Piše: Dimitrije Birač
Radnici Adria čelika d.o.o. podigli su šator u Kaštel Sućurcu gdje je poduzeću i sjedište. Traže isplatu zaostalih plaća i pozivaju sve ostale radnike koji su u sličnoj situaciji da im se pridruže. Istovremeno su se pobunili i radnici na sjeveru Jadrana, radnici poduzeća Uljanik TESU d.d., koji planiraju održati prosvjedni skup u Puli. Osnovni zahtjev je također isplata zaostalih plaća.
Radnici ovih poduzeća već su se ranije bunili i upozoravali na egzistencijalni problem neisplate zaostalih plaća. Iz toga možemo zaključiti nekoliko stvari: vlasnik, koji god bio, nije reagirao na njihove probleme niti uvažio rješenja tih problema; njihova borba nije bila dovoljno radikalna da natjera vlasnika na rješavanje postojećih i čisto egzistencijalnih problema; konačno, njihova borba nije bila dovoljno sveobuhvatna, dovoljno široka da izrazi golemu potencijalnu moć koju ovi radnici posjeduju.
I sami radnici ovo intuitivno razumiju te su ovaj put odlučili krenuti radikalnije. A što je u ovom trenutku radikalnije od poziva da im se pridruže svi siromašni, svi nezaposleni i svi radnici u sličnoj poziciji?
Najprije treba napomenuti da ovdje imamo zanimljivu situaciju, ali koja je zapravo pravi model za razumijevanje šire slike događaja. U prvom slučaju, kod Adria čelika, vlasnik je privatnik. U drugom slučaju, pak, vlasnik je država. Oboje vlasnika ponašaju se u suštini isto – nije ih briga za radnike. Stavili su interes profita iznad interesa radnika.
Postavljaju se dva ključna pitanja za Radničku frontu: kako objasniti ovu situaciju u kojoj privatno i državno vlasništvo znači zaostale plaće koje se ne isplaćuju i po pola godine? Što treba činiti naša organizacija u toj situaciji?
Da je hrvatska država oruđe kapitala, to je već i pticama na grani jasno. U kojem stupnju se ona manifestira – to je već malo složenije pitanje. Ovdje ćemo na njega odgovoriti samo u glavnim crtama. Prije svega, država ne može biti iznad ili izvan društva budući da je ona jedan od izraza društvenih odnosa. Prema tome, u kapitalističkom društvu i država je kapitalistička. Ona štiti interese kapitala, ona se brine o interesima kapitala i ona ih dalje razvija. Treba napomenuti kako je ova država u prvu ruku podređena interesu inozemnog kapitala, kapitala jezgre zapadnog svijeta. Drugačiju sudbinu jedna država na periferiji europskog kapitalizma ne može ni imati. Dalje, država je u drugu ruku podređena interesima domaćeg kapitala koji dobiva one ostatke kojima se kapital-gospodar ne zadovoljava. Tako da je vrlo jasno kako njemački, mađarski, talijanski, nizozemski kapital dominira ekonomskom i političkom situacijom hrvatske države. U jednome su ovi kapitali vrlo složni – u eksploataciji radnika. Nema tu nikakve teorije zavjere. Hrvatska država ne može pomoći svojim radnicima u industriji, štoviše ona ih uništava, ne tako što djeluje protiv njih direktno. Ona ih uništava tako što ne ide protiv kapitala, a ne može ići protiv kapitala kad je njegovo oruđe.
Prema tome, tko misli da je hrvatski industrijski radnik sigurniji ako je njegovo poduzeće u vlasništvu države – taj postavlja pitanje duboko pogrešno. Primarno pitanje nije kakav je odnos države prema radniku, nego kakav je odnos države prema kapitalu. Kapitalistička država eksploatira radnika i to bez imalo savjesti. Međutim, država ima toliku moć i silu na raspolaganju da se radnik najčešće ne može efikasno pobuniti protiv nje onako kako to radi protiv privatnika. Dodatni problem čini to što naši radnici često hrvatsku državu i kapital, koji ovdje djeluje, promatraju kao nešto odvojeno. Upravo je obrnuto i nužno ih je uzimati kao zajednički proces, kao simbiotički proces u kojem svako uzima od onog drugoga ono što mu u određenom trenutku odgovara.
