Prevele: Ksenija Kordić i Sanja Kovačević
Ženska je sudbina vezana uz onu eksploatiranog muškarca. Ovo je činjenica. Međutim, solidarnost koja proizlazi iz eksploatacije koju trpe i žene i muškarci i koja ih historijski veže, ne smije nas odvratiti od specifične stvarnosti ženske situacije. Uvjeti života žena nisu određeni pukim ekonomskim faktorima i pokazuju da su one žrtve posebnog ugnjetavanja. Specifični karakter ove opresije ne može se objasniti postavljanjem znaka jednakosti ili olakim i djetinjastim pojednostavljenjima.
Istina je da su i one i muški radnici eksploatacijom osuđeni na šutnju. No, pod sadašnjim ekonomskim sustavom, supruga radnika osuđena je i na šutnju od svog supruga-radnika. Drugim riječima, pored klasne eksploatacije zajedničke oboma, žene se moraju suočavati i s određenim skupom odnosa koji postoje između njih i muškaraca, odnosa sukoba i nasilja koji kao svoju pretpostavku koriste fizičke razlike. Jasno je da je razlika među spolovima značajka ljudskog društva. Ova razlika karakterizira određene odnose koji nas onemogućuju u viđenju žena, čak i u proizvodnji, jednostavno kao radnica. Postojanje odnosa povlastica, odnosa koji su opasni za žene, znači da stvarnost žena predstavlja aktualni problem za sve nas.
Muškarac koristi složenu prirodu ovih odnosa kao izgovor za sijanje zbrke među ženama. On iskorištava svu lukavost koju nudi klasna eksploatacija, kako bi održao svoju dominaciju nad ženama. To je ista metoda koju muškarci koriste da bi dominirali nad drugim muškarcima i drugim zemljama. Postoji ideja da su neki ljudi, na osnovu svog obiteljskog podrijetla i rođenja, ili božanskog prava, superiorniji od drugih. To je bila osnova feudalnog sustava. Neki ljudi uspjeli su na taj način porobiti cijele narode. Koristili su svoje podrijetlo ili argumente zasnovane na boji kože kao navodno znanstveno opravdanje za dominaciju nad onima koji su bili toliko nesretni da imaju različitu boju kože. Na tome se temelje kolonijalna dominacija i apartheid.
Moramo obratiti najveću pozornost ženskoj situaciji jer ona gura najsvjesnije od njih u rat spolova, kada je ono što nam je potrebno rat klasa ili partija, vođen zajedno, jedni uz druge. Moramo iskreno reći da je stav muškaraca taj koji čini takvu zbrku mogućom. Muški stav je taj koji potiče hrabre feminističke tvrdnje, koje nisu bez vrijednosti ni u ratu koji muškarci i žene vode protiv ugnjetavanja. Ovaj rat je onaj kojeg možemo i u kojem ćemo pobijediti - ako shvatimo da smo potrebni jedni drugima i da smo komplementarni, da dijelimo istu sudbinu, i zapravo, da smo osuđeni na međuovisnost.
U ovom trenutku nemamo drugog izbora nego priznati da maskulino ponašanje sadrži ispraznost, neodgovornost, aroganciju i nasilje svih vrsta prema ženama. Takvo ponašanje teško može dovesti do koordinirane akcije protiv ugnjetavanja žena. I moramo iskreno reći da takvi stavovi, koji mogu potonuti na razinu potpune gluposti, zapravo nisu ništa drugo nego sigurnosni ventil za ugnjetenog muškarca koji se, brutaliziranjem svoje supruge, nada povratiti dio ljudskog dostojanstva koje mu je uskratio sustav eksploatacije. Ova muška ludost zove se seksizam ili mačizam. Uključuje sve vrste moralne i intelektualne slabosti - čak i prozirno prikrivanje tjelesne slabosti - što često politički svjesnim ženama ne daje nikakav izbor, nego smatrati svojom dužnosti borbu na dva fronta.
Da bi se borile i pobijedile, žene se moraju poistovjetiti s potlačenim društvenim slojevima i klasama, kao što su radnici i seljaci. Muškarac, međutim, bez obzira koliko je ugnjeten, ima još jedno ljudsko biće koje će tlačiti: svoju ženu. To reći znači, bez ikakve sumnje, potvrditi strašnu činjenicu. Kada govorimo o ogavnom sustavu apartheida, na primjer, naše misli i emocije okreću se iskorištenim i potlačenim crncima. Ali zaboravljamo crnu ženu koja mora izdržati svog supruga - tog muškarca koji, naoružan štednom knjižicom, sebi dopušta sve vrste poročnih obilaznica prije nego se vrati kući ženi koja ga je vjerno čekala, u privrženosti i bijedi. Također bismo trebali imati na umu i bjelkinju iz Južne Afrike. Aristokratkinja, sa svakom mogućom materijalnom udobnošću, a nažalost još uvijek alat za užitak razvratnog bijelca. Jedina stvar koju ti ljudi mogu učiniti da izbrišu užasne zločine koje čine protiv crnaca jest da se uključe u pijane svađe i perverzno, zlostavljajuće seksualno ponašanje.
