… Što se izostale pobune tiče, stvar je pomalo drukčija. Prije svega, valja podsjetiti da je u nekim Lagerima do pobune zbilja došlo: u Treblinci, Sobiboru i u Birkenauu, jednom od logora ovisnih o Auschwitzu. Nisu imali veliku numeričku težinu, poput analognog ustanka u varšavskom getu, predstavljaju prije svega primjer iznimne moralne snage. U svim slučajevima njih su zamislili i vodili na neki način povlašteni zatvorenici, koji su stoga bili u boljem tjelesnom i duševnom stanju od običnih zatvorenika. To nije nikakvo čudo: samo se na prvi pogled može učiniti paradoksalnim da se buni onaj koji manje pati.
U logorima za političke zatvorenike, ili gdje su oni bili u većini, njihovo konspirativno iskustvo pokazalo se dragocjeno, i često je dolazilo, više nego do otvorenih pobuna, do prilično učinkovitih obrambenih akcija …
U logorima u kojima su Židovi bili u većini, poput onih u zoni Auschwitza, aktivna ili pasivna obrana bijaše osobito teška. Tu su logoraši, općenito, bili lišeni svakog organizacijskog ili vojnog iskustva: dolazili su iz svih krajeva Evrope, govorili su različitim jezicima, i zato se međusobno nisu razumjeli; iznad svega, bijahu izgladnjeli, slabiji i umorniji od ostalih, jer su njihovi životni uvjeti bili teži i jer su često imali za sobom dugu karijeru gladi, proganjanja i poniženja po getima. Kao potonja posljedica, trajanje njihova boravka u Lageru bijaše tragično kratko, bijahu napokon fluktuirajuća populacija, nestalno pučanstvo, koje je smrt sveudilj desetkovala, a neprestano pristizanje novih transporta obnavljalo. Shvatljivo je da u tako propalom i nestalnom ljudskom tkivu klica pobune ne uspijeva lako.
… Budući da su stvari stajale tako, čini se apsurdnom i uvredljivom tvrdnja koja se ponekad može čuti, da se Židovi nisu bunili iz kukavičluka. Nitko se nije bunio …
Htio bih na kraju dodati jedno razmišljanje. Uvriježena svijest da se ne treba pomiriti s tlačenjem već oduprijeti se, nije bila previše raširena u Italiji. Bila je duhovna baština uskog kruga politički aktivnih ljudi, koje su fašizam i nacizam izolirali, prognali, terorizirali ili čak uništili; ne treba zaboraviti da su prve žrtve u njemačkim logorima, na stotine tisuća, bili upravo kadrovi antinacističkih političkih stranaka. Budući da je izostao njihov udio, narodna volja da se odupre, da se organizira otpor, iznova se javila znatno kasnije, zahvaljujući iznad svega doprinosu evropskih komunističkih partija, koje su krenule u borbu protiv nacizma nakon što je Njemačka u lipnju 1941. iznenada napala Sovjetski Savez… Napokon, spočitavati zatvorenicima izostalu pobunu predstavlja iznad svega grešku s povijesnog motrišta: znači očekivati od njih političku svijest koja je danas opća duhovna baština, ali je tada pripadala samo stanovitoj eliti…“
Primo Levi, ulomak iz knjige Zar je to čovjek