Autor: Shaun Walker
Oni koji imaju više sreće uspiju proći samo s razbijenim mobitelima. Oni s manje sreće, kažu da su ih tukli palicama, vrijeđali ili napadali sa psima. Mnogi tvrde da im je ukradena velika količina novca.
Prema svjedočanstvim migranata i praćenih grupa, hrvatska policija provodi sistematsku kampanju nasilja i krađe nad izbjeglicama i migrantima koji pokušavaju pronaći put do zapadne Evrope.
Novinari/ke Guardiana su razgovarali s desecima žena i muškaraca na bosanskoj granici u blizini Velike Kladuše i Bihaća, koji kažu da su bili izloženi nasilju hrvatske policije nakon što su prešli granicu. Većina intervjuiranih žena kaže da nisu bile napadane, ali su svjedočile napadima na muškarce u njihovim grupama, dok je manjina žena izjavila da su bile pretučene ili pretraživane gole.
Mnogi su imali oštećene i smrskane mobitele što je učinila hrvatska policija. Drugi kažu da su im ukradeni mobiteli i veliki iznosi novca. U svim slučajevima, hrvatska policija ih je po noći vratila natrag na granicu i u Bosnu.
“Prije deset dana uzeli su nam sav novac”, kaže Chouaïb, 30-ogodišnji Alžirac. “Više od 1000 eura. Poderali su mi pasoš i počeli me tući palicama. U brdima ti je život u opasnosti. Zašto ne zaspati. Možda umreš. OK, policija te uhvati i vrati te nazad, to bi bilo normalno. Ali zašto nas tuku? Zašto nas ponižavaju?”
Karolina Augustova, volonterka Nevladine organizacije No Name Kitchen u Velikoj Kladuši, koja je dokumentirala svjedočanstva posljednja dva mjeseca, rekla nam je da se tjedno natrag vrati između 50 i 100 ljudi i to samo u okolici Velike Kladuše.
“Velika većina je opljačkana i imaju oštećene mobitele, a između 60 i 70% ljudi je izjavilo da su bili izloženi nasilju”, kaže Augustova. Posljednjih tjedana su dokumentirali više slučajeva ozbiljnih ozljeda uzrokovanih udaranjem policijskom palicom. Prošle godine u Bosnu je stiglo manje od 1000 migranata, no ove godine došlo je najmanje 9000 migranata. Većinom su iz Afganistana, Irana i Sirije i većina ih migrira već dvije ili tri godine, često su proveli dosta vremena u Turskoj ili Srbiji i odlučni su stići do svoje konačne destinacije, a to je uglavnom Njemačka. Dok su ostale rute do zapadne Evrope otvorene, hrvatska policija je tu stražar na vratima EU-a.
U Velikoj Kladuši, tranzitni kamp na rubu grada je dom za oko 400 ljudi. Veliki šatori od pruća i tarpaulina pružaju privremeni zaklon onima koji planiraju prijeći granicu i onima koje nasilno vraćaju.
U susjednom Bihaću živi oko 1000 ljudi, tridesetoro ih je smješteno u veliku nedozidanu betonsku prostoriju, ostavljenu tako još od rata u Bosni. Većina ljudi su ‘veterani’ i imaju iza sebe nekoliko neuspjelih pokušaja u toj “igri” (što je kolokvijalizam za pokušaj prelaska granice).
Hrvatsko-bosanska granica se proteže nekoliko stotina milja i propusna je, no sam prelazak granice tek je početak “igre”.
Oni koji nemaju 2.500 eura, što je krijumčarska cijena za put do Italije, provode tjedne i više pješačeći, spavaju danju i kreću se po noći, nastojeći ostati unutar šumovitih područja i izbjegavati ceste i sela. Kada ih nađe u blizini slovensle granice, hrvatska policija ih često vraća natrag na bosansku granicu.
Mnogi umiru na ruti. U nedjelju je hrvatska policija izjavila da su u gustoj šumi blizu Karlovca našli dva mrtva tijela za koje se misli da su migranti, no nisu rekli iz koje su zemlje niti uzrok smrti.
Neki uspiju stići skroz do Slovenije, no slovenska ih policija vraća u Hrvatsku, a zatim u Bosnu. Jedna grupa Afganistanaca je rekla da ih je slovenska policija napala sa psima prije nego što su ih vratili u Hrvatsku. Pokazuju brojne rane na koži i potrgane ruksake.
Azam, 39-ogodišnjak iz Afganistana proveo je 13 dana hodajući kroz šume s desetogodišnjom kćerkom i dvanaestogodišnjim sinom u posljednjem pokušaju da dođu iz Bosne u Italiju. “Nemamo više hrane ni vode, i najiskrenije, izgladnjeli smo i iscrpljeni”, kaže. Neka žena iz Hrvatske na koju su naišli, zabrinuta za djecu, dala im je nešto novca i vode i objasnila da su samo 15 km od Slovenije i pokazala im u kojem smjeru da idu. No netko drugi ih je primijetio na cesti i nazvao policiju, i nakon 15 minuta bili su pokupljeni i odvedeni u policijsku stanicu i zatvoreni u ćeliju. Te su noći vraćeni natrag na granicu i pušteni da se sami probiju kroz šumu natrag do kampa u Velikoj Kladuši. Trebalo im je skoro dva tjedna da pređu tu udaljenost i samo sat vremena da budu vraćani nazad. Azam kaže da mu je policija na granici ukrala posljednji novac - 400 eura.
Velika većina je novinarima prijavila krađu od strane hrvatske policije. “Prošli put su nam uzeli četiri mobitela i veliki iznos novca od naše grupe, jednostavno su ukrali”, rekla nam je 48-ogodišnja žena iz Afganistana.
“Tuku muškarce, ali žene ne. Ali kada sam počela vikati da mi vrate telefon, udarili su me po po potiljku. Hrvatska policija je mafija, za to nema druge riječi. Smijali su se, urlali na nas da se vratimo odakle smo došli.”
Teško je provjeriti svako svjedočanstvo o policijskoj brutalnosti. Hrvatska nije dio Schengenske zone (zone slobodnog kretanja unutar EU-a), no nada se da će uskoro biti, i zato se tako žarko nastoji dokazati na vanjskoj granici EU-a. U izjavi za Guardian,hrvatski ministar unutarnjih poslova je rekao da hrvatske policijske snage uvijek poštuju “temeljna prava i dostojanstvo migranata”.
Ministar je optužio migrante za nošenje oružja te je izjavio da su si ozljede nanijeli sami. “Recentni medijski izvještaji iz Bosne i Hercegovine i službeni izvještaji nacionalne policije jasno pokazuju da se u tim područjima migranti međusobno sukobljavaju”, piše u priopćenju.
Jedan od članova međunarodne organizacije koji je želio ostati anoniman i ne smije govoriti javno, a koji je proveo nekoliko mjeseci na tom području, kaže: “Možda sve priče i nisu istinite, no svakoga dana dolaze nove priče, i to je jednostavno previše priča o nasilju da bi ih se ignoriralo.”
Upitan da li hrvatska policija sustavno koristi nasilje, Husein Kučić, voditelj Crvenog križa u Unsko-Sanskom kantonu, kaže: “Ne možemo stoposto tvrditi za sve slučajeve, no na temelju onoga što sam vidio, odgovor je - da.”
Prevela i prilagodila: Sanja Kovačević