Prevele (s ruskog i engleskog): Petra Kos i Sanja Kovačević

 

Radnička opozicija

 Tekst Aleksandre M. Kollontaj (1872-1952) napisan je početkom 1921. Premda je trebao biti pročitan na 10. sjednici CK u ožujku 1921, bio je zabranjen te je objavljen tek 1961. Osim što svjedoči o specifičnom estetskom habitusu A. Kollontaj (jasnoća, afektivnost, ali i sarkazam i ironija), tekst je u povijesnom smislu zanimljiv jer jasno pokazuje da su već na političkom početku Sovjetskoga Saveza postojale nezanemarive frakcije i značajna razilaženja unutar same partije o temeljnim pitanjima njezinoga programa i ciljeva. Naime, Kollontaj piše o tome da aktivnosti partije u tom vrlo ranom stadiju njezine dominacije u Sovjetskom Savezu nisu imale gotovo uopće na umu interese onih zbog kojih je – barem deklarativno – ona bila i osnovana, a to su interesi radnika i seljaka. Osim o frakcijima (i sama radnička opozicija je, konačno, bila jedna od njih – u prevedenom su tekstu najjasnije izraženi njezini ciljevi), tekst Kollontaj, kao što će čitatelj(ica) vidjeti, piše o visokom stupnju birokratizacije unutar same partije, što, iz suvremene perspektive, ne može ne biti promatrano kao Kollontajin vrlo rani uvid u ono što će kasnije, uz niz drugih okolnosti političke, ekonomske, društvene i kulturne prirode, dovesti do raspada Sovjetskog Saveza. V. I. Lenin je oštro osudio program i ciljeve radničke opozicije – smatrao ih je i teorijski i praktični manjkavima, odnosno praznom demagogijom čiji je cilj bio destabilizacija partijskog vodstva i države (op. ur.).

 

Što je to radnička opozicija?

 Što je to „radnička opozicija“? Je li u interesu naše partije i međunarodne radničke revolucije da pozdravi njeno postojanje ili je, upravo suprotno, radnička opozicija nešto štetno, nešto što uništava partiju, „politički opasno“ – kao što je nedavno, u jednom govoru prilikom diskusije o sindikatima, istaknuo drug Trockij. Da bi se odgovorilo na ta pitanja koja zanimaju i brinu mnoge naše drugove, radnike i radnice, treba prije svega razjasniti: kao prvo, tko pripada radničkoj opoziciji i kako je ona nastala? Kao drugo, iz čega proizlaze nesuglasice između drugova koji upravljaju našim partijskim centrima i radničke opozicije? Treba obratiti pozornost naših centara na to da tu opoziciju čini progresivan dio klasno organiziranih proletera, komunista. Opozicija se gotovo isključivo sastoji od članova sindikata, kao što to zorno pokazuju i dopisi zagovornika opozicije, što je vidljivo iz teza o ulozi radničkih sindikata. Tko su ti sindikalni članovi? To su radnici, onaj dio progresivne avangarde ruskog proletarijata koji je na svojim plećima iznio sve teškoće revolucionarne borbe i nije se razmilio po sovjetskim institucijama, čime bi izgubili kontakt s radničkim masama, nego je s tim masama ostao povezan. Biti član sindikata, sačuvati čvrstu i živu vezu sa svojima, a to znači i s radnicima svoje industrijske grane u vrijeme tih burnih godina, kada je centar društvenog i političkog života bio preseljen izvan granica savezâ – to nije ni mala ni jednostavna stvar. Uzburkani valovi revolucije zahvatili su i daleko od sindikata odvukli najbolje, snažne i aktivne elemente industrijskog proletarijata, poslavši neke na frontu, neke u sovjetske institucije, neke za stolove presvučene zelenim kancelarijskim suknom, među hrpe „dopisa“, „proračuna“ i „ponuda“.

Sindikati su ostali bez članstva. I samo oni radnici koji su bili najsnažnije prožeti klasnim proleterskim duhom, istinski cvijet revolucionarne klase u usponu, koje nije uspjela korumpirati „vlast“, sitno slavohleplje, trčanje za „karijerom u političkim tijelima“ ili birokratizam – samo oni su ostali iznutra povezani s masama, s radnicima, s onim istim „nižim radničkim slojevima“ iz kojih su sami izašli i s kojima su u organskoj vezi, oni koje nisu uspjeli zatrovati nikakvi „visoki“ sovjetski položaji. Čim se smirilo stanje na ratištu, a klatno života se okrenulo prema izgradnji privrede, ti su tipični proleteri neuništivog duha, najžešći i najuporniji predstavnici svoje klase brže-bolje zbacili sa sebe „frenč“ i vojnički kaput, i odložili na stol dosjee „izlaznih i ulaznih“ dokumenata kako bi se odazvali na prešutan poziv svoje braće po klasi, tvorničkih radnika, milijuna ruskih proletera koji su i u radničkoj sovjetskoj Rusiji životarili… Klasnim osjećajem su ti drugovi – koji su bili na samom čelu „radničke opozicije“ – shvatili da mnogo toga nije u redu. Da smo u tri godine revolucije, istina, izgradili sovjetska politička tijela i utvrdili temelje republike radnika i seljaka, no da sama radnička klasa kao klasa, kao ujedinjena nerascjepkana društvena jedinica s jedinstvenim, homogenim klasnim zahtjevima, a prema tome i s homogenom, čvrstom, jasnom politikom, igra sve manju ulogu u sovjetskoj republici, ima sve slabiji utjecaj na postupke upravo svoje vlade, sve manje upravlja politikom i ima sve manji utjecaj na rad i usmjeravanje centralnih organa vlasti. Tko bi na počecima revolucije uopće govorio o „visokim i niskim slojevima“? Mase, i to upravo radničke mase i partijski centri upravljanja, spojili su se u jedno. Oni zahtjevi koje su u nižim slojevima rađali život i borba, dobivali su precizniji izraz, jasniju i znanstveno utemeljenu formulaciju među vođama partijskih centara. Suprotstavljenosti visokih i niskih nije bilo, niti je moglo biti.

