Od 1965 do 1990 godine na području zajednice općina Rijeka održano je šest referenduma o raspisivanju samodoprinosa na koje se stanovništvo masovno odazvalo (odaziv je bio između 80% i 94% upisanih birača) i većinski izglasalo izgradnju 158 objekata i uvjete njihovog financiranja. Cijeli proces – od pripreme projekata, javnih rasprava, glasanja na referendumu, realizacije i izvještavanja – bio je demokratski uračunljiv i transparentan.
Od kada samo izašli iz socijalističkog 'mraka' i živimo u 'demokraciji', odluke o ulaganju u komunalnu infrastrukturu i uvjetima financiranja donosi lokalna politička vrhuška koju je na izborima podržalo tek negdje 15-20% upisanih birača. Stanovništvo nije neposredno uključeno u proces pripreme, odabira i realizacije projekata, pa se lokalne vrhuške odlučuju za ulaganja u preskupe sportske objekte i izgradnju financiraju dugoročnim zaduživanjem. U bazenski kompleks Kantrida utrošilo se preko 300 milijuna kuna a sa popratnim sadržajima preko 400 (projekt obnove bazena na Školjiću je procijenjen na 50 milijuna kuna, dakle moglo se više takvih manjih bazena em obnoviti em napraviti), u sportsku dvoranu Zamet na izgradnju 160 milijuna kuna (sa otplatom dugoročnog lizinga cifra se penje na 370 miljuna kuna), što premašuje iznos koji je potrošen na izgradnju pet sportskih dvorana u općinama i gradovima riječkog prstena.
Ostaje pitanje što bi Riječani i Riječanke odabrali da su imali mogućnost neposrednog sudjelovanja u odabiru projekata čiju će izgradnju financirati, kao što su imali u vrijeme 'mraka'.