Zato možemo reći da su radnici Adria čelika i Uljanika TESU u istoj poziciji. Možemo reći da su svi oni radnici koji nisu primili svoje plaće a svoj posao itekako odradili. A njih je oko 15 000 prema najnovijim podacima. Njihov neposredni interes jest borba za isplatu zaostalih plaća. Ali ono što je omogućilo da nastane ovaj interes, ono što ga je proizvelo na prvom mjestu – jest pripadnost tih radnika jednom društvenom sloju. I to društvenom sloju koji je prisiljen prodavati svoju golu radnu snagu da bi preživio. I samo u tom procesu prodaje vlastite radne snage u zamjenu za bijednu plaću postaje moguća neisplata plaća. Dakle, radnicima nije izostala plaća zato što novca nema ili zato što je ‘poslodavac’ propao. To su samo pojave, samo posljedice. Njima izostaje plaća jer su uhvaćeni, životnom nuždom, u žrvanj kapitala i njegovog oruđa hrvatske kapitalističke države.
Pravo na profit ne može biti iznad prava na život! – ovo mora biti parola svih naših radnika koji u ovom momentu ne dobivaju plaću. Treba jasno i glasno reći da će radnici biti prisiljeni uzeti sudbinu u svoje ruke, ako se država pokaže nedovoljno efikasnom u rješavanju ovih gorućih problema. A da je ona iole efikasna, do svega ovoga ne bi ni došlo.
Radnička fronta mora biti inicijator centraliziranja radništva koje je rasuto po Hrvatskoj, a koje je upravo ovim neposrednim interesom povezano s najisturenijim radnicima – onima u Kaštel Sućurcu i Puli. Disperzirani radnici, prepušteni svojim usamljenim akcijama, bez kontakta s ostalim radnicima, bez informacija o tome kako napreduju ti radnici u svojoj borbi – samo će omogućiti kapitalističkoj državi da ih iscrpi, da ih pobijedi.
U dvije danas najaktivnije županije Radnička fronta ima svoje lokalne organizacije. Prvi potez mora biti njihovo čvrsto povezivanje i solidariziranje i to putem povezivanja svake od tih lokalnih organizacija s radnicima Uljanik TESU-a i Adria čelika. Otići u šator kod tih radnika, vidjeti iz prve ruke kako dišu radnici, koji su im planovi, što smjeraju, predstaviti se i reći da smo uz njih i da ćemo uraditi sve što je na nama da ojačamo njihovu borbu i da ih povežemo s ostatkom radnika u Hrvatskoj. To je naš neposredni zadatak. Ali to ne znači da ostale lokalne organizacije ne trebaju ništa raditi, kao i Radnička fronta u cjelini.
Upravo suprotno, da bi splitska organizacija djelovala dovoljno efikasno, njoj je potrebna sva pomoć koju može dobiti i to od cijele organizacije i u bilo kojem obliku. Ako smo rekli da se ovaj segment radničkog pokreta, dakle radnici koji ne primaju plaću, mora centralizirati – onda je nužno vidjeti gdje su smještena poduzeća koja ne isplaćuju plaće kako bismo se povezali s tim radnicima. Kako bismo ih uvjerili da se bore za svoje plaće zajedno s radnicima u Kaštel Sućurcu i Puli. Nužno je vidjeti kakav je prostorni raspored naših lokalnih organizacija u odnosu na ta poduzeća kako bismo mogli djelovati. Ovdje je vrlo važno da Radnička fronta i njeni članovi budu osnovni kanal komunikacije među raspršenim radnicima po cijeloj zemlji; da budu onaj čimbenik koji veže sve te radnike u njihovoj borbi.
Zašto ne početi od rezolucije koju će sastaviti radnici i članovi lokalne organizacije Pula? Nju će potpisati predstavnici radnika, a izglasati svi prisutni radnici. Ova rezolucija pročitana radnicima u Kaštel Sućurcu imala bi veliki značaj za njih. Zašto ne nastaviti sa sličnim rezolucijama naših lokalnih organizacija u Osijeku, Rijeci, Zagrebu?
Ove rezolucije imaju snažan kohezivni učinak, međusobno solidariziraju radnike, ali one mobiliziraju u nekom trenutku i one kolebljive radnike, ili čak neaktivne radnike. Radnici Adria čelika i Uljanik TESU-a su u ovom trenutku prvi na borbenoj liniji, ali to nipošto ne znači i ne smije značiti da su jedini. Oni se svjesno bore za svoje interese, ali se nesvjesno bore i za interese svih hrvatskih radnika koji nisu dobili svoje plaće. Mi moramo djelovati upravo tako da ovaj proces osvijestimo i da mu damo formalni oblik – a to se čini upravo povezivanjem putem rezolucija koje izražavaju stanje i raspoloženje onih radnika koji ih izglasavaju, s jedne, i koje služe za jačanje morala kod najisturenijih radnika, s druge strane.
Radnička fronta želi ući u radnički pokret, želi se povezati s radnicima, želi centralizirati radnički pokret kako bi on ojačao i kako bi se istinski izborio za svoja prava – evo nam prilike!