Za zelenu Evropu!

Dok neki, mahom figure na prokapitalističkoj desnici još uvijek “ozbiljno” raspravljaju postoje li uopće ljudskim djelovanjem izazvane klimatske promjene, one već neko vrijeme odnose ljudske žrtve, devastiraju cijele zajednice, potiču oružane sukobe, poput rata u Siriji i u konačnici masovne migracije, pritom pogađajući mahom najsiromašnije klase, baš one zajednice koje su od sustavnog zagađivanja planete profitirale malo ili nimalo.
Kako da počnemo rješavati klimatske promjene? Klimatske promjene uzrokovane su načinom proizvodnje — kapitalističkim načinom proizvodnje koji nije usmjeren zadovoljavanju potreba već stvaranju profita. To je neracionalan način proizvodnje kojem je cilj proizvoditi što više, poticati što veću konzumaciju, čega je posljedica i ogromna količina plastike i ostalog teško razgradivog otpada. Iako je proizvoditi nerazgradivi otpad potpuno neracionalno s aspekta održivosti, nažalost, savršeno je racionalno iz aspekta zarade velikih kompanija, a ta je racionalnost profita u kapitalizmu daleko najvažnija. Isto možemo reći i za nastavak sagorijevanja fosilnih goriva i daljnje emisije stakleničkih plinova koji uzrokuju klimatske promjene.

Sistemski, popularni odgovori na sada već kataklizmičke promjene, svode se na odgovornost svakog pojedinca i podizanje njegove “svijesti”, na iščekivanje tehnološkog rješenja od strane mesijanskih zelenih kapitalista, te na uvođenje “tržišnih mehanizama i poticaja” koji bi trebali potaknuti kako korporacije (kao najveće zagađivače) tako i potrošače da štede energiju i resurse te manje zagađuju.
O odgovornosti pojedinca ili potrošača ne treba trošiti previše riječi. Kako bi se uvidjeli razmjeri odgovornosti između pojedinca i sustava, dovoljno je ukazati na činjenicu da, primjerice, na svaku tonu kućanskog, “našeg” otpada dolazi 70 tona industrijskog otpada.[1] To ne znači da danas, kada su dva stoljeća eksploatacije dovele eko-sustav planete pred kolaps, ne trebamo činiti sve što je u našoj moći kako očajnu situaciju ne bismo učinili gorom. To ipak znači da nam je jasno kako suvisla i održiva rješenja nećemo naći u sferi manje ili više spontane promjene “životnih navika” pojedinaca.

O iznevjerenim očekivanjima od strane niza “zelenih kapitalista” te manje ili više potpunim podbačajima “tržišnih rješenja” se već podosta zna.[2] Od tehnoloških rješenja ne možemo očekivati puno već i samo zato što problem neracionalnog načina proizvodnje i distribucije nije tehnički, već društveno-politički problem. Ne baca se 25 % hrane u svijetu (i oko 675 bilijuna litara vode potrebne za njen uzgoj) zato što ne postoji “tehnički” način da se ta hrana podijeli gladnima. Hranu se baca jer se njeno dijeljenje ne može uklopiti u zahtjeve profitne logike kapitalističkog društvenog uređenja. I tu priča više-manje staje.

Pokazalo se i da tržišni odgovori, temeljeni na raznim oblicima financijskog poticanja aktera unutar okvira istog onog tržišta koje probleme stvara, jednostavno ne mogu riješiti te iste probleme. Ukratko, ako i sve malverzacije na “zelenim tržištima” i stavimo po strani, ono što “uštedimo” kraćim tuširanjima i štednim žaruljama i kao potrošači, a posebno kao proizvođači, uložimo u novu potrošnju. Ako štednim žaruljama neki trgovački lanac uštedi milijune eura, ekonomska logika kapitalizma i slobodnog tržišta nalaže da ušteđena sredstva uloži u “širenje poslovanja”, odnosno izgradnju novih, dodatnih supermarketa, koji će trošiti još energije, u izradu i plasiranje još više reklama, kojima će nas nastojati uvjeriti da trošimo - još više.[3] U okviru kapitalističkog sustava nema niti učinkovitog načina da se dodatnim troškovima spriječi korporacije koje zagađuju jer one te troškove prebacuju na konzumente i/ili industriju koja zagađuje prebacuju u nerazvijene zemlje.

Zato je kratkovidno, jalovo, pa i opasno zagovarati “zelenu” Evropu i “zelenu transformaciju”, a ne biti spreman niti spomenuti, a kamoli “transformirati” kapitalizam, odnosno kapitalistički način proizvodnje i distribucije dobara. Osim toga, takav pristup u pravilu dovodi do nastavka rasta globalnih nejednakosti. Iako se jedna Njemačka, kao razvijena zemlja, često spominje kao svijetli primjer “zelene transformacije”, ona je i dalje zemlja s daleko najvećim udjelom u emisiji stakleničkih plinova (900 milijuna tona ugljikovog dioksida godišnje).[4] Istovremeno zemlje evropske periferije, u koje spadamo i sami, svoj doprinos daju stihijskom višedesetljetnom deindustrijalizacijom i gubitkom stotina tisuća radnih mjesta. Ukoliko želimo zelenu i pravednu Evropu, ne možemo ne baviti se kapitalizmom.

U kapitalizmu se potiču lažna rješenja. Većina se znanstvenika slaže da emisije CO₂ treba globalno smanjiti 80-90 % do 2050. kako bismo izbjegli ozbiljne nepopravljive klimatske promjene. Zadnjih 250 godina 1.100 milijardi tona COje ispušteno u atmosferu putem industrijskih procesa, većinom izgaranjem fosilnih goriva. Pola tih emisija je nastalo nakon sredine 1970-ih.[5] Način proizvodnje je najodgovorniji za ovo stanje, a kapitalizam ne uspijeva odgovoriti na problem rastuće uporabe štetnih fosilnih goriva.

Održivo društvo je socijalističko društvo – to je društvo koje proizvodi kako bi zadovoljilo potrebe, a ne kako bi manjina bogatih zaradila. To je društvo koje demokratski odlučuje koliko i na koji način proizvoditi, a da pritom u što manjoj mjeri ugrožavamo okoliš i održivost budućih generacija. Ekologija znači socijalizam.

Reference

[1] Chris Williams, Ecology and Socialism, Haymarket Books, str. 134.

[2] Naomi Klein, Ovo mijenja sve - Kapitalizam protiv klime, VBZ, 2015.; Heather Rodgers, Green Gone Wrong: How Our Economy Is Undermining the Environmental Revolution, Scribner, 2010.

[3] Wikipedija: Jevons Paradox

[4] CNN: Why Germany has a dirty climate secret

[5] Chris Williams, Ecology and Socialism, Haymarket Books, str. 27.

 

Želiš li sudjelovati u našim akcijama?

Prijavi se na listu!

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?