Sada je ima i nikakva agitacija ni mjere „zastrašivanja“ nisu spriječile široke mase da osvijeste kako je stvoren novi „društveni sloj“ – sloj sovjetskih partijskih vođa. Članovi sindikata koji čine srž radničke opozicije su to shvatili ili, točnije, osjetili svojim zdravim klasnim instinktom. Prvo što su učinili jest da su se povezali s nižim slojevima, ušli u svoj klasni organ – sindikat; organ koji je u te tri godine bio najmanje izložen korumpirajućem utjecaju sukobljenih, vanjskih, neproleterskih interesa (seljaštva i buržoaskih elemenata koji su se prilagodili sovjetskom poretku), koji deformiraju naše sovjetske institucije i odvode našu politiku iz klasno organizirane jasnoće u blato „oportunizma“…

Dakle, radnička opozicija – to su prije svega proleteri povezani s tvorničkim strojevima i rudnikom, krv i meso radničke klase. Radnička opozicija vrijedna je divljenja jer među njenim članovima nema visokih, istaknutih ličnosti, onih koje se obično naziva „vođama“. Rodila se kao i svaki zdravi, neizbježan, klasno utemeljeni pokret, iz njedara mnogobrojnih radnika, niknuvši i odmah pustivši duboko korijenje u svim dijelovima sovjetske Rusije u koje glas o opoziciji još nije uspio doletjeti. „Mi nismo imali pojma da u Moskvi ima nesuglasica i diskusija o ulozi sindikata“ – rekao je delegat iz Sibira na skupštini rudara – „a i nas su mučili upravo ti isti problemi s kojima ste i vi suočeni“. Iza radničke opozicije stoje proleterske mase ili točnije: radnička opozicija kao klasno ujedinjen, klasno svjestan i klasno dosljedan dio našeg proletarijata, koji smatra da se ne smije dopustiti podmetanje formalnog uklanjanja diktature radničke klase.

Što se više uspinje na ljestvici sovjetskih i partijskih „položaja“, to je manje pristaša opozicije. Što se dublje ulazi u mase, to politički program radničke opozicije ima bolji odaziv. To je tipično, to je značajno, to rukovodeći centri naše partije trebaju uzeti u obzir. Ako mase odlaze od „vrhova“, ako nastaje pukotina, fraktura između rukovodećih centara i nižih slojeva – to znači da na vrhovima ne cvatu ruže, osobito tada, kada mase ne šute nego misle, istupaju, štite se, brane svoje „parole“. Vrhovi mogu odvesti masu s ispravnog povijesnog puta koji vodi prema pobjedi komunizma samo kada masa šuti, potčinjava se, pasivno i lakovjerno slijedi vođe. Tako je bilo 1914. godine, na početku svjetskog rata, kada su radnici povjerovali vođama i zaključili: „Oni su bolje od nas upoznati s povijesnim tokovima. Instinktivan osjećaj protesta protiv rata nas obmanjuje, treba šutjeti, potisnuti taj instinkt i slušati starije“. No, kada masa prosvjeduje,kada mučne glavom, kada tvrdoglavo glasa protiv ljubljenih vođa, često potiskujući osjećaj osobne simpatije prema njima – tada je vrijeme da se uozbiljimo.

I upravo je tada zadatak partije da ne taji nesuglasice, da ne naziva opoziciju neutemeljenim nazivima koji ništa ne objašnjavaju, nego da se ozbiljno zamisli nad pitanjem u čemu je korijen tih nesuglasica, što želi radnička klasa koja je nositeljica komunizma i jedina njegova stvarateljica…

Dakle, radnička opozicija je vodeći dio proletarijata koji ne raskida živu vezu s radničkim masama organiziranima u sindikate i ne raspršuje se po sovjetskim institucijama.

 

Korijen nesuglasica

Prije nego što razjasnimo zbog čega je došlo do nesuglasica između radničke opozicije i službenog stava naših rukovodećih centara, moramo upamtiti dvije činjenice: prije svega da se radnička opozicija rodila iz njedara industrijskoga proletarijata sovjetske Rusije, da su je podigli ne samo robijaški uvjeti života i rad sedam milijuna radnika, nego je i produkt kolebanja, nedosljednosti i niza odstupanja sovjetske politike od jasnih i preciznih klasno dosljednih principa komunističkog programa. Kao drugo, opozicija se nije ugnijezdila u jednom centru, nije bila rezultat osobnih nesuglasica i prepirki, nego se proširila diljem sovjetske Rusije i udruženo reagirala na sve zahtjeve radnika da se formulira, izrazi, definira korijen nesuglasica i da se jasno kaže što želi radnička opozicija.