I ne nedostaje primjera muškaraca, inače progresivnih, koji lagodno žive u preljubu, ali koji su spremni i ubiti svoje žene na temelju sumnje o nevjernosti. Koliko ljudi u Burkini traži tzv. utjehu u rukama prostitutki i ljubavnica svih vrsta! A da ne spominjem neodgovorne muževe čije plaće idu ljubavnicama ili u džepove vlasnika barova.
I što trebamo misliti o onim malim muškarcima, također progresivnim, koji se skupljaju na ljigavim mjestima da bi razgovarali o ženama koje su iskoristili. Oni misle da je to način na koji će se moći mjeriti s drugim muškarcima, pa čak i poniziti neke, zavodeći njihove žene. U stvarnosti takvi su muškarci jadni i beznačajni. Oni ne bi ni ušli u našu raspravu, da njihovo kriminalno ponašanje ne potkopava moral i vrlinu mnogih dobrih žena čiji doprinos našoj revoluciji može biti od najveće važnosti.
I onda postoje oni više ili manje revolucionarni militanti - manje nego više revolucionarni - koji ne prihvaćaju da njihove supruge također trebaju biti politički aktivne ili im dopuštaju da budu aktivne samo danju, ili oni koji tuku svoje žene jer su izlazile na sastanke ili demonstracije noću.
O, ti nepovjerljivi, ljubomorni muškarci! Kakva misaona skučenost! I kakva ograničena, djelomična posvećenost! Zar odlučna žena samo noću može prevariti svog muža? I kakav je to politički stav koji očekuje da ona prestane bit politički aktivna kada padne noć i koji svodi njezina prava i odgovornosti tek na dnevni predah. I, konačno, što bismo trebali učiniti s “primjedbama” o ženama kakve izjavljuju svi mogući aktivisti, jedan revolucionarniji od drugog, koji opisuju žene kao “gnjusne materijalistice”, “manipulatorice”, “klaunice”, “lažljivice”, “tračerice”, “one koje rade intrige”, “ljubomorne” i tako dalje. Možda sve to vrijedi za žene, ali zasigurno vrijedi i za muškarce.
Može li naše društvo biti bolesnije od ovoga koje sistematski tlači žene, drži ih podalje od svega što je ozbiljno i od posljedica, isključuje ih iz svega osim iz najsitnijih i najnebitnijih aktivnosti!
Kada ste osuđene, kao što žene jesu, da čekate svoga gospodara kod kuće kako biste ga nahranile i dobile dopuštenje da govorite ili naprosto da budete žive, čime biste se drugim mogle okupirati kako bi imale iluziju da ste korisne, osim značajnim pogledima, ogovaranjem, čavrljanjem, potajnom zavišću: pogledima na druge i tračanjem njihovih flertova i privatnih života? To bi se dogodilo i s muškarcima u istoj situaciji.
Još jedna stvar koju govorimo o ženama je da su zaboravljive. Čak ih zovemo “ptičjim mozgovima”. No, ne smijemo nikada zaboraviti da su žene cijeli život podvrgnute dominaciji - mučenju - hirovitog, nevjernog i neodgovornog muža i brizi o djeci i njihovim problemima. Potpuno iscrpljene usluživanjem cijele obitelji, kako ne bi imale unezvjeren pogled koji odražava rastresenost i nemir? Za ženu je zaboravnost protulijek za patnju i predstavlja olakšanje od brutalnosti njene egzistencije, vitalni samoobrambeni mehanizam.
A postoje i zaboravni muškarci - gomila njih. Neki su zaboravni zbog odavanja alkoholu i drogama, drugi zbog raznih perverzija u koje se upuštaju tijekom života. Govori li uopće itko da su oni zaboravni? Kakva taština! Kakva banalnost! Banalnosti u koje se muškarci upuštaju kako bi prikrili slabost maskulinog univerzuma, jer taj maskulini univerzum u izrabljivačkom društvu treba prostitutke.
Kažemo da su i supruge i prostitutke žrtvena janjad. Oskrvnjujemo ih i kad smo gotovi s njima žrtvujemo ih na oltaru prosperiteta sistema laži i pljačke. Prostitucija nije ništa drugo nego mikrokozmos društva u kojem je eksploatacija opće pravilo. Ona je simbol prezira muškaraca prema ženama. Pa ipak, ta žena je samo bolna figura majke, sestre ili supruge drugih muškaraca, dakle svakoga od nas. U konačnoj analizi, to je nesvjesno preziranje samih sebe. Prostitutki će biti samo dotle dok ima svodnika i onih koji traže prostitutke.
