Umjesto megalomanskih projekata u kojima se lokalna vlast oslanja na privatne investicije u tzv. „javno-privatnim” partnerstvima, veliki infrastrukturni projekti trebali bi odgovarati na potrebe ljudi. Potrebe poput prijevoza, sporta, tržnica ili kulture ne smiju biti tek usputni motivi u odnosu na motiv privatnih investitora da iz takvih projekata izvlače profit.
U Rijeci postoji širi konsenzus oko toga da je potreban funkcionalan autobusni kolodvor – dostupan i dovoljno kapacitirani autobusni terminal, prometno povezan sa željezničkim kolodvorom, s terminalima koji imaju dovoljno prostora i koji su zaštićeni od kiše s nužnim popratnim sadržajima, na kojemu će se putnici osjećati ugodno, imati osigurane uvjete za ugodno putovanje imati dovoljno prostora za odmor i funkcionalni tranzit prema drugim vrstama prijevoza. Ipak, umjesto autobusnog kolodvora diskrecijskom odlukom gradonačelnika izgradio se niz drugih (često preskupih) objekata, pri čemu nitko nije pitao ljude žele li izgradnju upravo tih objekata i upravo u takvom obujmu.
Projekt autobusnog kolodvora godinama je nerealiziran jer se izgradnji pristupilo kao projektu u kojem prednost imaju popratni sadržaji, ulagači i osiguravanje visokih profita. Na lokaciji Zapadna Žabica nije pokrenut projekt izgradnje autobusnog kolodvora, već megalomanskog kompleksa koji sadrži razne prateće sadržaje nepovezane uz primarne potrebe i funkciju autobusnog kolodvora. Udio autobusnog kolodvora u projektu sveden je na tek petinu ukupne površine. Zbog toga se također nije moglo očekivati izdašno financiranje iz EU sredstava. 2019. godine se govorilo o dva modela izgradnje, ali u svakom se kao neophodno uključivalo komercijalne sadržaje, dok bi grad upravljao tek kolodvorom i garažom. No ljudima u Rijeci nije neophodan novi trgovački centar, već autobusni kolodvor. Iako je na projekt potrošeno gotovo 50 milijuna kuna, ništa se nije pomaknulo s mrtve točke. O lokaciji autobusnog kolodvora također se može razgovarati – uskoro se u neposrednoj blizini Žabice ruši lučko skladište broj 7, građevina od šest etaža koja ima površinu koliko i tri parkirališta na Delti. Zgrada je možda mogla poslužiti na sličan način kao parkirališni silos u Trstu, a okolni prostor se mogao iskoristiti za novi autobusni kolodvor. U tom će se najavljenom rušenju potrošiti golema energija kao i milijuni kuna da bi se dobila ravna površina. No o lokaciji autobusnog kolodvora kao i o sredstvima moguće je govoriti tek stjecanjem uvida u postojeću projektnu dokumentaciju, stanje gradske blagajne i mogućnosti EU financiranja. Također, u izgradnji treba paziti kome se daje da radi, a prednost trebaju imati projekti koji su usmjereni na niski ugljični otisak i poduzeća u kojima se poštuju radnička prava.
Postojeći autobusni kolodvor postao je simbol života u Rijeci, grada loših i skupih komunalnih usluga, višegodišnje vladavine elite, megalomanskih i mauzolejskih projekata, spomenika aktualnoj vlasti, a bez brige za temeljne potrebe stanovnika. Nakon što netko dođe na autobusni kolodvor u Rijeci, čeka ga kalvarija vožnje javnim prijevozom autobusima Autotroleja koji su poznati po požarima, nesrećama, nedostatnim linijama i preskupoj karti (a sȃm Autotrolej po kršenju radničkih prava); ili nastavak putovanja presporom željeznicom, ili gužva na cesti u automobilu.No manje je riječ o „nesposobnosti” aktualne vlasti, a više o prioritetima – ljudi u gradu nemaju prednost pred privatnim investitorima. Da bi se to promijenilo nije dovoljno izabrati „nova lica”, već promijeniti logiku rješavanja i osiguravanja temeljnih potreba u gradu. Da bismo imali autobusni kolodvor, a ne još jedan shopping centar (uz kolodvor kao privjesak) – potrebno je nešto jako jednostavno, iako to elite neće htjeti i pokušat će to spriječiti – Rijeka mora postati grad za sve!