Stvoreno je mišljenje da je razlog razilaženja „radničke opozicije“ i mnogobrojnih struja prisutnih na vrhu u različitom poimanju zadaća i uloge sindikata. To nije točno. Razilaženja su dublja. Predstavnici opozicije ih ne umiju uvijek jasno izraziti i precizno definirati, no dovoljno je dotaknuti se niza pitanja vezanih uz izgradnju naše republike i odmah se pojavljuju nesuglasice vezane uz temeljne stavove društvenog i političkog karaktera. Dva stava rukovodećih centara naše partije i predstavnika klasno organiziranog proletarijata po prvi su puta bila izražena na IX. kongresu KPSS-a, kada se raspravljalo o pitanju „osobnog“ i „kolektivnog“ upravljanja. Opozicija još nije postojala kao formirana grupa, ali značajno je to da su za „kolektivnost“ istupili predstavnici sindikata, tj. organizacija koje su po svom sastavu potpuno klasno utemeljene, a protiv su se izjasnila rukovodeća lica partije naviknuta da sve pojave procjenjuju iz kuta službene sovjetske politike koja zahtijeva istančanu vještinu smirivanja društveno heterogenih i ponekad politički međusobno proturječnih zahtjeva različitih društvenih skupina (proletarijata, sitnih posjednika, seljaka i buržoazije u obliku stručnjaka i pseudostručnjaka svih vrsta i oblika).

Zašto su upravo sindikati tvrdoglavo, ne znajući kako da potkrijepe svoje argumente znanstveno utemeljenim tezama bili za „kolektivnost“, a zaštitnici „stručnjaka“ su branili „osobno“ upravljanje? Pa upravo zbog toga jer su se u tom sporu (iako su obje strane nijekale „načelno“ značenje tog pitanja) [sukobila] dva povijesno nepomirljiva stava. „Osobno upravljanje“ (edinoličie) je proizvod individualističkog koncepta buržoaske klase. „Osobno upravljanje“, tj. od kolektiva odvojena, „slobodna“ izolirana volja pojedinca, koja se manifestira na svim razinama – počevši od proglašavanja suverena Države i završivši apsolutističkim direktorom tvornice – to je najviši doseg buržoaske misli. Buržoazija ne vjeruje u snagu kolektiva. Ona voli samo „okupiti masu u poslušno stado“ i to stado po

svojoj osobnoj volji goniti onamo kamo odluči. Suprotno tomu, radnička klasa i njeni ideolozi znaju da su nove komunističke zadaće klase ostvarive samo putem kolektivnoga udruženog rada samih radnika. Što je radnički kolektiv tješnje povezan, što su mase odgojenije u duhu izražavanja svoje kolektivne volje i misli, to će klasa potpunije i brže ostvariti svoju zadaću, tj. izgraditi novu, ne raspršenu već ujedinjenu, harmonično usklađenu komunističku privredu. Samo onaj tko je praktično povezan s proizvodnjom, može u nju unijeti svježe inovacije.

Odbijanje principa – točnije principa kolektivnog upravljanja proizvodnjom – bio je taktički ustupak naše partije, oportunizam, odmicanje od onog dijela klasne politike koju smo tako strasno gradili i branili na početku revolucije. […]

Zašto se to dogodilo? Kako se dogodilo da je naša postojana, u ognju revolucije kaljena partija dozvolila da bude odvučena s ispravnog klasnog puta i počne vrludati puteljcima „oportunizma“ koji je toliko mrzila i sama žigosala tim imenom?

Na to ćemo odgovoriti u nastavku, a u međuvremenu prijeđimo na pitanje – kako se formirala i razvila „radnička opozicija“. IX. kongres je bio na proljeće [1920]. Tijekom ljeta opozicija nije istupala. Nije ju se spominjalo ni na burnim debatama o sindikatima na II. kongresu Komunističke internacionale. Ali duboko na dnu akumuliralo se iskustvo i kritička misao.

Prvi rezultati toga, tada još ni približno završenog procesa, izraženi su na partijskoj konferenciji u rujnu 1920. U tom se trenutku misao još uvijek suočavala s odbijanjem i kritikom. Prijedlozi još nisu bili dobro uobličeni. Ali, već je bilo jasno da partija prelazi u novu fazu, da se u njoj događaju previranja, da „niži“ zahtijevaju „slobodu kritike“ i gromoglasno izjavljuju da ih birokratizam guši i ne daje im prostora da budu aktivni, da pokazuju inicijativu. Partijski je vrh reagirao na to previranje i drug Zinov’ev je dao brojna obećanja vezana uz slobodu kritike, proširenje područja autonomnog djelovanja, nužnost borbe protiv štetnih oblika birokratizma i stroga kažnjavanja svih vođa koji se udaljuju od principa demokracije… Bilo je rečeno mnogo i govorilo se dobro. No, od riječi do djela velika je udaljenost. Rujanska konferencija, zajedno sa Zinov’evljevim govorom u kojem je mnogo toga obećano, nije promijenila ništa niti u partiji, niti u životima širokih radničkih masa. Korijen iz kojeg je rasla mladica opozicije nije bio uništen. U nižim radničkim slojevima bujalo je tiho nezadovoljstvo, kritika i samostalna misao. To tiho previranje došlo je do partijskih vrhova i tamo izazvalo neočekivano oštre nesuglasice. Važno je naglasiti i to da su se u centralnim rukovodećim krugovima naše partije te snažne nesuglasice pojavile upravo vezano uz problem uloge sindikata. No, to je bilo i prirodno. Iako nije jedina, ta točka razilaženja opozicije i vrhova partije ipak u sadašnjem trenutku predstavlja središnji problem naše sveukupne unutarnje politike.

