Protiv deindustrijalizacije

Protiv deindustrijalizacije

Za domaću brodogradnju i druge grane privrede!

Ekonomska se politika nakon ulaska u EU, nije promijenila, već se polagano tranzicijsko propadanje nastavilo. Dajmo samo primjer INA-e. Ne više kompanija u kojoj hrvatska država ima ključna upravljačka prava - INA je krajem 2018. počela sa zatvaranjem rafinerije u Sisku, iako se davalo garancije da se to neće dogoditi. Najdramatičnija posljedica deindustrijalizacije je brodogradnja, koja se nalazi u ubrzanom procesu propadanja, što pak ima izravne veze s EU, a u sprezi s kompradorskim domaćim političkim elitama i profiterskim domaćim kapitalom (koji planira zaraditi na zemljištu i parazitskom turizmu koji se širi na štetu industrije).

EU vodi politiku deindustrijalizacije na periferiji EU, priječeći državne subvencije što izravno šteti našoj privredi, a u ovom trenutku posebice brodogradilištima koja nigdje ne funkcioniraju bez državne pomoći. EU politike prema brodogradnji su neoliberalne i tehnokratske – one idu prema zabrani vertikalnih (sektorskih) subvencija i povećanju konkurentnosti. Konkurentnost ne može biti jedini kriterij. Kada bi se gledala isključivo profitabilnost i troškovna efikasnost pojedinačnih proizvođača i prema tome oblikovale javne/državne politike tada bismo kompletno ugasili domaću poljoprivrednu proizvodnju koja je puno veći primatelj subvencija od brodogradnje. (U 2016. godini  poljoprivreda je subvencionirana s 5 milijardi kuna, dok je za brodogradnju izdvojeno 315 milijuna kuna.) Profit pojedinačnih tvrtki i troškovna konkurentnost ne trebaju biti primarni parametar, već to treba biti ukupni društveni učinak na proizvodnju, zaposlenost i dohodak.

O brodogradnji se samo čuje kao o "rupi bez dna", no sredinom osamdesetih godina u bivšoj državi, brodogradnja je bila jedna od ključnih grana privrede. Jugoslavija je bila među osam najjačih brodograđevnih zemalja u svijetu. Iako je to niskoprofitabilna industrija (do 5 % dobiti) ona je industrija na koju se vežu druge (pa i mnogo profitabilnije) grane industrija: metalurgijska, elektronička, drvna industrija. Za izračun ukupnog učinka brodogradnje na zaposlenost i dohodak u domaćoj ekonomiji potrebna je input-output analiza i izračun multiplikatora, no od Jugoslavije više se praktički niti ne izračunava multiplikator brodogradnje.

Osim toga, brodogradnja zapošljava izravno i neizravno više desetaka tisuća ljudi. Danas govorimo o broju od oko 10.000 radnika kojima prijeti otkaz. Ako se, a sada je to na žalost izgledno, brodogradilište Uljanik zatvori u Puli svaki drugi stanovnik će biti pogođen. Za Trogir koji ima oko 13 tisuća stanovnika gašenje brodogradnje značilo bi gubitak od oko 800 radnih mjesta - oko 6 % stanovništva bi ostalo bez posla.

Brodogradnja i dan danas, srozana na ovu razinu, ima udio od 1,5-2 % u BDP-u i do 12 % u izvozu.  Brodogradilišta su isplatila više poreza nego što je u njih uloženo - preko 1,3 milijarde kuna godišnje. Cijelo društvo treba stati iza brodogradnje zato jer od nje ima koristi neposredno i posredno veliki broj ljudi. To znači da se ne smije gledati brodogradnja izolirano od tog ukupnog društvenog učinka, a upravo takav izolirani pristup forsira vladajuća ideologija i neoliberalne EU institucije i njihove politike

Što napraviti? Kratkoročne i dugoročne mjere

Kratkoročno - brodogradnju bi trebalo subvencionirati kako rade sve vodeće velesile u toj industrijskoj grani, od Kine i Južne Koreje do Italije. Brodogradilište sámo ne može osigurati likvidnost za nabavku materijala koji će ugraditi u brod, a tijekom procesa izrade koji dugo traje.

Talijanski Fincantieri je upravo zato 95 % posredno u rukama države. U EU postoje primjeri javnog vlasništva ili primjeri u kojima država postaje dioničar prethodno privatnog poduzeća. Macron je najprije nacionalizirao STX (Chantiers de l'Atlantique) da bi postigao dogovor oko vlasništva 51 % za Fincantieri s većinom javnog vlasništva i 34 % direktne kontrole francuske države. Država itekako može kupovati dionice u privatnim poduzećima, direktno i kroz javne alate (banke koje kontrolira).

Evropska komisija ograničava mogućnosti koje bi nam inače bile na raspolaganju, i to ugovorima koje smo potpisali (osobito čl. 107. Ugovora o funkcioniranju EU koji se odnosi na državne potpore). No i pregovori o stavkama ugovora, kao i postojeće mogućnosti tzv. horizontalnih potpora mogli bi spasiti brodogradnju. Problem su vladajući, lokalna politika u sprezi s privatnim kapitalom, koji to blokiraju, a EU im često služi i samo kao isprika. Postoje vrste državne pomoći koje nisu u koliziji s EU pravnim okvirom (a definira ih dokument 'Framework on State Aid to Shipbuilding', 2003/C 317/06) - od pomoći za istraživanje i inovaciju do pomoći za zapošljavanje, davanja izvoznih kredita i pomoći za razvoj.

