Ekonomija se često poistovjećuje s prirodom te se govori o "prirodnim zakonima" ekonomije. Jednako tako se onda u kapitalizmu i nezaposlenost smatra "prirodnom" i neizbježnom, kao nešto što mora postojati, kao što postoji gravitacija ili činjenica da će određen broj dana padati kiša. No ekonomija je proizvod ljudskog društva, a ekonomska stvarnost ovisi o realnim političkim okolnostima i interesima, a ne o nečemu što je izvan našeg dosega i na što se ne može nikako utjecati. Odluke kakva će se ekonomska politika voditi su političke odluke. U tom kontekstu treba gledati i na nezaposlenost.

Nezaposlenost ne postoji zato što se nju nikako ni u jednom zamislivom društveno-ekonomskom sustavu ne može izbjeći. Nezaposlenost postoji, ostavimo li sad po strani specifične uvjete pojedinih ekonomija (npr. hrvatsku privatizaciju i deindustrijalizaciju nakon 1990. i sl.), zato što je opća zaposlenost radno sposobnog stanovništva u većini kapitalističkih zemalja kao cilj ekonomske politike neostvariva. Iako su političke-ekonomske elite svjesne toga da visoka nezaposlenost može potencijalno biti opasna i po njih, druge se stvari, kao profiti kapitalista, smatraju puno bitnijima od nezaposlenosti, tim više što su profiti kapitalista usko vezani uz npr. otpuštanje viška (ili "viška") radnika i sl. Državi, koja služi kao servis za privatne interese uskoga sloja ekonomsko-političke elite, rješavanje pitanja nezaposlenosti jednostavno nije prioritet iako si ne smije dopustiti da se nezaposlenost previše otme kontroli (što ne isključuje mogućnost da se to ipak dogodi, kao npr. u BiH) jer bi to moglo dovesti do društvenih nereda i potencijalne opasnosti za elitu.

Odgovornost za nezaposlenost se pokušava prebaciti s ekonomskog sistema na pojedince te se tako otklanja kritika od sustava koji je ustrojen tako da je nezaposlenost u njemu nužna. Pa se optužuje pojedince da su previše izbirljivi, da ne žele raditi, da zapravo ni ne traže posao jer su "lijeni", da nisu obrazovani ili da nemaju obrazovanje koje je potrebno tržištu, da nemaju iskustva, da će svatko, tko doista želi naći posao, posao i naći itd. No znamo li da se u Hrvatskoj službeni broj nezaposlenih vrti oko 300.000 (a da je realni broj, s onima izbrisanima iz evidencije te nepotrebno prijevremeno umirovljenima, veći za najmanje pola milijuna), jasno je da su to gluposti. Jednostavno za sve radno sposobne ljude trenutno, zbog postojećeg, kapitalističkog sistema, nema dovoljno radnih mjesta i svako je objašnjavanje nezaposlenosti pogrešnom ekonomskom politikom ili osobnom odgovornošću samih radnika potpuno smiješno.

Druga vrsta pokušaja da se sistemska krivica prebaci na pleća pojedinaca je kada se radnici i nezaposleni optužuju da imaju prevelika očekivanja, da traže i imaju prevelike plaće, da su “nekonkurentni” itd. Dakle, ljude se pokušava natjerati da osjećaju grižnju savjesti zbog toga što tobože imaju prevelike plaće i socijalna prava te se to proglašava navodnim razlogom lošega ekonomskog stanja u državi. Doduše, potpuno je nejasno na koji bi nam način trebalo biti bolje ako dobrovoljno pristanemo na smanjivanje svojih prava i plaća.

Pokušaji državnih struktura da pokrenu gospodarstvo i smanje nezaposlenost su često tragikomični. Oni se svode čekanje ulaganja stranog kapitala, na planove o smanjivanju poreza ili kamata kapitalistima i nadanje da će ti kapitalisti onda pokrenuti neke poslove, zaposliti ljude i raditi u korist čitavoga društva. Tako dolazimo do toga da vlast nezaposlenima tobože pomaže tako da pomaže kapitalistima, umjesto da sama izravno osigura radna mjesta onima koji posla nemaju tako što bi sama pokrenula proizvodnju. Na kraju se to često svede na pomoć onima koji ionako već dovoljno imaju, gospodarskoj eliti, umjesto na pružanje prilike onima kojima je ona zapravo potrebna – nezaposlenima i obespravljenim radnicima.

Treba znati da nezaposlenost ima važnu ulogu u kapitalizmu. Postojanje nezaposlenih znači postojanje službene (evidentirane) rezervne armije rada koja u svakom trenutku može "uskočiti" među zaposlene, pokaže li se za time potreba, i koja ruši cijenu radne snage (ako ima puno nezaposlenih, kapitalist lako radnicima može njima zaprijetiti – ako radnici ne pristanu na lošije uvjete, lako će se naći zamjenski radnici). Nezaposlenost, dakle, nije samo posljedica lošeg sustava, nego i njegov sastavni dio.

Smisao trenutnog ekonomskog sustava nije njegovo funkcioniranje u interesu većine. Njegov smisao je u podilaženju interesima uskog sloja kapitalističko-političke elite, dok se interesi većine stanovništva sustavno zanemaruju. U društvu koje bi se vodilo interesima (radne) većine, jedan bi od najvažnijih ciljeva trebalo biti osiguravanje pune zaposlenosti i omogućavanje da se od svog rada dobro živi. Radnici bi trebali imati sigurne poslove i ne strahovati u svakom trenutku hoće li bez njih ostati, a svima koji su između poslova ili još posao nisu dobili treba pružiti zadovoljavajuće osiguranje i pomoć dok posao ne nađu. To je ono što bi i nezaposleni i radnici trebali od društva tražiti i za što bi se trebali svim sredstvima boriti.

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?