I prije nego što je radnička opozicija na temelju svojih teza formirala osnove na kojima, po njenom mišljenju, diktatura proletarijata mora zasnovati reorganizaciju industrijske proizvodnje, rukovodeći vrhovi već su se oštro razilazili po pitanju uloge koju klasne radničke organizacije imaju u izgradnji proizvodnje u skladu s komunističkim načelima. Centralni komitet partije razdvojio se u grupe, drug Lenin protiv Trockog te Buharin u ulozi tampon-zone između njih dvojice.

Tek na VIII. kongresu sovjeta i neposredno nakon njega, postalo je očito da unutar partije postoji čvrsta jedinstvena grupa koja se okupila prije svega oko teza o zadaćama sindikata, ali i to da ta opozicija, iako nema niti jednog značajnijeg teoretičara koji bi je vodio i koja je suočena s najsnažnijim otporom najpopularnijih vođa partije, raste i jača, a najvažnije od svega – širi se kroz radničku Rusiju… Je li prisutna samo u Moskvi i Sankt-Peterburgu? Ne, već i iz Donbasa, s Urala, iz Sibira i niza drugih gospodarskih centara CK-u naše partije dolaze izvještaji da se i tamo „formira i djeluje radnička opozicija“. Opozicija se, istina, ne slaže svugdje u svim točkama s radnicima glavnoga grada sovjetske republike; tu i tamo ima još nejasnoća, apsurda i sitničavosti u izražavanju, zahtjevima i motivaciji opozicije, čak su i neke osnovne točke izostavljene, no jedno pitanje se ne mijenja: tko će razviti diktaturu proletarijata u sferi ekonomske rekonstrukcije? Hoće li to biti klasni organi koji su u neposrednoj vezi s proizvodnjom, tj. proizvodnim sindikatima, ili pak oni koji su povezani sa sovjetskim aparatom, odvojenim od neposredne žive industrijske proizvodnje i još k tomu društveno heterogeni? U tome je korijen nesuglasica. Radnička opozicija je za prvu opciju. Vrhovi naše partije, bez obzira na eventualna razilaženja u sporednim pitanjima, potpuno se složno priklanjaju drugoj opciji.

Što to pokazuje? To pokazuje da naša partija prolazi kroz svoju prvu ozbiljnu krizu otkad je počela revolucija i da opoziciju ne bi trebalo obezvrijediti prozivajući je „sindikalizmom“, već da bi se svi drugovi trebali zapitati što je izazvalo tu krizu? I tko je u pravu – rukovodeći organi ili zdrav klasni instinkt radničkih, proleterskih masa?

 

Kriza partije

Prije nego što se pozabavimo glavnim točkama neslaganja između rukovodećih u našoj partiji i radničke opozicije, moramo potražiti odgovor na pitanje kako je moguće da je naša partija – borbena, nepokolebljiva, moćna i nepobjediva u svojoj čvrstoj i jasnoj klasnoj politici – mogla početi skretati s te ispravne linije. Što nam je draža komunistička partija koja je učinila tako odlučan korak naprijed prema oslobođenju radnika od jarma kapitala, to imamo manje pravo zatvarati oči pred greškama njenih rukovodećih krugova.

Snaga naše partije leži i mora i dalje ležati u tome da njeni centri upravljanja pozorno prate nadolazeće probleme i zadaće s kojima se susreću radnici, a kad primijete te probleme, da se njima pozabave te da potaknu mase da osvoje još jednu povijesnu poziciju. Tako je bilo prije, no sada više nije. Ne samo što naša partija usporava svoje silovito kretanje u budućnost nego se i sve češće „razborito“ osvrće prema prošlosti: nismo li možda otišli predaleko? Nije li vrijeme da malo stanemo? Nije li razumno da postanemo malo oprezniji i izbjegnemo smjele eksperimente kakve povijest do sada nije vidjela?

Što je izazvalo taj „mudri oprez“ (koji se osobito jasno očituje u nepovjerenju koje rukovodeći partijski centri osjećaju prema ekonomskim proizvodnim sposobnostima radničkih sindikata), koja je u posljednje vrijeme obuzela naše centre? Što je uzrok tomu? Ako malo pozornije promotrimo što je uzrokovalo nesuglasice u našoj partiji, postat će nam jasno da postoje tri osnovna uzroka sadašnje krize.

Prvi, glavni i osnovni uzrok su teški povijesni uvjeti u kojima je naša partija prisiljena raditi i djelovati. RKP je prisiljena graditi komunizam i ostvarivati partijski program:

1. u stanju potpuno razrušene i razorene ekonomske strukture (gospodarstva);

2. suočena s pritiskom imperijalističkih država i bjelogardejaca, koji nije nimalo oslabio u tri godine revolucije;

3. ruskoj radničkoj klasi na pleća je pala zadaća da učvrste komunizam, da grade nove, komunističke oblike gospodarstva u državi sa zaostalom privredom, s prevladavajuće seljačkim stanovništvom, gdje još uvijek ne postoje ekonomski preduvjeti za nacionalizaciju i centralizaciju gospodarstva, a kapitalizam se još nije upio razviti do kraja (od neograničene borbe konkurencije u prvim fazama kapitalizma, do njegovog najvišeg oblika – reguliranja proizvodnje putem gospodarskih saveza – sindikata i trustova).

