Za Evropu jednakosti, a ne dominaciju centra nad periferijom!
Ulazak Hrvatske u EU bio je cilj hrvatskih političkih elita desetljećima. Danas je samo 36 % onih koji članstvo u EU smatraju dobrim za Hrvatsku. Čak se 14 % ukupnog radnosposobnog stanovništva, oko 300.000 ljudi, iselilo i radi u inozemstvu – pri tome smo pri vrhu u EU u kojoj je prosjek tek 3,8 %.[1] Iselili su često mlađi i najobrazovaniji – što može biti dobro za pojedince, ali je izrazito štetno da društvo ostaje bez najobrazovanijeg i radno najproduktivnijeg segmenta stanovništva.
Iako su plaće pale u svim istočnoevropskim državama, hrvatskim su radnicima pale najdramatičnije, s 43 na 37 % prosjeka zapadne Evrope.[2] Po cijeni rada po satu Hrvatska se nalazi tek na 22. mjestu među 28 zemalja.[3] Da bi slika bila potpunija valja navesti i podatak da je Hrvatska postala zemlja s najvećom brzinom stope rasta privremenog zapošljavanja u EU[4] - od 2012. do 2016. broj ljudi koji rade preko ugovora na određeno povećao se s 13,8 % na 22,2 % (EU prosjek je 14,2 %), a više od 50 % mladih zaposleno je putem nesigurnih ugovora (EU prosjek je 32 %). Čak 90 % novozaposlenih se zapošljava na određeno vrijeme.[5]
Članstvo u Evropskoj uniji samo je ubrzalo loše trendove. Evropska unija, na stranu mitovi o „zajedničkim civilizacijskim vrijednostima“, prije svega funkcionira kao ekonomska unija. I to ne kao ekonomska unija koja bi pomagala podjednako svim svojim članicama da se ravnomjerno i održivo razvijaju u korist radne većine, nego kao neoliberalna formacija koja primarno pogoduje krupnom kapitalu razvijenih zemalja zapadnoevropske jezgre (kao što su Njemačka, Nizozemska ili Austrija), a na štetu slabije razvijenih zemalja periferije EU (kao što su Hrvatska, Bugarska, Rumunjska ili Grčka).
Male i slabo razvijene zemlje na periferiji kapitalističkog društveno-ekonomskog sistema ne mogu prevladati zaostajanje za najrazvijenijima. Ekonomska dominacija zapadnih zemalja centara ne može se izazvati pod pravilima tzv. slobodnog tržišta koja se nameću manje razvijenijima u okviru Evropske unije (već i evropski birokrati otvoreno govore o „Evropi dvije brzine”).
Ekonomska dominacija je ujedno i uzrok i posljedica činjenice da u bogatim zemljama već postoje uvjeti za razvoj inovativnih tehnologija i know-howa, da su manje razvijene prema razvijenima u poziciji nejednake razmjene koja se manifestira kao dug prema bogatima, kao trgovinski deficit i kao okoštavanje proizvodne strukture manje razvijene ekonomije zbog kontinuirane i razorne izloženosti njezine ekonomije superiornoj stranoj konkurenciji iz razvijenih zemalja. Ako pravila tržišne utakmice namećemo ekonomski nejednakima tada će dominantnu konkurentsku poziciju imati i zadržati jači.
Siromaštvo istoka i juga Evrope je povezano s bogatstvom zapadne Evrope.
Dominacija se ne može ukinuti bez da se bogatije regije izlože uvozu iz regija u razvoju, bez obzira na restrikcije koje bi te manje razvijene zemlje trebale nametnuti njihovom konkurentnijem izvozu. Za prevladavanje ekonomske dominacije potrebno bi bilo osigurati transfer inovativnih tehnologija koje bogate zemlje održava na vrhu.[6] To se u postojećem neoliberalnom poretku neće desiti.
Neoliberalizam uzrokuje nejednakost
Neoliberalizam je ekonomsko-politička doktrina koja zagovara podvrgavanje svih aspekata društva tržištu i logici profita. EU, različitim mjerama, direktivama, institucijama i politikama već desetljećima zagovara i provodi neoliberalne politike liberalizacije, privatizacije i deregulacije, kojima su, nakon početka ekonomske krize 2007-8. godine, pridodane i takozvane mjere štednje i financijske konsolidacije. Rezultati neoliberalnih reformi na globalnoj razini u zadnjih 30-40 godina su povećanje nejednakosti u društvu i gomilanje bogatstva u rukama kapitalističke elite.
