Zašto zaostajemo za zemljama centra EU?

Zašto zaostajemo za zemljama centra EU?

Izmjene i dopune zakona o zaštiti tržišnog natjecanja

Ovaj zakon kao i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja dio su zakonskog i institucionalnog EU okvira i europske ‘pravne stečevine’ koje su skrojene prema neoliberalnim principima tzv. ‘slobodnog tržišta’. Taj okvir odbacuje, pa i zabranjuje politike državnog intervencionizma i protekcionizma kao oblika razvojnog ekonomskog modela i strategije.

Okvir slobodne tržišne utakmice, koji nominalno uvodi jednaka tržišna pravila za sve, odgovara prije svega onim ekonomijama i onim kapitalima koji su već u dominantnoj tržišnoj poziciji s obzirom na tehnološku superiornost i visoku produktivnost. Takav okvir ne odgovara manje razvijenim ekonomijama i njihovim tvrtkama jer u tržišnoj utakmici pod jednakim pravilima ne mogu konkurirati onima koji su već tehnološki superiorni, odnosno produktivniji. Posljedica je podređenost, produbljivanje ili zadržavanje ekonomskog zaostatka, gašenje proizvodnje i gašenje industrija, sve nepovoljnija ekonomska struktura i pozicija u globalnoj podjeli rada.

Najrazvijenije kapitalističke ekonomije počele su forsirati pravila ‘slobodne tržišne utakmice’ putem međunarodnih institucija kao što su WTO (Svjetska trgovinska organizacija), Svjetska banka, MMF (Međunarodni monetarni fond), putem raznih trgovinskih bilateralnih sporazuma tek kada su njihove korporacije postale dominantne u globalnim razmjerima, dok su prije toga itekako koristile politike državnog intervencionizma kao što su nacionalizacija strateških industrija, industrijske politike, ‘picking winners’ strategije, konkurentske devalvacije valuta, indikativno ekonomsko planiranje (primjerice u Francuskoj). A koristile su i politike državnog protekcionizma kao što su uvozni porezi i tarife, netarifne prepreke konkurentnijem uvozu i slično. Takve su strategije najrazvijenije zemlje u fazi uspona koristile kako bi spriječile da ih tehnološki i troškovno superiornija strana konkurencija ugrozi, izgura ili sebi podredi, pogotovo na njihovim domaćim tržištima i dok se dovoljno ne razviju da mogu biti ravnopravni na domaćim i globalnim tržištima.

Na politikama ‘slobodnog tržišta’ posebno inzistiraju prema manje razvijenim ekonomijama, poput Hrvatske, kako bi nesmetano ušle i dominirale na njihovim tržištima, kako bi ih oblikovale na način koji njima odgovara, kako bi crpile resurse i jeftinu obrazovanu radnu snagu. Takva se strategija naziva „Kicking away the ladder” (Ha-Joon Chang), odnosno „odbacivanje ljestvi” – pojednostavljeno bogate zemlje odbacuju ljestve kojima su se sami uspinjali do vrha i tako sprječavaju zemlje u razvoju da koriste politike i strategije koje su sami na tom usponu koristili.

Pravila EU o zaštiti tržišnog natjecanja, ugrađena u mnoge zakone, u procedure javne nabave i sl. osiguravaju da su na većim poslovima i projektima, pogotovo onima financiranima iz EU fondova, u boljoj poziciji najsnažnije korporacije iz zemalja centra, da se oprema uvozi iz ‘centra’ i da time sredstva fondova završavaju ponovno u ‘centru’. Ironično je da sada, kada su se pojavili Kinezi koji su konkurentniji, Europska komisija negoduje, a najsnažnije ekonomije poput Njemačke i njihova udruženja industrijalaca, prosvjeduju protiv ‘nelojalne’ konkurencije sa istoka.

Upravo ekonomije s istoka (Južna Koreja i Kina) zorno pokazuju da se približavanje najrazvijenijima ne dešava na principima slobodnog tržišta već putem državnog intervencionizma i protekcionizma. Rapidan razvoj i dosezanje najrazvijenih može se postići samo politikama koje su suprotne od pravila koja propisuje ovaj Zakon o zaštiti tržišnog natjecanja.

Hrvatska je značajan dio industrije, posebno izvozne poput brodogradilišta, uništila zahvaljujući principima i pravilima kakve propisuju zakoni poput ovog – zabrana vertikalnih subvencija , zabrana industrijskih politika kojima će se ciljano poticati određena poduzeća i sektori , zabrana zaštite domaće proizvodnje od konkurentnijeg uvoza (koji je često konkurentniji samo zato jer se povijesno razvio na politikama državnog intervencionizma i protekcionizma).

Ovakvi zakoni i institucije zadužene za njihovu provedbu (Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja) imaju ulogu svojevrsnog prisilnog upravitelja koji nameće tržišna pravila i zahtjeva da njegova pozicija bude izuzeta i zaštićena od demokratskog pritiska i utjecaja kojim bi se zahtijevale drugačije politike (to čak i eksplicitno piše: „Isto tako, osigurat će se da Vijeće i službene osobe iz stručne službe AZTN-a, provode svoje ovlasti iz ZZTN-a neovisno o političkom i drugom vanjskom utjecaju te bez traženja i primanja uputa od Vlade Republike Hrvatske ili bilo kojeg drugog javnog ili privatnog subjekta pri obavljanju svojih dužnosti i izvršavanju svojih ovlasti…“)

To je institucionalizacija demokratski neuračunljivih institucija i politika (poput autonomne centralne banke kojoj parlament niti vlada ne smije određivati politiku), kako bi se osigurala zaštita interesa kapitala i kreditora protiv interesa radne, demokratske većine. To se pokazalo i na primjeru Grčke, Italije (Mario Monti) kada su im čak postavljene prinudne uprave, odnosno vlade bez demokratskog legitimiteta koje će provoditi neoliberalne politike štednje, rezati javnu potrošnju, socijalu, mirovine.

Ironija je da se sada upravo Njemačka i Francuska i njihove najvažnije privredne/industrijske organizacije bune protiv pravila o zaštiti tržišne utakmice koji ograničavaju tržišnu koncentraciju jer ih ugrožava kineska konkurencija, pa traže da se omogući spajanje vodeće njemačke i francuske tvrtke u proizvodnji brzih vlakova - Siemensa i Alstoma i tako formira ‘europski šampion’ koji će se moći boriti s kineskim vodećim kompanijama na tom polju.