Prirodno je da svi ti faktori usporavaju praktično ostvarenje našeg programa (osobito njegovog središnjeg dijela – izgradnje narodne industrijske ekonomije na novim temeljima) i zajedno s tim u našu sovjetsku ekonomsku politiku unose različite utjecaje – što rezultira odsutnošću jedinstva.

Iz tog osnovnog uzroka proizašla su sljedeća dva. Tu raznovrsnost utjecaja prije svega stvaraju ekonomska zaostalost Rusije i prevladavajuće seljačko stanovništvo i neizbježno na razini praktičnosti u svakodnevnom životu udaljavaju politiku partije od njenog čvrstog pravca, nepokolebljivog u principu i teoriji. Partija, koja je na čelu socijalno heterogene sovjetske države, htjela-ne htjela mora se baviti i pitanjima seljaka-sitnozemljoposjednika (hozjajstvennyj mužik), s njihovim sitnoposjedničkim navikama i odbojnošću prema komunizmu, i s mnogobrojnim sitnoburžoaskim elementima prijašnje, kapitalističke Rusije, raznim prekupcima, posrednicima, sitnim trgovcima, trgovačkim pomoćnicima, sitnim obrtnicima, zanatlijama i sitnim činovništvom koje se brzo prilagodilo sovjetskim organima. Upravo su oni ti koji su u najvećoj mjeri napunili sovjetske institucije i bili „agenti“ Narkomproda [Narodnog komesarijata za prehrambenu opskrbu i proizvodnju]. Snabdijevali su vojsku i bili vješti „praktičari“ u raznim glavnim komitetima i centrima. Nije ni čudo da je narodni komesar prehrambene opskrbe Aleksandr Cjurupa na VIII. kongresu naveo brojke koje su pokazale da se u prehrambenoj industriji nalazi 17% radnika, 13% seljaka, manje od 20% stručnjaka, a ostalih nešto više od 50% su „bivši obrtnici, trgovački pomoćnici i sličan narod, u većini slučajeva čak nepismen“ (riječima druga Cjurupe). Njegovo je mišljenje da je to dokaz njihove demokratičnosti, iako nemaju ništa zajedničko s klasnim proletarijatom, s proizvođačima bogatstva, s tvorničkim radnicima.

Upravo taj sloj, rasprostranjen po svim sovjetskim institucijama, sloj sitne buržoazije, malograđanstva, sa svojim neprijateljskim stavom prema komunizmu i privrženošću učmalim običajima prošlosti, s odbojnošću i strahom naspram revolucionarnih djelovanja – upravo taj sloj uništava naše sovjetske institucije, unoseći u njih duh koji je „radničkoj klasi potpuno stran“. To su dva različita svijeta, dva neprijateljska svijeta. A mi smo u sovjetskoj Rusiji prisiljeni uvjeravati sami sebe i čitavu radničku klasu da će sitna buržoazija i malograđanstvo (više tu ne govorimo o dobrostojećem seljaštvu) ugodno živjeti pod zajedničkim motom „sva vlast sovjetima“ i zaboraviti da će se upravo u svakodnevnom životu interesi radnika, malograđanstva i seljaštva, prožeti psihologijom sitne buržoazije, neizbježno sukobljavati i odvlačiti sovjetsku politiku na razne strane deformirajući njene jasne klasne temelje.

Osim sa sitnim seljacima i malograđanskim (ne radničkim nego srednjestaleškim) elementom u gradu, naša partija se u svojoj sovjetskoj državnoj politici mora suočiti i s utjecajem predstavnika krupne buržoazije – stručnjaka iz područja tehnike, inženjera, bivših mešetara financijskog i industrijskog sektora, koji su u poslovanju nerazdruživo povezani s kapitalističkim sustavom proizvodnje; ljudi koji si ne mogu ni zamisliti oblik proizvodnje koji bi bio izvan njima uobičajenih okvira kapitalističke ekonomije.

Što su sovjetskoj Rusiji potrebniji stručnjaci iz područja tehnike i upravljanja proizvodnjom, to snažnije na funkcioniranje i razvoj oblika i tipa našeg gospodarstva utječu ti radničkoj klasi tako strani elementi. Na početku revolucije bili su sklonjeni u stranu, u najtežim mjesecima naše revolucije bili su primorani čekati, ponekad čak u poziciji neprijatelja sovjetske vlasti (povijesna „sabotaža“ inteligencije). Ta društvena skupina krupnih mešetara kapitalističke ekonomije, servilnih, najamnih, dobro plaćenih sluga kapitala, svakim danom ima sve veći politički utjecaj i značaj.

