koje su prošle kroz tranziciju i nose povijesno breme kasnog razvitka, kao i za one koje su među prvima industrijalizirane i koje predstavljaju najjače ekonomije svijeta.
Uz ove probleme, osjećajući sve veće nezadovoljstvo u društvu, a nemajući nikakvog konstruktivnog odgovora na probleme koji ga uzrokuju te provodeći politike koje su narodnoj većini na štetu, vladajući potiču nacionalnu i rasnu netrpeljivost koja neprijatelja, umjesto u gazdi firme ili gazdi države, identificira pokazivanjem prsta na onoga koji isto tako nastoji preživjeti u sve goroj situaciji, ali ima „nezgodno“ ime ili boju kože. U službi očuvanja postojećeg je upregnut i seksizam kojim se trudi ženi „pokazati gdje joj je mjesto“ i odreći joj pravo na odlučivanje o svome tijelu, kao i homofobija i transfobija koje normalne ljudske varijacije nastoje prikazati prijetećim i protuprirodnim.
Kako bi se spriječila svaka rasprava koja dovodi kapitalizam u pitanje, real-socijalistički sustavi 20. stoljeća su demonizirani i karikirani, potpomognuti rastućim povijesnim revizionizmom koji nastoji crno prikazati bijelim, fašiste učiniti antifašistima, a antifašiste zločincima, usto ističući isključivo negativne strane socioekonomskog okvira koji, uz brojne mane i devijacije, ipak predstavlja period najveće modernizacije i blagostanja, dramatičnog poboljšanja života za većinu ljudi, kao i izgradnje industrije, infrastrukture, zdravstvenog i obrazovnog sustava, sustava socijalne zaštite, koji svakim danom broje sve više i više rezova kako bi se na kraju zaključilo da je ipak bolje sve to prepustiti u privatne ruke.
Klimatske promjene, koje prijete sve gorim posljedicama, ne interesiraju vladajuću klasu koja cinično nudi programe zaštite okoliša, pritom se trudeći ne naljutiti donore i lobiste, kao što ne spominje ni jedini način na koji se takve promjene mogu zaustaviti – potpuni zaokret organiziranja ekonomije iz one koja služi privatnom profitu i glavni joj je zadatak držati dioničare zadovoljnima, u onu koja bi se stavila u službu zadovoljenja potreba ljudi i koja bi slijedila interese većine ljudi, a ne šačice onih koji su uzurpirali moć i bogatstvo.
Rastuće nezadovoljstvo, koje se gotovo može opipati, kao i očaj i besperspektivnost, vidljivi u rastućem iseljavanju, ne mogu se zaustaviti kroz postojeći sustav. Sustav onoga što se danas naziva parlamentarnom demokracijom je osigurava da stvari ostanu onakve kakve jesu. Mjesni odbori i vijeća gradskih četvrti ne odlučuju ni o čemu, ljudi pod koje spadaju se ni ne pitaju za mišljenje, a gradske skupštine su mašinerija koju se dobro podmaže pa izglasava sve ono čega se vladajući domisle, ne razlikujući se puno od Sabora, koji predstavlja vojsku poslušnika dominantne stranke i pridruženih plaćenika koji su u takav dogovor dovabljeni unosnim ponudama. Prava demokracija bi predstavljala što veće učešće onih kojih se politička i ekonomska pitanja tiču i ne bi stajala samo na razini teritorijalne organizacije, već bi morala biti prisutna i tamo gdje se odvija prevelik dio života da se ne bi omogućilo da o njemu odlučujemo – radno mjesto.
Ovu kampanju smo pokrenuli upravo kako bismo ukazali na navedene probleme koji sve više predstavljaju stvarnost onima koji nisu u privilegiranoj manjini, kao i na njihovo rješenje koje se može ostvariti kroz transformaciju koja bi predstavljala istinsku demokraciju i korjenite promjene ekonomskog okvira.
O programu kampanje za demokratski socijalizam 21. stoljeća više možete saznati na našim stranicama: https://www.radnickafronta.hr/politike-i-program
Kako bismo doprli do što više ljudi, trebamo i vašu potporu, potporu vaše organizacije, koju smo prepoznali kao progresivnu i kao suborkinju u našoj borbi, kao i njenih članova i članica. Vaša podrška može doći tako da nam
  • date svoj pristanak da vas uvrstimo u listu onih koji podržavaju kampanju,
  • da javno objavite iskaz svoje podrške,
  • da sudjelujete u prikupljanju potpisa za kandidaturu s nama i našim simpatizerima,
  • da pozovete svoje članstvo da glasaju za Katarinu Peović,
  • ili da nam sugerirate druge načine na koje biste sudjelovali ili podržali kampanju.

Za narodnu većinu, a ne bogatu manjinu!
Koordinacijska sekcija predsjedničke kampanje Katarine Peović

Radnička fronta ne očekuje čuda od izbora. Od početka govorimo da je to samo jedan od vidova borbe, a, osim toga, u trenu dok smo tek na samim počecima znamo da ne možemo očekivati puno. Kako god bilo, prave promjene ionako ne mogu doći na izborima u okviru kapitalističkog parlamentarizma. To može biti samo jedan dio širih promjena, jedan od načina na koji se možemo boriti za bolje društvo.