Kako bismo pak dugoročno brodogradnju postavili na noge potrebna su tri radikalna zaokreta - podržavljenje ove strateške industrijske grane, stvaranje institucionalnog okvira za provođenje industrijskih politika podrške brodogradnji i radničko upravljanje (a ne malo dioničarstvo). Intervencionizam i subvencije su nužni, ali ne kako bi država sanirala gubitke i predala brodogradilište privatnom kapitalu, već kako bi osigurala potporu za rad i razvoj. Jedini način da se devastirana brodogradilišta vrate u život je da radnici preuzmu brodogradilišta, a da država brodogradnju potpomaže. Nacionalizacija brodogradilišta važna je pretpostavka za trasiranje takvog puta i oblikovanje institucionalnih uvjeta za progresivnu industrijsku politiku koja će biti u interesu radne većine, a ne kapitala.

Osim podržavljenja ove strateške industrijske grane, izgradnje institucionalnog okvira za provođenje ciljane industrijske politike podrške brodogradnji (poput specijaliziranih izvoznih banaka, clustera koje sinergijski povezuju znanstveno-istraživački sektor i proizvodnju, itd.), nužno je uvesti i radničko samoupravljanje. Radničko upravljanje je nužno jer samo radnici koji upravljaju poduzećem imaju interes da proizvodnju nastave, a ne da na mjestu brodogradilišta otvore, recimo, luksuznu marinu ili pokrenu nekretninski biznis. Vlasnicima je cilj zaraditi, a više-manje im je svejedno što će proizvoditi i koje će usluge pružati njihova tvrtka. Končar je u Brodotrogiru prenamijenio dio brodogradilišta za luksuznu marinu koja je danas mjesto u kojem se odmaraju razni celebrityji koji sa svojim jahtama uživaju u našem Jadranu. Končar dobro zarađuje, no brodogradilište ima problema s likvidnošću, kasni se s isplatom plaća, ne plaćaju se na vrijeme kooperanti i dobavljači, krši se kolektivni ugovor.

Privatni biznis će se uvijek pravdati da mora zaraditi, a da brodogradnja ne donosi dovoljno. (Tako se i alokacija dijela Brodotrogira najavljivala kao početak novih ulaganja, nove poslovne politike novih radnih mjesta). Privatni interesi ograničavaju pokretanje razvoja i otvaranja novih radnih mjesta. Za privatni kapital gašenje brodogradnje ne predstavlja problem – za radnike u brodogradnji, brodogradnja je pak egzistencijalno pitanje

Poljoprivreda

Poljoprivreda nigdje u svijetu ne funkcionira uspješno bez državnih poticaja. Toga su itekako svjesne razvijene i velike zapadne zemlje koje odvajaju goleme poticaje za svoj poljoprivredni sektor (što je suprotno proklamiranoj neoliberalnoj praksi u drugim područjima). Istodobno se pak od manjih zemalja traži smanjenje ili ukidanje takvih poticaja putem pritisaka Evropske unije ili Svjetske trgovinske organizacije (WTO). Te iste međunarodne institucije također zahtijevaju i ukidanje ili smanjivanje carinskih zaštita, što onda omogućava prodor poljoprivrednih proizvoda iz bogatijih i većih zemalja u siromašnije i manje zemlje, što izravno uništava domaću poljoprivredu manjih zemalja.

U Hrvatskoj je situacija za domaće poljoprivrednike, osim otvaranja vanjskom tržištu (tj. uklanjanjem carina prema članicama EU), dodatno otežana i time što se poticaji ne isplaćuju ili kasne čak i kada su zajamčeni, a na loš položaj domaćih poljoprivrednika utječe i to što njihove proizvode otkupljuju mahom privatne kompanije nastale privatizacijom. Jedini je interes tih privatnika njihov vlastiti profit i da bi do njega došli neće se libiti smanjivanja otkupne cijene poljoprivrednih proizvoda do razine neodrživosti proizvodnje pa ni potpunoga uništavanja domaće poljoprivrede ‒ poljoprivredni se proizvodi, naime, uvijek mogu i uvoziti, bez obzira na to što će domaći seljaci zbog toga trpjeti posljedice i što to nema smisla u zemlji s takvim poljoprivrednim potencijalom kao što je Hrvatska. Loše stanje hrvatske poljoprivrede i činjenica da uvozimo goleme količine hrane iz inozemstva su izravna posljedica politike koja se sustavno vodi zadnjih 29 godina, a koja je usmjerena samo prema profitu domaćeg i stranog krupnog kapitala, a ne u korist domaćeg seljaštva i cijeloga društva.

Ulaskom u EU, takvi su se negativni procesi samo nastavili, jer je naša poljoprivreda izložena na milost i nemilost poljoprivredama velikih zapadnoevropskih zemalja, uz to što dodatne prepreke stvaraju evropski propisi, koji našim poljoprivrednicima određuju što se smije, a što ne smije raditi i u kolikoj mjeri (primjerice, koliko se maslina može saditi, na koji način, na kakvim poljima i sl.). Kako je ulazak u EU utjecao na Hrvatsku, lijepo se vidjelo po snažnom povećanju uvoza – on je rapidno rastao već prvo ljeto 2013. nakon ulaska, a rast uvoza se stalno povećava (u prva tri mjeseca 2017. rast uvoza poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda je bio za 20 milijuna eura veći nego prethodne godine)