Kapitalistički sistem i njegove destruktivne neoliberalne politike pokreću se na nekoliko razina: lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i evropskoj – internacionalnoj. Nejednakosti koje se javljaju kao posljedica kapitalističkog načina proizvodnje u konačnici se ne mogu ukinuti bez korjenitih političko-ekonomskih promjena na svim razinama. Kapitalizam i osobito neoliberalizam kao njegova zadnja faza, između pojedinih zemalja i regija ali i unutar svake zemlje i regije - uzrokuju nejednakost. Takav način proizvodnje onemogućava puni i svestrani razvoj svih ljudi i stvara nepremostive razlike – bijedu podčinjenih s jedne strane i bogatstvo elita s druge. Takav način proizvodnje, uostalom, odgovoran je i za ogromne migracije s Bliskog istoka i Afrike u Evropu; ali i za uništavanje ne samo ljudi već i prirode – u obliku klimatskih promjena i narušavanja dinamičke ravnoteže ekosustava (uništavanja bioraznolikosti, acidifikacije oceana, erozije tla itd.).
Neoliberalne politike - politike su u korist gospodarsko-političke elite i korporacijâ a na štetu većine društva. Te se politike kroz institucije EU provode na različite načine, različitim kanalima i mjerama – katkad formalno i službeno, putem ugovora, diktata i odluka EU, katkad neslužbeno – ali obuhvaćaju sve sektore ekonomije i društva. One nisu ograničene samo na države članice EU nego i na države pristupnice, kojima se te politike, u još strožem obliku nego u starijim državama članicama nameću kao uvjet ulaska u EU. Neoliberalizam se kroz institucije EU promiče i uvlači u sve pore ekonomije i društva.
Osnovne mjere neoliberalne politike su deregulacija, liberalizacija i privatizacija. Deregulacija označava općenito smanjenje poslovnih propisa radi postizanja bolje "poduzetničke klime" (što je ljepše upakirano "pogodovanje kapitalistima"), ukidanja propisâ i ograničenjâ, lakšeg protoka kapitala itd. Deregulacija znači ukidanje propisa kojima se štite radnička prava, sigurnost na radnom mjestu, ekološki standardi, itd. Deregulacija uvelike olakšava tržišne manipulacije i špekuliranje, a cilj joj je pomaganje korporacijama i poslovnoj eliti u što lakšem ostvarivanju profita bez obzira na negativne posljedice na radnike i prirodu.
Liberalizacija označava politiku otvaranja granicâ, ukidanja carinâ i drugih ograničenja kao što su državni monopol u ključnim područjima i sl. Ukidanje carinâ i drugih zaštitnih mjera (kojih unutar EU nema), ostavlja ekonomiju pojedine zemlje na milost i nemilost u odnosu na konkurenciju iz drugih zemalja. To je pogotovo nepogodno za male zemlje, kao što je Hrvatska, za koje se ne može očekivati da će se na slobodnom tržištu ravnopravno natjecati s većim i bogatijim zemljama. Liberalizacija se u EU koristi za ostvarivanje gospodarskih interesa jačih zapadnih zemalja, tj. preciznije govoreći njihovih korporacija, a na štetu ekonomijâ slabijih zemalja. Liberalizacija pak nekih sektora u kojima je država prije imala monopol (kao što su željeznica, pošta, telekomunikacije, energetski sustav i sl.), omogućava ulazak privatnog sektora (i onda privatni profit) i onamo gdje prije nije imao pristupa, a u praksi često znači pogoršavanje i poskupljenje uslugâ (npr. katastrofalna iskustva u Velikoj Britaniji s privatizacijom željeznice).
