Prostitucija nije posao. Unutrašnjost ženina tijela nije radno mjesto.

Prostitucija nije posao. Unutrašnjost ženina tijela nije radno mjesto.

Autorica: Julie Bindel

 

Jedan od najuvjerljivijih mitova o prostituciji jest onaj o „najstarijem zanatu“. Feminističke abolicionistkinje, koje žele dokinuti trgovinu seksom, zovu ga „najstarijom opresijom“ i opiru se shvaćanju prostitucije kao „posla koji je kao svaki drugi“.

Sada je razvidno da je Novozelandski ured za imigraciju dodao „seksualni rad“ (kako sve češće opisuju prostituciju) popisu „ vještina za zapošljavanje“ za one koji se žele useliti. Prema informacijama na web-stranici Immigration NZ (INZ), prostitucija se pojavljuje na popisu „stručnih zanimanja“, no ne i na popisu „deficitarnih zanimanja“. Moje me istraživanje o seksualnoj trgovini odvelo u brojne zemlje diljem svijeta, uključujući Novi Zeland. Tamo je trgovina seksom dekriminalizirana 2003. i otada pobornici prostitucije dekriminalizaciju hvale kao zlatni standard u reguliranju iste.

Vladina obećanja – da će dekriminalizacija dovesti do smanjenja nasilja, da će se provoditi redovne inspekcije javnih kuća i da se trgovina seksom neće povećati – nisu se obistinila. Dogodilo se suprotno. Trgovina ženskim robljem u Novi Zeland, u njegove legalne i ilegalne javne kuće, ozbiljan je problem, pa na svaku tamošnju javnu kuću s dozvolom za rad u prosjeku dolaze četiri koje rade ilegalno. Nasilni napadi na žene u javnim kućama podjednako su česti kao i prije. „Muškarci se osjećaju još ohrabrenijima sada kada im zakon poručuje da je u redu da nas kupuju,“ kaže Sabrinna Valisce, koja se u novozelanskim javnim kućama prostituirala prije i poslije dekriminalizacije. Svodnici i mušterije i pod legalizacijom ubijaju žene.

Kad žene koje se bave prostitucijom postanu „zaposlenice“ i dio „tržišta rada“, svodnici postaju „menadžeri“ i „poslovni poduzetnici“, a mušterije su tek klijenti. Službe koje pomažu ljudima da pronađu izlaz nebitne su, jer kome treba podrška da napusti normalan posao? Kada je prostitucija legalizirana, vlade u stvari peru ruke od žena, jer mantra kaže da je „bolje i to, nego raditi u McDonald'su.“ No jedna mi je bivša žrtva trgovine seksom rekla: „Kad radiš u McDonald'su, barem nisi meso.“

Odluka da se prostitucija uvrsti u „vještine za zapošljavanje“ zeleno je svjetlo svodnicima da napune bordele kako bi se zadovoljila povećana muška potražnja za prostitucijom najranjivijih žena.

Praksa iskorištavanja ljudskih tijela kao tržišta normalizirana je u neoliberalnom ekonomskom sustavu. Zastupanje pojma prostitucije kao „rada“ nije progresivno gledište, niti je naklonjeno ženama. Istraživala sam trgovinu majčinim mlijekom u Kambodži, gdje imućni američki poslovni ljudi vrbuju trudne žene i mlijeko im plaćaju milostinjom. Vidjela sam očajnički gladne muškarce ispred bolničkih transfuzijskih jedinica u Indiji kako nude svoju krv na prodaju u zamjenu za hranu. Djevojke u Ukrajini prodaju „djevičansku“ plavu kosu za ekstenzije u frizerskim salonima na Zapadu. Sve je uobičajenije „iznajmljivanje maternica“ ženâ iz siromašnijih zemalja južne hemisfere kako bi iznijele trudnoću umjesto privilegiranih zapadnjakinja.

U Nizozemskoj, koja je trgovinu seksom legalizirala 2000., instruktori vožnje posve legalno nude poduku u zamjenu za seks, pod uvjetom da su polaznici/ce stariji/e od 18.

U Njemačkoj, u kojoj je prostitucija legalizirana, jedna nevladina organizacija koja prima subvencije od vlade i na svojoj se web stranici opisuje kao „savjetodavni centar za seksualne radnike/ce“, nudi obuku za „seksualne asistentice u surogatnim partnerstvima“ ženama koje se odluče prestati baviti prostitucijom. Obuka je usredotočena na to kako „seksualne radnice“ mogu pomoći osobama s invaliditetom u istraživanju njihove seksualnosti. Prostitucija je to što jest, i pružanje takvih usluga bolesnim muškarcima ili onima s invaliditetom pomalo podsjeća na uslugu dostave hrane nemoćnim i starijim osobama što je, dakako, javna usluga. U drugim je režimima legalizacije, poput Danske i Australije, prostitucija dostupna muškarcima u sustavu javnog zdravstva. Nameće se možda neizbježan zaključak da se od njegovateljica koje rade za parove s tjelesnim oštećenjima, u slučajevima invaliditeta s umjerenom do izrazito otežanom pokretljivosti traži da olakšaju seks između njih – na primjer, od njegovateljice se može očekivati da umetne penis jednoga u tjelesni otvor drugog/ge.

Svaka vlada koja omogući dekriminalizaciju podvođenja i kupovine seksa šalje svojim građanima poruku da su žene sredstvo upražnjavanja muških seksualnih potreba. Ako je prostitucija „posao“, hoće li države osmisliti programe osposobljavanja za djevojke koje će kupcima pružati „najbolji oralni seks“? Umjesto uvrštavanja prostitucije kao tzv. opcije u svoju useljeničku politiku, Novi Zeland bi trebao istražiti štetu, uključujući seksualno nasilje, koju žene u prostituciji trpe.

Ako je prostitucija „seksualni rad“, tada je silovanje, po svojoj logici, tek krađa. Unutrašnjost ženskog tijela nikada se ne bi trebala smatrati radnim mjestom.


Julie Bindel slobodna je novinarka i politička aktivistkinja, te osnivačica organizacije „Justice for Women“.
Prijevod: Marina Koludrović
Izvor: Prostitution is not a job. The inside of a woman’s body is not a workplace.