Treba li navoditi imena? Svaki naš drug radnik, koji prati našu vanjsku i unutarnju politiku, sjetit će se barem jednog takvog imena…

Dok je fokus našeg života bio na ratištu, utjecaj te gospode, tog elementa stranoga radničkoj klasi na smjer u kojem ide naša sovjetska politika – osobito izgradnja gospodarstva – bio je praktički zanemariv. „Stručnjaci“ – ostaci iz prošlosti, svim svojim bićem usko i neraskidivo povezani s buržoaskim poretkom koji nastojimo uništiti, ubacivali su se u našu Crvenu armiju i unosili u nju svoj duh prošloga (dodvoravanje, „gajtane“, odličja, slijepu podređenost, tiraniju bivših rukovodioca … umjesto klasne discipline itd.), ali nisu imali utjecaj na opću političku liniju sovjetske republike. Proletarijat nije osporavao njihovu sposobnost rukovođenja vojnim sektorom. Osjećao je zdravi klasni instinkt koji mu je govorio da radnička klasa kao klasa u vojnom sektoru nema ništa novo za reći i da nema snage da uvede korjenite izmjene u sustav militarizacije i preustroji ga u skladu s novim načelima. Militarizam profesionalnih vojnika je tvorevina nižih stupnjeva razvoja čovječanstva; militarizmu i ratovima neće biti mjesta u komunističkom društvu. Borba će se odvijati na drugačiji način, u potpuno drugim oblicima, koje ni ne možemo zamisliti. Militarizmu su odbrojani dani u ovom tranzicijskom razdoblju diktature i zbog toga je prirodno da radnici kao klasa nisu mogli u vojni sustav unijeti ništa stvaralačko, ništa klasno novo, ništa što bi pridonijelo razvitku društva. Čak i u Crvenoj armiji ima inovacija iz redova radničke klase, no bît vojske ostala je ista, a način na koji upravljaju oficiri i generali bivše vojske nije izlazio iz okvira sovjetske politike što se tiče vojnih pitanja, pa radnici nisu bili zabrinuti za svoju sigurnost ili sigurnost radničke klase i njenih glavnih zadaća.

U sferi gospodarstva vlada potpuno drugačije stanje. Bît komunizma leži upravo u organizaciji gospodarstva i proizvodnje. Odvojiti radnike od organizacije proizvodnje, lišiti te stvaratelje klasnog organiziranja proletarijata (odnosno pojedine radničke organizacije) mogućnosti da unose svoje ideje o proizvodnji u organizaciju novih društvenih oblika, a istovremeno imati povjerenja u „vještine“ stručnjaka dresiranih i izučenih da upravljaju gospodarstvom u sasvim drugačijem sustavu proizvodnje – to bi značilo napustiti premise znanstvene marksističke misli. A upravo to sada rade vrhovi naše partije. Uzevši u obzir katastrofalno stanje u kojem je naše gospodarstvo, i dalje utemeljeno na kapitalističkom sustavu (rad plaćen novcem, isplata prema efikasnosti, kategorizacija rada), naši partijski vođe su u napadu nepovjerenja u sposobnosti radničkih kolektiva počeli tražiti spas od gospodarskog kaosa. Gdje? Među ostacima buržoasko-kapitalističke prošlosti – u poslovnim mešetarima i tehničarima čije su kreativne sposobnosti u sferi gospodarstva ukaljane rutinom, navikama, metodama kapitalističkog upravljanja proizvodnjom i gospodarstvom. Upravo oni unose naivno i besmisleno uvjerenje da se komunizam može izgraditi pomoću birokracije. Oni već „propisuju dekrete“… tamo gdje je još potrebno treba istraživati i „stvarati“.

Što više vojni front uzmiče pred gospodarskim i što je neizdrživija naša potreba, to je izraženiji utjecaj one društvene skupine koja ne samo da je strana komunizmu i po svojoj prirodi neprijateljski prema njemu nastrojena nego je i potpuno nesposobna razviti sposobnosti koje bi joj pomogle u istraživanju novih oblika organizacije rada, novih motiva za podizanje intenziteta rada, novih metoda povezivanja ponude i potrošnje. Svi ti tehničari, praktičari, poslovni ljudi koji sada izlaze na površinu sovjetskog života i počinju se upletati u gospodarsku politiku, rade pritisak na vrhove naše partije i preko sovjetskih institucija i unutar njih.

Partija je u teškoj i neugodnoj situaciji. U procesu upravljanja sovjetskom državom mora slušati i prilagoditi se trima društvenim skupinama koje se međusobno razlikuju po društvenoj strukturi, a to znači i po ekonomskim interesima. S jedne strane je proletarijat koji zahtijeva čistu i beskompromisnu politiku i ubrzan marš prema komunizmu. S druge strane je seljaštvo sa svojim sitnoburžoaskim pretenzijama, simpatijama prema kojekakvim „slobodama“, a prije svega prema slobodnoj trgovini i neupletanju države u njihove poslove. Takvom seljaštvu se priklanja malograđanin u obliku „agenta“ sovjetskih činovnika, opskrbljivača vojske i slično, koji se prilagodio sovjetskom ustroju, ali je psihološki ustrojen tako da gura našu politiku prema sitnoburžoaskim tendencijama. Ti sitnoburžoaski elementi nemaju jak utjecaj na centar, ali na nekim područjima, osobito u provinciji i na nižim (lokalnim) razinama upravljanja, njihov je utjecaj ogroman i štetan. I na kraju, tu je i treća skupina – bivši poslovni ljudi i upravljači kapitalističke proizvodnje. To naravno nisu magnati, nisu kojekakvi Rjabušinskiji i Bublikovi kojih se radnička Republika (trudrespublika) riješila još u prvoj fazi revolucije, no to su bivši najtalentiraniji sluge kapitalističkog gospodarskog sustava, „mozgovi“ kapitalizma, njegovi istinski tvorci i pokrovitelji. U potpunosti odobravajući centralističke tendencije sovjetske politike po pitanju gospodarstva, uzevši u obzir sve pozitivne strane stvaranja trustova i regulacije proizvodnje (upravo se time bavi kapital čak i u industrijski najrazvijenijim buržoaskim državama), oni se trude samo oko jednoga: da se sva ta „regulacija“ ne odvija preko radničkih organizacija / sindikata, već da procesom upravljaju oni, pod krinkom sovjetskih gospodarskih institucija, glavnih komiteta i centara, Sovjeta narodnog gospodarstva, gdje su već prilično snažno pustili korijenje.