Ono što RF u budućnosti očekuje od izbora je jednostavno – širu pozornicu za prezentaciju svojih ideja koja će nam pomoći prije svega u izvanparlamentarnoj politici (npr. u pomaganju radničkih štrajkova, organiziranju protesta, sindikalnom organiziranju, pomoći radništvu i osiromašenima, organiziranju šire društvene fronte itd.).

Potpuno smo svjesni da do društvene promjene neće doći podnošenjem amandmančića i prepucavanjem s lakejima kapitala u Saboru. Izlazak na izbore nipošto ne znači da imamo ikakve iluzije o kapitalističkom parlamentarizmu. No, ako političku arenu prepustimo drugima, ne bojte se – ona neće ostati prazna. Naši protivnici, prokapitalističke stranke, od nje neće odustati i dalje će upravljati situacijom na našu štetu.

Predsjednička funkcija je protokolarna, a ovlasti su ograničene. Primjerice funkcija omogućava:

  • pokretanje oružanih snaga uz supotpis predsjednika Vlade (čl. 100. Ustava RH)
  • raspisivanje referenduma uz supotpis predsjednika Vlade (čl. 87.)
  • davanje pomilovanja (čl. 98.)
  • dodjeljivanje odlikovanja i priznanja (čl. 98.)
  • imenovanje članova savjetodavnih tijela (čl. 106.)
  • suradnju s Vladom u oblikovanju i provođenju vanjske politike (čl. 99.)
  • predlaganje Vladi da održi sjednicu uz sudjelovanje u raspravi (čl. 102.)
  • suradnju s Vladom u usmjeravanju rada sigurnosnih službi (čl. 103).

Što se tiče vezanosti funkcije uz oružane snage ta se funkcija kako vidimo usmjerava prema militarizaciji društva, zagovaranju izdašnog financiranja vojske, poticanju kupovine oružja, skupih vojnih aviona, jačanju uloge Republike Hrvatske u NATO-u i poticanju sudjelovanja i još izdašnijeg financiranja vojnih misija.

Poticanje referenduma i progresivnih referendumskih pitanja je prostor gdje bi predsjednička funkcija mogla imati svoju ulogu, no do sada to nije bio slučaj.

Pomilovanja, odlikovanja, priznanja i imenovanja u savjetodavna tijela su služila u promociji i zaštiti elita.

Usmjeravanje rada sigurnosnih službi danas se pretvorilo u zaštitu tajkuna i mafijaških prijatelja.

U vanjskoj politici pak, ova funkcija služi najprizemnijem autokolonijalizmu, osudama vlastitog naroda, pozivanju stranih diplomata da pojačaju pritisak na lokalne političare kako bi “proveli nužne reforme”, što će reći poziva se na provođenje interesa kapitala, da ne govorimo o antiimigrantskim porukama.

Ta predstavljačka funkcija nije bila u korist Hrvatske i regije, već u korist zapadnih institucija, alat kojim se pomagalo stranim institucijama kako bi one upravljale i "disciplinirale" Hrvatsku i regiju. Vanjska politika trebala bi biti politika koja štiti interese domaće politike i ekonomije, kao i interese regije te interese svih zemalja periferije EU koje ostaju u podređenoj poziciji zbog nejednakih neo-imperijalističkih uvjeta razvoja. To bi trebala biti politika koja staje u obranu domaćih industrija, te ne popušta pred zahtjevima Bruxellesa koji potiču nejednakosti unutar EU, kao što vidimo na primjeru brodogradnje. 

Pokretanje tematskih sjednica Vlade, čak niti kada se na funkciji premijera i predsjednice nalaze osobe iz iste političke stranke – nije česta praksa, a prijedlozi sjednica koji su odbačeni (poput onih o nogometnim huliganima i o gospodarstvu općenito) nisu bili u smjeru utjecaja na političko-ekonomska pitanja iz rakursa kritike politike i ekonomije, niti korjenitih promjena u interesu većine.

Upravo zbog svoje protokolarnosti i ograničenih ovlasti, predsjednička funkcija može imati smisla jedino ako se s te funkcije artikulira kritika ekonomsko-političkog smjera koji sada štiti interese kapitalističke elite; funkcija može biti smislena ako se djeluje u korist radne i nezaposlene većine, umirovljenika, studenata, seljaka, iseljenih, blokiranih; ako se funkcija koristi kao govornica za potlačene i obespravljene – društvenu većinu.