Privatizacija označava pretvaranje državnog/javnog vlasništva u privatno – radi toga što je, tobože, privatno vlasništvo efikasnije i ekonomski racionalnije od državnoga, a zapravo kao sredstvo bogaćenja kapitalističke posjedničke elite na račun čitavog društva. Tako je recimo 80 % banaka u novim istočnoevropskim članicama EU, kao i u Hrvatskoj, u vlasništvu stranih zapadnoevropskih privatnih banaka koje na taj način iz tih zemalja izvlače goleme profite.
Neoliberalizam EU se ogleda u dokumentima i mjerama koje pozivaju na ograničavanje rasta radničkih plaća i smanjenje radničkih prava (poput lakšeg otpuštanja radnikâ, povećanja rada na određeno i sl.), što se naziva eufemizmom „fleksibilizacija tržišta rada”. Neoliberalna se politika vidi i u komercijalizaciji prisutnoj u svim sektorima društva u Evropi, npr. u zdravstvu i školstvu, gdje se primjerice uvode i sve više povećavaju participacije i školarine, što pristup zdravstvenoj skrbi i fakultetskom obrazovanju čine sve manje pristupačnim običnim ljudima. Konačni cilj toga je potpuna privatizacija zdravstva i školstva i dostupnost i jednoga i drugoga samo onima koji si to mogu priuštiti.
Neoliberalna je u EU i monetarna politika koju provodi Evropska središnja banka, koja se ponajprije bavi sprečavanjem inflacije, koje se najviše boje oni koji su najveći štediše i vjerovnici, pa onda čitavu monetarnu politiku svode na sprečavanje mogućnosti da se to dogodi.
Rezultati takve politike, koji idu ne samo protiv interesa perifernih zemalja kao što je Hrvatska, nego i protiv interesa većine društva u razvijenim zemljama, vide se po recentnim događajima. Brexit je u Velikoj Britaniji 2016. izglasan u velikoj mjeri pogonjen upravo pustošenjem manje razvijene britanske periferije, a velika pobuna „Žutih prsluka“ u Francuskoj 2018-9. javlja se iz sličnih razloga. Do koje mjere EU rigidno diktira ekonomsku politiku vidjelo se najbolje 2015. kada je tada nova grčka vlast bačena na koljena zbog svog nastojanja da promijeni ekonomski kurs u smjeru vrlo blagog kejnzijanizma.[7]
Evropa demokratskog socijalizma - što? kako? i za koga se proizvodi?
Kako to promijeniti? Tražiti jedinstvo, demokraciju i održivi razvoj u Evropi, a ne zahtijevati korjenite promjene načina proizvodnje – nedosljedno je. Zagovarati jednakost i solidarnost naroda u Evropskoj uniji, kao i jednakost i solidarnost unutar svake pojedine zemlje u Evropi, a ne biti spreman mijenjati sustav – znači biti nespreman zahvatiti korijen problema. Prazne fraze socijaldemokrata i tehnokratskih populista, čiji se dosezi vide svakim potezom kada se nađu u poziciji vladajućih – ne samo da se pokazuju retorički ispraznima već daju i zamaha desnici, politikama mržnje, ksenofobije i izolacionizma. Desnica odgovara na te ispraznosti agresijom, tražeći „žrtvenog jarca” - odgovor na neuspjeh socijaldemokracije je agresija koja, umjesto onih najbogatijih i moćnih za sve nedaće krivi one najslabije - imigrante i manjine.
I neoliberali i desničari daju lažne odgovore na postojeće probleme nejednakosti, siromaštva, klimatskih promjena – jedni probleme misle rješavati tehnokratskim rješenjima drugi agresijom i zatvaranjem granica. Ni tehnokratska „ekspertiza” niti konzervativizam ne zahvaćaju temeljne strukturne uvjete obespravljenosti i ekološke destruktivnosti. Tehnokratski modeli ne mogu ništa riješiti jer ne politiziraju okvir neoliberalizma kojeg čini kapitalistički način proizvodnje.