Snažan je utjecaj te gospode na „trezvenu“ državnu politiku naših vrhova, mnogo snažniji no što bi smio biti. Oni utječu i na konsolidaciju i zaštitu birokratskog sustava (s ustupcima u smjeru „poboljšanja“, ali ne i s namjerom da izmjene sustav). Taj je utjecaj osobito očit u sferi uređivanja trgovačkih odnosa s kapitalističkim državama – u odnosima koji se uspostavljaju na najvišim razinama kako ruskog, tako i inozemnog organiziranog kapitala. Očituje se i u nizu mjera koje ograničavaju slobodno djelovanje masa i prepuštaju inicijativu ostacima kapitalističkog svijeta.

Naša partija mora vješto manevrirati među svim tim raznovrsnim skupinama, mora pronaći smjer koji neće ugroziti jedinstvo interesa države. Jasna klasna politika naše partije u procesu identifikacije sa sovjetskim državnim aparatom sve se više i više pretvara u klasnu politiku koja nije ništa drugo no „prilagodba“ rukovodećih organa raznovrsnim i proturječnim interesima socijalno heterogenog i miješanog stanovništva. Ta prilagodba neizbježno vodi u kolebanja, nestabilnosti, greške i odstupanja od partijske linije. Dovoljno je prisjetiti se vrludanja naše politike u pitanjima odnosa prema seljaštvu – vrludanja koje nas je od „seoskog proletera“ odvelo prema „poduzetnom seljaku“ (mužik-sobstvennik). Možda je takvo političko kretanje dokaz „političke trezvenosti“ i „državničke mudrosti“ naših rukovodećih, no povjesničar koji će nepristrano suditi o uspješnosti našeg vladanja otkrit će i upozoriti kako je već tu došlo do „opasnog skretanja“ s klasne linije, te da se pojavila tendencija s gomilom posljedica „prilagođavanja“ i potrage zaobilaznim putovima…

Vratimo se na pitanje vanjske trgovine. Tu je očita nesumnjiva dvojnost naše politike, o čemu svjedoče i neprestani sukobi između komesarijata vanjske politike i komesarijata vanjske trgovine. Ti sukobi nisu tek administrativnog karaktera – oni su mnogo dublji. I kada bi ti zakulisni poslovi rukovodećih organa bili podvrgnuti sudu radnika na nižim razinama, tko zna u što bi se pretvorile nesuglasice koje unose razdor u odnose između Komesarijata vanjskih poslova i predstavnika našeg gospodarstva u inozemstvu. Drugi uzrok krize u našoj partiji su ti naizgled administrativni, a zapravo ozbiljni i duboki društveni sukobi skriveni od običnih članova i sovjetska se politika obavezno mora prilagoditi trima heterogenim društvenim skupinama (radništvu, seljaštvu i predstavnicima bivše buržoazije). Taj uzrok nikako ne smijemo zanemariti. On je previše važan, prepun mogućnosti. Stoga je dužnost partijskih vrhova da se, u interesu budućnosti i jedinstva partije, zamisle nad tim uzrokom i izvuku pouku iz posvemašnjeg nezadovoljstva koje vlada među običnim članovima.

Sve dok se radnička klasa u prvoj fazi revolucije smatrala jedinom nositeljicom komunizma, u partiji je vladalo potpuno jedinstvo. U danima nakon Oktobarske revolucije, kada je progresivan sloj proletarijata strelovito ostvarivao i učvršćivao jednu za drugom točku našeg klasnog, komunističkog programa, nije bilo ni govora o višim i nižim slojevima. Seljak koji je dobio zemlju još nije ni osvijestio da je dio republike i njen punopravni građanin. Inteligencija, stručnjaci, poslovni ljudi – čitava klasa sitne buržoazije i pseudo-stručnjaka koji su se postupno sve više i više uspinjali po sovjetskoj partijskoj ljestvici, sklonili su se u stranu i dali prostora kreativnim sposobnostima progresivnih radničkih masa.