Predsjednica treba dijeliti sudbinu svojeg naroda. Nema nikakvog opravdanja da predsjednička plaća bude čak četiri puta viša od prosječne plaće u RH, a osam puta viša od minimalne plaće. Rezanje plaće i ukidanje nepotrebnog luksuza važni su u trenutku kada se:

  • udio radnika koji primaju minimalnu plaću od 2007. do 2014. godine više nego utrostručio (s 3 na 10%) i to najviše među mladima i visokoobrazovanima[1]
  • u trenutku kada 27,9 % ukupnog stanovništva u RH (skoro 1,2 milijuna ljudi) živi na rubu siromaštva[2]
  • kada se iz zemlje zbog ekonomskih uvjeta iselilo 14% stanovništva (prosjek u EU je 3,8%)
  • kada je Hrvatska uvjerljivi rekorder u Evropi po broju radnih ugovora u trajanju do tri mjeseca (8,4% dok je EU prosjek 2,3%)[3]
  • kada više od 180 tisuća umirovljenika prima mirovinu manju od 1.000 kn
  • kada skoro dvije trećine stanovništva ne može sebi priuštiti ni jedan tjedan odmora izvan mjesta stanovanja.[4]

Temeljni ciljevi programa koji ne ulaze u ovlasti predsjedničke funkcije, ali koje predsjednička funkcija može zastupati i tako društveno promicati su političko-ekonomska, kulturna, socijalna i druga pitanja – dok će naša budućnost ovisiti o tome kako ćemo na njih odgovoriti. 

Želimo li nastaviti skoro tridesetogodišnje urušavanje socijalne države, daljnju privatizaciju zdravstva, školstva, produbiti jaz između bogatih i siromašnih ili se želimo boriti za progresivnu ekonomsku politiku koja osigurava zaposlenost, zdravstveno osiguranje za sve, obrazovanje, stanovanje za sve, povećanje minimalne plaće, smanjivanje nejednakosti i razlike u plaćama, poboljšanje radničkih prava, pristojne mirovine i sigurnost radnog mjesta? Jesmo li danas spremni oduzeti političku i ekonomsku moć bogatoj manjini "200 obitelji", ili ćemo nastaviti tonuti još dublje prema spaljenoj zemlji pod vlašću ekonomske i političke oligarhije?

[1] Nestić, Danijel i Blažević Burić, Sanja (2018) "Radnici na minimalnoj plaći i siromaštvo u Hrvatskoj", Revija za socijalnu politiku, 25, 3; str. 235-263.

[2] Key figures on Europe, 2018 Edition (2018) Luxembourg: Publications Office of the European Union, str. 26.

[3] Statista: Where Europeans Have Precarious Jobs

[4] Statista: A Third of Europeans Unable to Afford Holidays

O Kolindi Grabar-Kitarović kao predsjednici:

  1. vlada u korist manjine, služi interesima tajkunskih prijatelja, svojih donatora i političke i ekonomske oligarhije na vlasti
  2. angažira savjetnike koji su reprezentanti brutalne neoliberalne politike otpuštanja u javnom sektoru
  3. vlada sluganski u odnosu na Bruxelles, znači potiče "bolne rezove”, poziva strane diplomate da pojačaju pritisak na lokalne političare kako bi “proveli nužne reforme”, što će reći provođenje interesa kapitala - pri tome se u sluganskom mentalitetu ne razlikuje od svojeg prethodnika
  4. potiče militarizaciju društva - kao "vrhovna zapovjednica oružanih snaga" inzistira na NATO misijama poput one u Afganistanu (nekih 200 ljudi tamo), a to je samo jedna od misija; potiče kupovinu vojnih aviona i drugo naoružavanje.

Aktualna predsjednica koristi svoje ovlasti kako bi zaštitila interese tajkunske manjine, a na mjesta savjetnika stavlja apologete rigidnih libertarijanskih politika. U vanjskoj politici ona je prava predstavnica sluganske autokolonijalne politike, a kao masku distopije u kojoj živimo koristi najniže strasti poput antiimigrantske retorike.

Upravo zbog svoje protokolarnosti i reprezentativnosti ta funkcija jedino može biti koliko-toliko smislena ukoliko djeluje u korist radne i nezaposlene većine, umirovljenika, studenata, seljaka, iseljenih, blokiranih. Prvi potez trebao bi biti rezanje predsjedničke plaće s 24 tisuće na prosječnu plaću RH koja iznosi 6.195 kn neto. Predsjednica treba dijeliti sudbinu svojeg naroda, uz to treba ukinuti i sav nepotreban luksuz reprezentacije koja se i tako do sada koristila za potvrdu autokolonijalizma i sramoćenje svojeg naroda. (Pogledajmo recimo bivšeg urugvajskog predsjednika Josea "Pepea" Mujicu – koji je zbog svojeg skromnog života nazvan "najsiromašnijim predsjednikom".)

Također, predsjednica treba poticati ljude da politički djeluju i odlučuju o svojoj sudbini, poticati demokratski protagonizam. To je danas većini naroda onemogućeno jer veliki dio živi na granici siromaštva brinući se jedino za osnovnu egzistenciju. Na simboličan datum 21.1. započeli smo kampanju za predsjedničke izbore, za narod i demokratski socijalizam 21. stoljeća te redefiniciju predsjedničke funkcije.