Često se čuje da u Hrvatskoj nema "pravoga" kapitalizma, nego da je kod nas tzv. "divlji" kapitalizam, nekakva "rodijačka", balkanska verzija kapitalizma, različita od "pravoga" kapitalizma kakav je tobože u zapadnim zemljama. To nije samo zabluda, nego i vrlo bitna ideološka mistifikacija. Kako je očito da restauracija kapitalizma na ovim prostorima nije polučila najbolje rezultate, to se opravdava time što mi navodno "nemamo još pravog kapitalizma". Iako kapitalizam ima svoje osobitosti u svakoj zemlji, naš kapitalizam ni po čemu nije manje "pravi" kapitalizam od bilo kojeg drugog kapitalizma. Loše posljedice ekonomskog sustava koje osjećamo na svojoj koži nisu posljedice nikakve posebne hrvatske verzije kapitalizma, nego su u svojim dubinskim uzrocima jednostavno posljedice kapitalizma kao takvog.

Nije nikakva tajna da Hrvatska grca u korupciji, međutim pogrešno je misliti da korupcije nema i u inozemstvu (iako korupcija u svakoj zemlji ima svoje različite povijesno i sociološki uvjetovane posebnosti). Dovoljno je pogledati primjerice susjednu Italiju i njihova bivšeg premijera Berlusconija. Ili primjerice SAD, gdje se uz velike afere kao što je ona s Enronom i sve makinacije vezane uz Wall Street, događaju i stvari koje su očita korupcija, iako ih mediji tako neće nazvati – u SAD-u je primjerice uobičajeno da glavni direktori velikih kompanija i banaka prelaze u najviše vladajuće strukture (pa onda daju državne novce upravo za spas svojih bivših kompanija), da bi se nakon toga iz njih opet vratili na te iste pozicije itd. Ne treba uopće ni spominjati da su te iste kompanije najveći donatori i sponzori svih američkih predsjednika, senatora i kongresmena pa ne treba čuditi da oni onda rade u njihovu interesu. Osim toga, sama politika lobiranja, potpuno legalna i vrlo uobičajena i u SAD-u i EU, nije ništa drugo doli ozakonjena korupcija, gdje priliku za širenje svog utjecaja u "demokraciji" (gdje je tobože svatko ima jednako pravo glasa) dobivaju prije svega oni koji za to imaju dovoljno novca. Stoga se ne treba zavaravati da je korupcija neka hrvatska ili balkanska osobitost, premda njezina izvedba u pojedinim slučajevima može imati svoje hrvatske posebnosti i premda je ona u velikoj mjeri i strukturna posljedica perifernog položaja naše kapitalističke ekonomije.

Često se misli da je privatizacijski grabež kakav se dogodio u Hrvatskoj iznimka i da je to nešto što inače tako ne izgleda. No to je također zavaravanje. Privatizacijski proces je tako izgledao, uz manje razlike (ali uvijek vrlo slične rezultate), u više-manje svim istočnoeuropskim zemljama i on se, jednostavno, drugačije nije mogao odviti ako se privatizacija htjela provesti. Dapače, proces prvobitne akumulacije kapitala (kako se naziva proces stjecanja prvih tvornica i poduzeća novopečenih kapitalista) nije u suštini puno drugačije izgledao, jasno uz očite razlike, ni u zapadnim zemljama (npr. SAD-u i Velikoj Britaniji). Jedina je razlika što se to taj proces u zemljama s dužom kapitalističkom tradicijom događao prije više stotina godina pa im je povijesno dalji i neke su stvari (npr. tzv. baruni pljačkaši u SAD-u, ekvivalenti naših tranzicijskih tajkuna ili ruskih oligarha) u međuvremenu zaboravljene, a većina je korupcijskih radnji dovedena do gotovo savršene razine djelotvornosti.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?