No, tko posjećuje prostitutke? Kao prvo, postoje muževi koji se kunu svojim ženama na vjernost dok svoj nemoral i razvrat iživljavaju na prostitutkama. To im omogućuje da svoje supruge tretiraju s tobožnjim poštovanjem, dok svoju pravu prirodu razotkrivaju u njedrima dame za takozvani užitak. Tako da na moralnom planu prostitucija postaje kontrapunkt, druga strana braka. Izgleda da tradicija, običaji, religija i slične moralne doktrine nemaju problem s adaptiranjem na prostituciju. To je ono što govore crkveni oci kada objašnjavaju da je “ispuhavanje” potrebno kako bi se osigurala čistoća palače.
Zatim, postoje besramni i neumjereni muškarci “u potrazi za užitkom” koji se boje preuzeti odgovornost kod kuće i bježe od moralne i materijalne odgovornosti očinstva. Oni potajice traže adresu bordela, vrelo odnosa u kojima se od njih ne zahtijeva nikakva odgovornost. Tu je, također, i cijelo jato muškaraca koji javno i u najmanju ruku u “prikladnom” društvu podrvrgavaju žene javnom ponižavanju zbog toga što nisu uspjeli prevladati slabost svog karaktera i stoga gube povjerenje u sve žene koje tako postaju “oruđe đavola”. Ili to rade iz licemjerja, pokazuju svoj prezir prema ženskom spolu prečesto i kategorički, prezir koji teže nametnuti u očima javnosti od koje iznuđuju lažno divljenje. Svi ti muškarci noći provode u bordelima dok se njihovo licemjerje ne razotkrije.
Tu je i slabi muškarac koji traži poligamni “aranžman”. Daleko od toga da želimo donositi vrijednosne sudove o poligamiji, koja je bila dominantni oblik odnosa između muškaraca i žena u nekim društvima. Ovdje želimo prokazati lijenog, pohlepnog žigola kojeg izdašno uzdržavaju bogate dame.
Unutar takvog sistema, prostitucija može, ekonomski gledano, uključivati i prostitutku i “materijalistički orijentiranu” udanu ženu. Jedina razlika između žene koja prodaje svoje tijelo u prostituciji i one koje se prodaje u braku je cijena i trajanje tog ugovora.
Znači, tolerirajući postojanje prostitucije, svodimo sve žene na razinu prostitutke ili supruge. Jedina razlika je što udana žena, premda i dalje opresirana, ima barem neke koristi od ugleda koji donosi brak. Što se tiče prostitutke, njoj preostaje samo razmjena vrijednosti njenog tijela, vrijednosti koja varira u skladu sa novčanikom muškog šoviniste.
Nije li ona samo objekt, koji dobije veću ili manju vrijednost prema stupnju njenih draži? Ne upravljaju li njome zakoni ponude i potražnje? To je tako koncentriran, tragičan i bolan oblik ženskog ropstva!
U svakoj prostitutki trebali bismo vidjeti prst koji optužujući čvrsto upire u društvo u cjelini. Svaki svodnik, svaki partner u prostituciji, okreće nož u toj truloj i dubokoj rani koja deformira svijet muškarca i vodi ga u propast. Borbom protiv prostitucije, pružanjem ruke prostitutki, spašavamo naše majke, naše sestre, naše supruge od takve društvene boleštine. Spašavam sebe. Spašavamo svijet.
Thomas Sankara (1949.-1987.) je bio afrički revolucionar, inspiriran kubanskim revolucionarima Fidelom Castrom i Che Guevarom, te ganskim vođom Jerryem Rawlingsom. Pokrenuo je niz reformi koje je nazvao demokratskom i narodnom revolucijom, a njegova politika temeljila se na antiimperijalizmu, borbi protiv korupcije, pošumljavanju zemlje, iskorijevanju gladi, te stavljanju obrazovanja i pružanja zdravstvenih usluga na prvo mjesto. Jedan od prvih ciljeva koje je trebalo riješiti bilo je poboljšanje statusa žena u državi. Njegova vlada sastojala se od velikog broja zaposlenih žena, što je bio presedan u Zapadnoj Africi. Zabranio je obrezivanje ženskih genitalija, prisilnu udaju i poligamiju, poticao je rad žena u poslovima van kuće, te školovanje uprkos trudnoći. Sankara je promovirao kontracepciju i ohrabrivao muževe da odlaze na tržnicu i pripremaju ručak kako bi iskusili odgovornost za koju su većinom bile zadužene žene. Sankara je bio prvi afrički vođa koja je postavio žene na visoke položaje u vladi i dozvolio im da grade karijeru u vojsci. Sankarina vlada bila je prva afrička vlada koja je službeno i javno priznala epidemiju side kao glavnu prijetnju Africi. Na prvu godišnjicu svog dolaska na vlast, Gornja Volta je preimenovana u Burkinu Faso, što u prijevodu s jezika Mosi i Bamanankan znači „zemlja uspravnih ljudi“. Izrađena je nova zastava, a Sankara je napisao i novu himnu Une Seule Nuit.
(izvor: Wikipedia)