Odbacivanje razvojnih "ljestava" – gdje je u tome svemu Hrvatska?

Odbacivanje razvojnih "ljestava" – gdje je u tome svemu Hrvatska?

Prije dva tjedna na dnevnom redu Sabora bile su izmjene Zakona o zaštiti tržišnog natjecanja. Radi se o zakonu koji je u prvoj verziji usvojen 1995. godine, kada je formirana i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja. Navedeni Zakon i Agencija dio su šireg paketa institucionalnih i "policy" promjena koje su trebale osigurati temelj za transformaciju nepovoljne ekonomske strukture i time približavanje Hrvatske najrazvijenijim ekonomijama.


Hrvatskoj je u procesu pristupanja međunarodnim organizacijama i udruženjima – poput Svjetske trgovinske organizacije (2000. g.) ili Europske unije (2013. g.) – usvajanje neoliberalnog institucionalnog i policy okvira propisano kao samorazumljiv uvjet članstva. Predstavnici najrazvijenijih zemalja inzistirali su na tome da su politike slobodne trgovine i odbacivanje državnog intervencionizma i protekcionizma jedina provjerena razvojna formula za zemlje koje zaostaju. Svi dosadašnji nositelji državne vlasti u RH, kao i mejnstrim mediji i mejnstrim znanost i struka, podržali su i promovirali takve institucionalne i policy promjene.

Ipak, ono što je pri tom (neo)liberalnom konsenzusu potisnuto jest činjenica da je većina vodećih kapitalističkih ekonomija do pozicija najrazvijenijih došla zahvaljujući politikama državne protekcije i poticanja strateških ekonomskih sektora. Od zaštitnih uvoznih tarifa, direktnih izvoznih subvencija, velikih javnih ulaganja u istraživanje i razvoj, kršenja patenata i ilegalnog transfera tehnologije, indikativnog ekonomskog planiranja do nacionalizacije strateških industrija, sve su to politike kojima su državne vlasti SAD-a, UK-a, Japana, Francuske, Austrije, Švedske itd. ekstenzivno pomagale vlastitim "industrijama u razvoju" ("infant industries"), dok nisu postale globalno konkurentne i dominantne.

Ono što je danas opće rašireno uvjerenje – da su se vodeće kapitalističke zemlje razvile na politikama "slobodnog tržišta" i minimalnog upliva države u ekonomiju – predstavlja povijesnu neistinu, odnosno mit. Južnokorejski profesor Ha Joon Chang, koji predaje na britanskom Cambridge-u, u više studija detaljno je analizirao obilje povijesnih podataka koji pokazuju u kojoj mjeri su vodeće kapitalističke zemlje koje danas inzistiraju na politikama "slobodnog tržišta" iste one koje su tijekom povijesnog uspinjanja do pozicija najrazvijenijih koristile sasvim suprotne politike, politike koje danas proglašavaju razvojno ograničavajućim, odnosno štetnim. Profesor Chang takav pristup i dvostruke kriterije najrazvijenijih opisuje metaforom "odbacivanja ljestava" ("kicking away the ladder") – nakon što su se razvojno uspele, koristeći "ljestve" državnog intervencionizma i protekcionizma, najrazvijenije ekonomije su nerazvijenim zemljama gurnule "ljestve" proklamirajući da se mogu i moraju razvojno uspeti bez takvih pomagala.

