Autor: Hrvoje Štefan
Jedna od naglašenijih kritika koja se upućuje direktno demokratskom modelu političkog organiziranja (partije), a na kojoj su inzistirali i 'centralisti' unutar Radničke fronte, jest da nepostojanje formalnog rukovodstva u partiji vodi dominaciji neformalnih vođa koji praktički o svemu odlučuju, a da ih nikada zapravo nije moguće pozvati na odgovornost kao što je to moguće za one čiji se autoritet preklapa sa njihovom formalno rukovodećom pozicijom u partiji. Ovom prilikom neću problematizirati specifičnu logiku neformalnih vođa (autoriteta) u direktno-demokratskoj organizaciji već ću se osvrnuti na ideologem o odgovornosti formalnih vođa u hijerarhijski ustrojenim partijama.
Naime, što bi uopće značila odgovornost rukovodstva ili predsjednika (generalnog sekretara) partije?! Dal to znači da se partijskoj avangardi (i predsjedniku) delegira definiranje političkih stavova, određivanje smjera partije i sadržaja partijskih odluka i onda demokratska baza koja je delegirala odlučivanje prema rukovodstvu (zato jer je partijska avangarda na 'višem stupnju političke svijesti') prestaje biti odgovorna za političke odluke i smjer partije?! Kod avangardnog modela partije pojavljuje se paradoks 'nerazvijene svjesti' koja bira 'razvijenu svijest' gdje demokratska baza koja je 'nižeg stupnja političke svjesti' treba izabrati avangardu koja će voditi partiju jer je na 'višem stupnju političke svjesti' – no, kako netko tko je na nižem stupnju svjesti ima kapacitet procjene ispravnosti ideja avangarde – naime, da bi to bio u stanju adekvatno (objektivno) procijeniti mora već biti na 'višem stupnju svijesti'. Dakle, avangardni model partije ne osigurava jasno lociranje odgovornosti u partijskom rukovodstvu već stvara privid da demokratska baza delegiranjem odlučivanja nije podjednako odgovorna za politiku partije kao i rukovodstvo.
Demokratska baza jest podjednako odgovorna za politiku rukovodstva dokle god se s tom politikom slaže ili dokle god se aktivno ne buni. Problem avangardnog modela partije leži u činjenici da delegiranjem odlučivanja u rukovodstvo demokratska baza se ne osposobljava adekvatno za odlučivanje i vladanje, da promjene društvenih odnosa proizvodnje (koje predvodi partijsko rukovodtstvo) ne vode ujedno i promjeni demokratske baze kao političkog subjekta (ona je u tim promjenama objekt). No, odgovornost nikada ne može ležati na rukovodstvu, osim formalno, već je uvijek locirana u demokratskoj bazi. To znači da promjena rukovodstva sama po sebi malo ili ništa ne znači ako ne vodi ujedno i promjeni demokratske baze kao političkog subjekta.
Pitanje odgovornosti rukovodstva nije problematično samo na načelnoj razini, već se i empirijski i praktički potvrilo da te odgovornosti kod avangardnih modela partije nema. Jednom kad su se formirale oligarhijske ili autokratske strukture, formalni revolucionarni vođe su bili praktički za života demokratski nesmjenjivi ili izuzeti od odgovornosti. Počevši od Lenjina, Staljina, Tita, Maoa, Castra ... (oni su zauzeli deus ex machina poziciju ), jedini za koga znam da su ga maknuli jest Nikita Hruščov, ali to se teško može smatrati demokratski uračunljivom promjenom..