Što? kako? i za koga se proizvodi? – tri su temeljna pitanja na koja se mora odgovoriti u svakom društveno-ekonomskom sistemu i razlika u tim odgovorima određuje različite karaktere društava i društvenih odnosa proizvodnje. Kapitalistički odgovor znači učestalost ekonomskih kriza, nepoklapanje između golemih proizvodnih mogućnosti s jedne strane i istovremeno, nezadovoljenih potreba s druge; eksploataciju radne snage i čovjeka, kao i destrukciju prirode. Socijalistički odgovor znači da se proizvodnja regulira demokratski, planski i solidarno, da je primarni parametar i cilj proizvodnje zadovoljenje potreba svih ljudi i stvaranje uvjeta za njihov svestrani razvoj, a ne ostvarenje profita i akumulacija kapitala.
Biti za narodnu većinu a ne bogatu elitu, ne znači biti za mlake reformističke mjere, već to znači biti za Evropu demokratskog socijalizma - Evropu čija će se ekonomija temeljiti na društvenom vlasništvu koje jedino garantira da će se gospodarska aktivnost odvijati u interesu zadovoljenja potreba cijelog društva, a ne u interesu elita. Društvena proizvodnja koju organiziraju radnici, a ne menadžerske elite, garantira da radnici kroz rad ne proizvode samo stvari i usluge već i da oblikuju društvene procese i određuju ciljeve proizvodnje, te razvijaju i vlastite kapacitete za upravljanje i demokratsko odlučivanje. Proizvodnja za potrebe garantira da će se ekonomska aktivnost odvijati zbog zadovoljavanja društveno važnih potreba kao što su obrazovanje, zdravstvo, stanovanje, prehrana za sve ljude.[1]
Demokratski socijalizam je proces podređivanja naslijeđenih elemenata starog kapitalističkog društva i izgradnje novih institucija i organa protagonističke demokracije. No početi od antineoliberalnih mjera, a ne imati konačni cilj na pameti – znači već unaprijed potpisati poraz. Kapitalistički i socijalistički sistemi su principijelno suprotstavljeni – izgradnja socijalizma znači proces u kojem se može očekivati da svaki pokušaj podređivanja kapitala potakne njegovu reakciju i otpor, koja se u ekonomskoj domeni manifestira prije svega kao tzv. štrajk ili bijeg kapitala koji onda može dovesti i do ekonomske krize.[9] Kapital će na svaku mjeru uzvratiti kao što već sad uzvraća na svaku mjeru pokušaja ograničavanja. Štrajk kapitala može se očekivati u mnogim situacijama, recimo ako se donese mjera visokog oporezovanja korporacija koje su odgovorne za visoke emisije CO₂ - kapital će bježati na periferiju i u slabije razvijene zemlje (kao što se trenutno nove elektrane na ugljen grade na Kosovu). Zato treba biti jasno kako je tzv. „održivo društvo” socijalističko društvo – to je društvo koje proizvodi kako bi zadovoljilo potrebe ljudi, kako sadašnjih tako i budućih generacija, a što nužno podrazumijeva i drugačiju regulaciju odnosa (metabolizma) između čovječanstva i prirode, a ne kako bi manjina zaradila i kako bi cilj proizvodnje bio oplodnja kapitala.
RF se zalaže za regionalna i međunarodna udruživanja
Unatoč kritičkom stavu Radničke fronte prema EU, treba naglasiti da se RF zalaže za međunarodno udruživanje i svaki oblik internacionalne suradnje. Dapače potrebno je ponovno udružiti narode i obespravljenu većinu u Evropi, potaknuti borbe koje već postoje u lokalnim kontekstima. Treba izbjeći i isključujućim nacionalizmima i nedemokratskim pravilima EU institucija. Lokalne borbe kao izraz klasnih borbi i društvenog konflikta, trebaju se ujediniti na lokalnom, regionalnom i internacionalnom – evropskom planu – borbe protiv neoliberalnih politika deregulacije, liberalizacije i privatizacije – radničke štrajkove, akcije protiv nesigurnih oblika rada – pokrete koji se bore protiv društvenih nejednakosti, itd.