Razlog za to je posve jednostavan i razumljiv – politike "slobodnog tržišta" odgovaraju onim ekonomijama i kompanijama koje su tržišno dominantne i osigurava im prodor i dominaciju na novim tržištima. UK je ukinula tarife i počela inzistirati na bilateralnim sporazumima o slobodnoj trgovini tek u drugoj polovici 19. stoljeća kada se etablirala kao vodeća ekonomska i kolonijalna svjetska sila. Nakon što se SAD počeo probijati na poziciju vodeće ekonomije i nakon što je proizvodnja u kontinentalnoj Evropi počela predstavljati sve snažniju konkurentsku ugrozu, UK je ponovo ograničila slobodu trgovine i vratila tarifnu zaštitu vlastite proizvodnje, da bi nakon drugog svjetskog rata nacionalizirala neke od strateških sektora i industrija. SAD je pak kroz cijelo 19. stoljeće i prvu polovicu 20. stoljeća imao najveće tarifne stope, odnosno ograničenja slobodnoj trgovini, da bi se kroz taj period snažnog državnog protekcionizma etablirao u vodeću svjetsku ekonomiju. Slično vrijedi i za Francusku, koja je najviše stope ekonomskog rasta i najveći napredak industrijske proizvodnje postigla iza drugog svjetskog rata kada je država kontrolirala ključne sektore i koristila indikativno ekonomsko planiranje. U tzv. zlatnom razdoblju, koje je trajalo dvadesetak godina nakon drugog svjetskog rata, visoke stope rasta, rapidnu industrijalizaciju, izgradnju institucija države blagostanja, osigurale su politike državnog makroekonomskog intervencionizma i industrijskih politika u praktički svim, ne samo zapadnim i nominalno kapitalističkim ekonomijama (jugoslavenski "tržišni socijalizam" je najveći modernizacijski iskorak također postigao u tom periodu zahvaljujući politikama državnog intervencionizma i protekcionizma, dok je ekonomsko usporavanje započelo s liberalnim reformama sredinom 1960-ih).

S neoliberalnom ofenzivom početkom 1980-ih radikalno se mijenja pristup ekonomskim politikama vodećih kapitalističkih država i međunarodnih institucija u kojima ostvaruju presudan utjecaj – MMF, Svjetska banka, WTO (do 1994. "GATT"), EU. Odbacuju se državni intervencionizam i protekcionizam i zahtjeva se, posebno od manje razvijenih država s dužničkim problemima, da usvoje neoliberalne politike čija je sažeta receptura poznata pod nazivom "washingtonski konsenzus" (fiskalna disciplina, deregulacija i tržišna liberalizacija, snižavanje poreza, privatizacija državnih tvrtki i zaštita privatnog vlasništva itd.).

Nakon usvajanja neoliberalnog paketa institucionalnih i policy promjena, većina nerazvijenih ili manje razvijenih zemalja ostvaruje niže stope rasta nego ranije, dok rapidnu razvojnu konvergenciju postiže prvenstveno Kina čije ekonomske politike se baziraju na snažnom državnom intervencionizmu i protekcionizmu (u nekom od sljedećih osvrta ću se posebno pozabaviti Kinom i njezinim ekonomskim modelom).

Gdje je u svemu tome danas Hrvatska? Kao što je uvodu navedeno, Hrvatska se bavi konsolidacijom neoliberalnog ekonomskog okvira na zahtjev EU, odnosno, kako se to eufemistički kaže, usklađuje se s EU pravnom stečevinom – nadopunjava zakone o zaštiti tržišnog natjecanja koji, između ostalog, ograničavaju državu da aktivno pomaže očuvati i osnažiti domaću proizvodnju – posljedica čega je devastacija preostale industrije – od brodogradnje, proizvodnje hrane (šećerane, proizvodnja mlijeka) i još nepovoljnija ekonomska struktura (ovisnost o turizmu i uslugama niske dodane vrijednosti..)..

Za to vrijeme Njemačka najavljuje aktivne industrijske politike za pomoć vlastitim strateškim sektorima i blokira kinesko preuzimanje tehnoloških vodećih njemačkih kompanija, krovna organizacija njemačkih industrijalaca neizravno traži ograničavanje prodora kineskih kompanija na EU tržište (neobrazloženo poništenje natječaja za koncesiju riječke luke treba gledati u svijetlu pritisaka EU i SAD-a da se ne prihvati duplo povoljnija kineska ponuda), njemački gigant Siemens traži od EU da odobri spajanje s francuskim Alstomom kako bi se formirao "evropski šampion" u željezničkom sektoru kako bi mogli konkurirati Kinezima (Europska komisija za sada nije odobrila spajanje, ali njemačka administracija pritišće), SAD uvodi tarife na kineski uvoz i primjenjuje oštri protekcionizam i intervencionizam (neki takve politike vezuju uz Trumpa, no malo je vjerojatno da će Bidenova administracija bitno promijeniti pristup) itd.

Zaključak: priča o tome da su politike "slobodnog tržišta", privatizacije i povlačenja države iz aktivne ekonomske uloge jedina razvojna garancija priča je za one narode od kojih se očekuje da prihvate povijesno i ideološko slijepilo i uvjerenje da nisu sposobni autonomno upravljati ekonomskim razvojem koji bi išao u prilog radnoj većini njihovih društava.