Izjava Radničke fronte o Lex šerifu

Najnovije promjene Zakona o lokalnoj i područnoj samoupravi očito su uzrokovane dnevnopolitičkim i politikantskim okolnostima i dogovorima. HDZ-u odgovara, nakon lokalnih izbora, učvrstiti svoje dobivene pozicije, SDP-u takve promjene također nisu mrske, a to sve odgovara i Milanu Bandiću, o kojem u Saboru ovisi tanka HDZ-ova većina.

Kako je već više puta izneseno u javnosti, nedvojbeno je da se novim izmjenama povećava centralizacija moći na lokalnoj razini - u rukama gradonačelnika, načelnika i župana. To, naravno, itekako odgovara političkim elitama - iz, da se ne zavaravamo, svih srednjostrujaških stranaka, s obzirom da je svima, bez obzira na nominalne razlike u ideologiji, najbitnije zadržati se na vlasti i namiriti svoje partitokratske strukture.

Neki su stručnjaci u javnosti izjavili da bi se ovim izmjenama "dokinula lokalna demokracija". Istina je da se ona na ovaj način još više smanjuje, no, istini za volju, ona je i sada u najmanju ruku rudimentarna. Pogledamo li, recimo, najniže lokalne razine vlasti (gradske četvrti/kotareve i mjesne odbore), nama je, kao stranci koja sudjeluje na tim razinama vlasti u Zagrebu, prilično očito da se tu radi samo o fingiranju demokracije i pozicijama bez pravih ovlasti, koje zapravo služe strankama da ondje postave svoje niže stranačke ešalone i tako ih novčano nagrade. Analitičari i političari će često braniti trenutni sistem kao "demokratski", no ta "demokracija" u potpunosti pada u vodu ne samo na najvišim nego i na najnižim razinama - osim što se jednom u četiri godine, na izborima koji ovise u velikoj mjeri o kapitalu i (privatnim ili državnim) medijima, mogu izabrati predstavnici, koji, čak i ako imaju dobre namjere (što je rijetkost jer je u principu riječ o sistemskim strankama, slizanima s kapitalom i klijentelističko-koruptivnom politikom), nemaju nikakve moći.

Promjene bi, po nama, trebale ići u potpuno suprotnom smjeru. Umjesto da se i ovako ograničena demokracija sve više suzbija, trebalo bi je povećavati - ponajprije kroz povećavanje izravnog odlučivanja glasača, mogućnost opoziva izabranih predstavnika i daleko veću transparentnost. Iako se naš sistem pompozno naziva "demokratskim", poražavajuća je činjenica da je institucija lokalnih referenduma namjerno postavljena tako da su oni praktički neprovedivi. Tako je npr., zbog premalog broja izašlih (na lokalnim je referendumima potrebna izlaznost od 50%, dok to, zanimljivo, nije bilo potrebno na referendumu o ulasku u EU), propao lokalni referendum u Dubrovniku o Srđu, dok u Zagrebu od 1990. (nakon dvaju referenduma o gradnji sveučilišne bolnice u 1980-ima), nije proveden niti jedan jedini lokalni referendum. Sve to odgovara političkim elitama, kojima ne pada na pamet ispustiti moć i novac iz svojih ruku. RF se zalaže za daleko veću ulogu lokalnih referenduma, ukidanje otežavajućih propisa, i maksimalan izlazak ususret svim inicijativama za skupljanje potpisa na lokalnoj razini - broj skupljenih potpisa se mora smanjiti, mora se ukinuti vremensko ograničenje skupljanja potpisa, a lokalna infrastruktura (npr. prostori mjesnih zajednica i sl.) se mora staviti na raspolaganje lokalnim inicijativama kako skupljanje ne bi ovisilo o novcu.

Slično tome, zborovi građana, iako su formalno predviđeni zakonom, održavaju se vrlo rijetko i samo su savjetodavni. Pa onda nije ni čudno da se događaju situacije poput one na Savici u Zagrebu, gdje se većina stanovnika protivi uništavanju zelene površine, a da se protiv toga praktički nikako ne mogu boriti formalnim putem. RF se zalaže za to da se radikalno poveća uloga zborova građana, da njihove odluke postanu obavezne a ne samo savjetodavno, i da stanovnici određenog područja uvijek, kada to žele, imaju pravo izravno, na skupovima svih zainteresiranih, nakon javne rasprave odlučivati o svojim životima (bilo da je riječ o zelenim površinama, parkingu, gradnji novih zgrada i sl.).

RF se također zalaže i za uvođenje participativnog proračuna, modela koji već postoji širom svijeta - npr. u raznim gradovima u Kanadi, Francuskoj, Italiji, Njemačkoj, Brazilu itd. Participativnim proračunom se omogućuje glasačima da, nakon javne rasprave, izravno odlučuju kako će se dio gradskog proračuna trošiti - hoće li se npr. određene svote potrošiti na fontane, satove i crkve ili na dječje vrtiće, škole i parkove. Također, donošenje proračuna, kao i sve drugo što se radi na razini lokalne uprave, mora biti daleko transparentnije - danas je potpuno nemoguće, čak i zastupnicima u gradskim skupštinama, precizno pratiti što se i kako troši u proračunima jer se sve prikazuje na namjerno netransparentan i zamršen način, kao da ne živimo u 21. stoljeću, kada se sve može zorno postaviti na internet i na pregledan i svima shvatljiv način.

Jednako tako, zakoni bi trebali omogućavati da glasači u svakom trenutku mogu smijeniti sve izabrane predstavnike (od gradonačelnika na dolje) kojima nisu zadovoljni, a ne da oni mogu nekažnjeno četiri godine raditi što ih je volja, nadajući se da će se sve zaboraviti do idućih izbora.

Potpuno je jasno da su sve navedene ideje vrlo lako izvedive i posve moguće - a mnoge u različitima izvedbama već, bar u pojedinim elementima, i postoje širom svijeta - no političke elite nemaju nikakvog interesa u tome da ih provedu, jer bi to išlo protiv njihovih materijalno-koruptivnih interesa. Političke elite jednostavno ne žele promjene koje će više moći staviti u ruke naroda - jedine promjene koje su voljne prihvatiti je povećavanje svoje moći, kao što se trenutno događa s Lex šerifom.

Na nama je stoga da vršimo pritisak odozdo da se to promijeni i da se izborimo za pravedniji i demokratičniji politički sistem - i na lokalnoj i na drugim razinama vlasti. To je upravo jedan od glavnih ciljeva RF-a, koji se za to bori i kroz same institucije sustava (u Zagrebu na razini gradske skupštine, gradskih četvrti i mjesnih odbora) i izvan njih. Pozivamo sve da nam se u toj borbi pridruže - promjene se neće dogoditi same od sebe.