Piše: Branko Mijić, Novi list, 5. 12. 2014.
Zašto bi radnici ispaštali zbog toga što kapitalizam u Hrvatskoj nije profitabilan? Zašto bismo trebali postati Bangladeš, raditi bez ikakvih prava, da bi više zaradio netko tko je imovinu dobio u privatizaciji devedesetih?
Ne, to naravno nije rekao niti jedan od ministara na trogodišnjicu ove neuspješne vlasti koja se busa u prsa kako je učinila ama baš sve što je mogla u ovom mandatu. Ne, time se ne bave ni predsjednički kandidati okupirani svojm Ken i Barbie temama. O potrebi radikalnih, korjenitih promjena koju će osjetiti većina hrvatskog društva, progovorili su za Index.hr Mate Kapović, Dimitrije Birač i Denis Geto, članovi Radničke fronte, nove političke inicijative koji pozivaju da im se pridruže svi oni koji se žele boriti za pravednije društvo.
Nije za očekivati da će netko od ove trojice dobiti priliku na javnoj televiziji ili nekome od »mainstream« medija objasniti razloge za pokretanje ove inicijative, obrazložiti svoje metode i ciljeve. Nije to ništa novo i čudno u zemlji u kojoj se predsjednička kampanja temelji na Vojislavu Šešelju, bez kojega ne bismo nikada čuli ni naše europarlamentarce svih boja i fela kako u Bruxellesu žučno truse engleski i izgovaraju četnik. U državi u kojoj su prvorazredne političke teme jedna neodigrana nogometna utakmica i jedna odigrana kazališna predstava.
Koga uz sav taj šlag i glamur može zanimati da u Hrvatskoj uz tristotinjak tisuća nezaposlenih ima još 700 tisuća radno sposobnih ljudi koji ne rade. Dakle, MILIJUN izopćenih iz društva! U državi koja po svemu brza prema periferiji Europe i koja je već praktički u polukolonijalnom odnosu spram EU. I koja to vlast samoj sebi nazdravlja i hvasta se u zemlji u kojoj je 2012. godine 700 tisuća ljudi primalo 2.000 kuna prosječnog mjesečnog dohotka, a do 6.000 kuna njih gotovo dva milijuna! Odnosno, statistički gledano, 73 posto. I u kojoj je među mladima praktički svaki drugi nezaposlen.
Ne, to sigurno nisu razlozi za zdravicu već za pobunu. U duboko raslojenom društvu u kojem se manjina obogatila, a većina osiromašila u kojoj su sve vlade i svi ministri vodili jednu te istu politiku da manjina profitira, sociopatski nas uvjeravajući kako će nam od više takvog kapitalizma biti bolje. U državi koja je uspješno ostvarila jedan jedini gospodarski projekt, onaj o 200 bogatih obitelji. Pa je 2013. godine imala 260 multimilijunera od koji svaki posjeduje više od 30 milijuna dolara, a ukupna imovina im vrijedi 170 milijardi kuna. Da, za tako duboko nepravedno društvo Radnička fronta nudi radikalne i korjenite promjene: nacionalizaciju strateških tvrtki, nezakonito privatiziranih i nezakonito prodanih, poput Ine. Možda će to nekoga podsjetiti na Lenjinovu eksproprijaciju eksproprijatora ili Chaveza, ali ima li drugog rješenja za vraćanje otetog osim ponovnog uvođenja smrtne kazne?
Radnička fronta povezuje se i svoj uzor ima u španjolskom Podemosu, a oni koji već u startu u njima vide nekakve maoiste, utopiste i rođene luzere, neka vide što je stranka mladog profesora i pisca Pabla Iglesiasa napravila. Rođena u siječnju ove godine s nula članova, na svibanjskim izborima za europarlament osvojila je 8 posto biračkog tijela, odnosno dobila 1,25 milijuna glasova, ili pet od 54 mandata. Podemos je najbrže rastuća stranka i broj članova joj svakodnevno raste, a sada ih ima više od 260 tisuća! Po najnovijim anketama najjača je stranka koja bi na izborima u Španjolskoj dobila čak 27 posto glasova! Podemos znači »We can«. Možemo li i mi u Hrvatskoj?