RF nije protiv udružene Evrope kao takve nego protiv EU kao konkretne unije kakva sada postoji, a koja radi protiv interesa ne samo perifernih zemalja EU, nego i većine stanovništva Evrope. Ovakva neoliberalna, nedemokratična zajednica koja podržava nejednakost predstavlja prepreku zadovoljavanju osnovnih potreba narodnih većina u EU zemljama, ali i naroda na periferiji EU poput Hrvatske. Periferne zemlje služe razvijenim ekonomijama EU kao izvor profita iz kojih se sredstva izvlače vlasničkim preuzimanjem postojeće infrastrukture (npr. Hrvatskog telekoma, INA-e), kroz privatizirani bankovni sustav (95 % naših banaka su u stranom vlasništvu), kroz evropske fondove te kroz korist od emigracije mlade populacije u zemlje EU jezgre obrazovane na račun zemalja periferije.
Hrvatska je u EU ušla 2013. nakon nedemokratskog referenduma na kojem je glasalo manje od polovice glasača, prije kojeg se glasačima prijetilo da neće biti penzija ako se ne glasa ZA i za koji je specijalno mijenjan zakon kako bi referendum prošao.
RF nije za održavanje novog referenduma o izlasku iz EU – smatramo da bi takvo što samo odvuklo pozornost od pitanja ekonomske politike EU, te premjestilo priču na lažna „vrijednosna“ pitanja, dajući pritom prostor rastu ksenofobije na krilima ekstremne desnice (koja posvuda u Evropi raste kao, među ostalim, rezultat ekonomskih politika EU). Stoga RF, odbijajući diktat Bruxellesa, zagovara samostalnu i antineoliberalnu ekonomsku politiku za Hrvatsku, uz suradnju s progresivnim vladama ostalih zemalja EU i ostalih inozemnih saveznika – ako rezultat provođenja ekonomske politike koja bi išla u korist radne većine u Hrvatskoj bude izbacivanje iz EU, to smo i više nego spremni prihvatiti.
Prekid s EU ne znači demonstrativni izlazak iz EU već prekid s postojećim evropskim dominantnim politikama i pravilima. Taj prekid se ne postavlja kao politički cilj zbog „nacionalnih interesa” već zbog demokratskih, solidarnih i ekoloških razloga – a oni se tiču svih ljudi unutar i izvan Evropske unije. Postojeći ugovori, pravila i odluke EU koje djeluju protiv dobrobiti naroda se moraju preispitati. Odbacivanje ugovora s Evropskom komisijom koji štete narodnoj većini – kao što je to sada slučaj s brodogradnjom i Ugovorom o funkcioniranju EU (u dijelu koji se odnosi na državne potpore) – treba potaknuti, te blokirati mogućnosti štetnih intervencija postojećih evropskih institucija.
Reference
[1] Eurostat: 4% of EU citizens of working age live in another EU Member State
[2] ETUC: EU East-West wage gap: huge and got bigger
[3] Eurostat: Estimated hourly labour costs for the whole economy in euros, 2016 Enterprises with 10 or more employees
[4] DW: Ugovori na određeno vrijeme, sezonski i povremeni poslovi
[5] Glas Slavonije: Čak 90% novozaposlenih radnika ima ugovor na određeno vrijeme
[6] Tony Smith: Beyond Liberal Egalitarianism, Brill Leiden/Boston, 2017., str. 209.
[7] Kejnzijanizam ili kejnzijanska ekonomija je naziv za makroekonomsku politiku temeljenu na idejama britanskog ekonomista Johna Maynarda Keynesa. Kejnzijanski model je model čija je osnovna karakteristika ideja da odluke privatnog sektora neke nacionalne ekonomije mogu odvesti do neželjenih makroekonomskih efekata, a koji se mogu suzbiti preko javnog sektora, od monetarne politike centralne banke i fiskalne politike vlade kako bi se izbjegla kaotičnost poslovnih ciklusa. Riječ je o miješanoj privredi privatnog i javnog sektora. Kejnzijanizam smatra da privatni sektor prepušten slobodnoj tržišnoj konkurenciji postiže rezultate ispod optimuma, ne postiže pun potencijal iskorištenosti svih faktora proizvodnje, punu zaposlenost i maksimalne moguće ishode. Kejnzijanske politike vladaju sve do kraja 1970-ih i razdoblja neoliberalizma koji daje prednost privatnom sektoru.
[8] Michael A. Lebowitz, The Socialist Imperative, Monthly Review Press, New York, str. 171.
[9] Michael A. Lebowitz, The Socialist Imperative, Monthly Review Press, New York, str. 193.