Balkanski kriminalci u lovu na radnike iz Poljske

Balkanski kriminalci u lovu na radnike iz Poljske

Autor: Z. V.

Balkanski "poduzetnici" već duže vrijeme na razne načine kriminalno posluju u zapadnim zemljama članicama EU. Slučajevi ilegalnog zapošljavanja, posebice radnika iz zemalja bivše Jugoslavije, nisu ništa novo. To je, nažalost, masovna pojava koja svakodnevno stvara sve više ekonomskih žrtava i nanosi sve više socijalne štete. Ilegalni rad u balkanskim ilegalnim ili legalnim tvrtkama pojavljuje se u raznim oblicima, a svrha je uvijek ista: stjecanje što više profita (zarade) te istovremeno teško kršenje radničkih prava i poreznog sustava dotične države (zemalja poput Njemačke ili Austrije, neplaćanje zdravstvenog i socijalnog osiguranja te raznih poreza itd.). No, kao što je poznato, iako je do sada zbog ilegalnog rada najviše stradalo domaće radništvo, često u ilegalnim balkanskim tvrtkama, nije rijetkost da istu groznu sudbinu dožive i strani radnici (iz istočne Evrope). Naravno, o njima se u domaćim (posebice mainstream) medijima malo ili uopće ne izvještava.

Primjerice, radnika iz istočne i jugoistočne Evrope sve je više na privremenom radu u Njemačkoj ili Austriji. Sve veći broj radnika iz Hrvatske, BiH i Srbije, kao i iz Češke, Poljske i Slovačke, zapošljava se u raznim tvrtkama koje posluju u spomenutim zapadnoevropskim zemljama. Među njemačkim i drugim tvrtkama tu su i balkanske, koje radnike traže i nalaze i u svojim matičnim zemljama i iz drugih susjednih ili bliskih zemalja. Pojedine balkanske tvrtke naročito su se specijalizirale za rad s istočnoevropskim radnicima, konkretno s Poljacima. Navest će slučaj tvrtke u vlasništvu državljanina Srbije (iz Sandžaka, okolica Novog Pazara). Kako navodi jedan anonimni bivši zaposlenik najčešće se dovodi poljske radnike i to u istočni dio Njemačke. Osobe bliske vlasniku balkanske tvrtke, koja je ako je legalna obično registrirana u Njemačkoj na nekog lažnog vlasnika u pravilu Nijemca (koji za tu uslugu mjesečno dobiva redovito novac, po nekoliko tisuća eura), traže nove radnike u Poljskoj. Riječ je, naravno, o jeftinoj poljskoj radnoj snazi koja obavlja najteže i najgore poslove, od građevinskih do komunalnih radova po njemačkim gradovima i selima.

Poljske radnike i radnice u Njemačkoj u pravilu se smješta u jeftino iznajmljene gradske stanove ili seoske kuće (hotele). Da se podsjetimo, nešto slično se događalo s turskim radnicima šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga stoljeća u njemačkim tvrtkama koje su poslovale u Zapadnoj Njemačkoj (vidi knjigu 'Na samom dnu' njemačkog autora, istraživačkog novinara i publiciste Güntera Walraffa). Ono što su zapadnonjemačke tvrtke (zvane suptvrtke) radile prije više od trideset godine, danas efikasno radi jedan dio balkanskih tvrtki. Danas balkanski kapitalisti izrabljuju Poljake ili radnike drugih nacionalnosti u Njemačkoj (Srbe, Hrvate, Bošnjake itd.). U praksi je isti modus operandi iskušan u režiji njemačkih gospodarskih kriminalaca, sada uzora i inspiracije za slične rabote balkanskih "poduzetnika". Nemali broj samih Nijemaca, i to se mora istaknuti, sudjeluje upravo u tim kriminalnim radnjama ugnjetavanja i iskorištavanja stranih radnika, naravno uz značajnu novčanu naknadu.

No, da se vratimo na slučaj u tekstu spomenute balkanske tvrtke kojom upravlja državljanin Srbije. Ta tvrtka zapošljava radnike iz Poljske, odnosno, bez ikakvih prijava na boravište i osiguranja (socijalno i zdravstveno itd.) ilegalno ih iznajmljuje legalnim njemačkim poduzećima. Za ta njemačka poduzeća obavljaju se poslovi do kojih se dolazi bez ikakvih unaprijed sklopljenih ugovora (nema radnih inspekcija itd.) posredstvom njemačkih poslovođa ili direktora. Budimo precizniji i otvoreniji, ti njemački "poslovni" ljudi od balkanskih kriminalaca ("poduzetnika") primaju mito (od nekoliko stotina do tisuću ili više eura). To 'podmazivanje' Nijemaca (korupcija) daje njemačkim, a posebno balkanskim tvrtkama veliku financijsku (protupravnu) korist. Njihova zarada na tim poslovima većinom se mjeri u desecima tisućama eura (preko 70.000 eura mjesečno). U igri nije samo jedna njemačka firma ili samo jedan posao, već na desetke njih i to na više mjesta, baš kao i na desetke radnika. Sav taj iznos njemačke tvrtke legalno isplaćuju balkanskim tvrtkama koje su registrirane na fiktivnog vlasnika. Pravi vlasnik tvrtke izdvaja manji dio zarade za plaćanje spomenutog mita Nijemcima s kojima je poslovno ili interesno povezan, a ostatak, i to veći dio, trpa na svoj privatni račun ili račune članova svoje obitelji, rodbine i prijatelja.

Same radnike (radno roblje), na 'crno' zaposlene u balkanskoj tvrtki, a iznajmljene njemačkim tvrtkama se uopće ne plaća. Njih se poslije obavljena posla u najgorim radnim uvjetima, (prekovremeni rad itd.) prijavljuje njemačkoj policiji (to anonimno radi balkanski "poduzetnik"), te deportira u zemlje iz koje su došli. Dakle, ti balkanski kriminalci, koji se često i lažno predstavljaju radnicima te ih opskrbljuju lažnim radnim dokumentima (boravišne, porezne i zdravstvene prijave), tako eksploatiraju jeftinu radnu snagu u tajnoj suradnji s njemačkim 'kolegama'. Njemačka policija im zbog široke organizacijske mreže ne ulazi u trag i ne kažnjava ih, pa oni tako nastavljaju i dalje nesmetano kriminalno djelovati na štetu i domaćih i stranih radnika kojima se ugrožava radna i životna egzistencija.

I tako, dok policija obmanute i pokradene radnike prisilno šalje kući kao prekršitelje (njemačkih) zakona bez njihovog teško zarađenog novca, balkanske gazde taj novac ulažu u svoje privatne poslovne projekte. U konkretnom slučaju balkanskog kapitaliste iz Srbije (Sandžaka), novac se koristi za gradnju elitnog naselja, velebnih vila i drugih materijalnih luksuza i za poslovnu reklamu dotičnoga, a to je već odavno viđeno (ali ne baš poznato široj javnosti u zemljama bivše Jugoslavije) u njemačkoj poslovnoj kapitalističkoj praksi u drugoj polovici dvadesetog stoljeća.