Brodotrogir - primjer bajke o brodogradilištu s luksuznom marinom

Brodotrogir - primjer bajke o brodogradilištu s luksuznom marinom

O ulozi lokalnih političara, tajkuna, Vlade i EU u devastaciji brodogradnje

Val štrajkova u brodogradilištima se nastavlja – od danas je i 192 radnika Brodotrogira u štrajku. Brodotrogir pak predstavlja paradigmatski primjer kako proces oporavka ne može ići preko tajkuna koji otvaraju luksuzne marine u sklopu brodogradilišta.

U nas se potiču bajke o tome da se strateškom partneru treba "dati da zaradi" tako da se dio brodogradilišta prenamjeni za luksuznu marinu. Brodotrogir je to napravio, a to nije ni na koji način popravilo status radnika, niti olakšalo proizvodnju brodova.

Najslabije točke u procesu proizvodnje su plaćanje dobavljača, kooperanata i isplata plaća. Lista narudžbi, pak, nije problem – i sva brodogradilišta imaju posla. Brodotrogir ima novih osam ugovora za brodove. (Prošle godine su hrvatska brodogradilišta imala listu narudžbi od 42 broda!) Ipak, umjesto da država osigura sredstva za proizvodnju broda, koja će se u konačnici vratiti kroz poreze, radna mjesta, povezane privredne grane, država izlazi iz brodogradnje prepuštajući brodogradnju na milost i nemilost tržištu i potičući neistine o tome da brodogradnja predstavlja teret za hrvatsko gospodarstvo.

U procese restrukturiranja se i danas ulazi s pričom o tome kako "strateškom partneru trebao omogućiti da zaradi", a to se može tako da se dio brodogradilišta prenamjeni. Radnici upozoravaju da to nije realno – da se brodovi ne mogu graditi na taj način, no lokalna politika u sprezi s tajkunima neprestano gura to rješenje. U Trogiru Danko Končar devastaciju brodogradnje "plaća" lokalnim političarima mjestima u nadzornim odborima Brodotrogira i Hotela Medena (https://radnickafronta.hr/…/868-koncar-mjestima-u-nadzornim…). Lokalna vlast dakle neće stati uz brodograditelje, radnike ni brodogradnju.

Podsjetimo, Brodotrogir je preuzeo Danko Končar prije pet godina, već 2014. je otvorio luksuznu marinu. Brodogradilište pak od početka ove godine ima problema s likvidnošću. Brodotrogir iako ima listu narudžbi, baš kao i druga brodogradilišta kasni s isplatom plaća, ne plaćaju se na vrijeme kooperanti i dobavljači, krši se kolektivni ugovor, a brodogradilište unatoč državnom jamstvu od 32 milijuna ne može dobiti kredit nužan za proizvodnju brodova. I Brodotrogir kao i 3. maj ima problema zbog EU ugovora i pravila Europske komisije prema kojima u narednih 10 godina nakon restrukturiranja država ne smije davati izravnu državnu pomoć (samo horizontalne subvencije, za znanost i tehnologiju). Zadnje dvije godine Brodotrogiru, koji posluje bez državnih potpora su prihodi sve manji – prošle godine je uprihodio tek 90,1 milijuna kuna, što je pad od 35 posto u odnosu na godinu ranije, a u dvije godine su se prihodi prepolovili (http://www.trogirskiportal.hr/index.php…). Dakle nakon prenamjene dijela brodogradilišta u marinu, koje se najavljivalo kao spas za Brodotrogir – početak novih ulaganja, nove poslovne politike tvrtke kao "kombinacije klasičnog brodogradilišta s velikim servisom i remontnim centrom i komercijalne nautičke marine" (https://www.tportal.hr/…/koncar-otvorio-marinu-trogir-i-vec…). Marina je pak utočište za razne celebrityje koji svojim jahtama uistinu uživaju u našem Jadranu. Je li to cilj našeg gospodarstva, ili rad i dostojan život za sve? 

Prije kojih mjesec dana je u Trogiru porinut ledolomac za prijevoz kondenzata veličine 176 m za grčkog naručitelja – jedini takav tanker u Evropi. Radnici proizvode, istovremeno Končari i slični radnicima poručuju da su oni krivi za nelikvidnost te da treba "odvojiti radnike od neradnika" (https://vijesti.hrt.hr/…/prijeti-li-otkaz-za-300-radnika-br…). Da svi koji su zaposleni u škveru ništa ne rade, ne bi proizveli štete koliko jedan tajkun, pa bi odvajanje trebalo krenuti od njih, a ne od onih kojima se poručuje da "moraju zaraditi svoju plaću". Neka tajkuni dakle krenu od sebe. Radnicima Brodotrogira se neprestano prijeti, smanjuju im se plaće i seli ih se s jednog radnog mjesta na drugo. Poslodavac koristi stavku iz (lošeg) kolektivnog ugovora prema kojoj je osnovica tek 1500 kuna, a sve ostalo stimulacija. Stimulativni dio se može mijenjati, pa su tako radnici ucijenjeni. Osim toga radnik koji radi jedan dan u jednom poduzeću sutra dan može se naći u drugom poduzeću, to oslabljuje i sindikalnu borbu, jer promjenom ugovora o radu prestaju i sinkalne uloge. Najavljuje se da će 300 od 800 zaposlenih u Brodotrogiru dobiti otkaz. Trebamo li konačno iz toga nešto naučiti ili ponavljati neuspješni scenarij odricanja brodogradnje u korist tajkuna, koji otpuštaju radnike i otvaraju luksuzne marine?