Sada je drugačije; radnik vidi i na svakom koraku osjeća da „stručnjaci“ i još gore – nepismeni i potpuno nedisciplinirani pseudo-stručnjaci, „praktičari“, izbacuju „običnog“ radnika jer je neprikladan i nedostaje mu praktične dovitljivosti, a za to vrijeme popunjavaju visoke administrativne pozicije u našoj industriji i gospodarstvu ljudima sličnima sebi. I umjesto da zaustavi takve radničkoj klasi i komunizmu potpuno strane elemente, partija im gleda kroz prste, a spas i izbavljenje od gospodarske krize traži upravo među njima, a ne u radničkim organizacijama. Njima, a ne radničkim, sindikalnim i klasnim organizacijama, partija poklanja svoje povjerenje. Radničke mase to osjećaju; i umjesto povezanosti i jedinstva partije i klase, nastaje raskol, nesloga, razdvajanje...

Mase nisu slijepe. Kojim se god nazivima najpopularniji radnički vođe služili daprikriju odstupanje od jasne klasne politike i daju ustupke malo „seljaku“, malo svjetskom kapitalizmu, dajući povjerenje učenicima kapitalističkog sustava proizvodnje, mase osjećaju gdje i kako do tog odstupanja dolazi. Mase mogu osjećati najgorljiviju predanost i ljubav prema ličnosti druga Lenina, mogu se diviti veličanstvenim i izvanrednim govorničkim i organizacijskim sposobnostima druga Trockog, mogu poštovati niz drugih vođa kao pojedinaca, ali kada masa osjeća da joj se kao klasi i kao radnicima ne pokazuje povjerenje, ona će naravno reći: ne, stanite! Nećemo vas dalje slijepo slijediti. Promotrimo situaciju. Vaša politika koja odabire sredinu između tri društvene skupine uistinu je mudra politika, ali smrdi na dobro poznato staro prilagođavanje i oportunizam. Danas možda uz pomoć takve „trezvene politike“ nešto i postignemo, ali moramo paziti da ne skrenemo na krivi put, koji bi nas sa svim svojim skretanjima i zavijucima mogao neprimjetno umjesto u budućnost odvesti u šikaru prošlosti. Nepovjerenje koje klasa osjeća prema rukovodećim vrhovima raste i što su ti vrhovi razboritiji, što iskusniji postaju „državnici“ u njihovim redovima i što više guraju svoju politiku koja balansira na oštrici noža između komunizma i ustupaka buržoaskoj prošlosti, to je dublji bezdan između „uspona“ i „padova“, to je manje razumijevanja, a kriza unutar partije sve je bolnija i neizbježnija.

Treći uzrok koji povećava unutrašnju krizu leži u činjenici da realno, u ove tri godine revolucije, ekonomsko stanje i uvjeti života širokih radničkih masa, proizvođača, tvorničkih radnika, ne samo da se nisu poboljšali nego su postali još i gori. To ne poriče nitko iz vrhova partije. Tiho, ali sveprisutno nezadovoljstvo radnika (obratite pozornost, radnika) je opravdano. Od revolucije je neposrednu korist imalo seljaštvo; na novi sovjetski sustav i način života odlično su se prilagodili i malograđani i predstavnici krupne buržoazije, koji su zauzeli odgovorne i rukovodeće pozicije u sovjetskim institucijama (osobito u području upravljanja gospodarstvom, industrijom ili kod ugovaranja trgovačkih odnosa s kapitalističkim Zapadom). Samo temeljna klasa sovjetske republike, ona koja je na svojim leđima nosila svu odgovornost u razdoblju diktature, sada jedva sastavlja kraj s krajem.

Radnička republika kojom upravljaju komunisti – ta „avangarda“ radničke klase, koja je, kao što kaže drug Lenin, „upila u sebe revolucionarnu energiju klase“, nije pronašla vremena da malo razmisli o tome kako ne bi trebalo nužno poboljšavati uvjete takozvanih „udarnih poduzeća“ koja su zanimljiva Sovjetu narodnih komesara (Sovnarkom) nego bi bilo bolje da se širokim masama radnika i radnica omoguće barem donekle ljudski uvjeti života.

Narodni komesarijat rada (Narkomtrud) je od svih naših komesarijata najmanje aktivan. U cijeloj sovjetskoj politici nije se ozbiljno razgovaralo što se mora i može učiniti u ovom trenutno teškom stanju kolapsa gospodarstva, uzevši u obzir sve nepogodne utjecaje izvana, kako bi izmijenili radničku svakodnevicu na bolje, kako bi očuvali sposobnost za naporan rad u proizvodnji, kako bi radnik na svom radnom mjestu imao barem donekle prihvatljive uvjete rada? Sve do nedavno u sovjetskoj politici nije bilo nikakvog političkog smjera, nikakvog razrađenog i ponuđenog plana vezanog uz organizaciju radničke svakodnevice i poboljšanje uvjeta na radu. Sve što je u tom području učinjeno, učinjeno je slučajno, u mahovima, na razini mjesne vlasti, pod pritiskom samih masa.

U ove tri godine građanskog rata proletarijat je u ime revolucije herojski podnio nebrojene žrtve. Strpljivo je čekao. Ali sada, na ovoj prijelomnici na kojoj se puls života republike premješta na gospodarsku frontu, obično radništvo više ne smatra da treba „trpjeti“ i „čekati“. Zašto? Zar nisu upravo oni izgradili život na komunističkim temeljima? Pa, primimo se sami te gradnje, znamo mi bolje od „gospode na vrhu“ gdje nas boli…

Običan radnik je perceptivan. On vidi da se do sada pitanje higijene, zdravstva, boljih uvjeta rada u radionicama, zaštite zdravlja radnika i radnice, drugim riječima organizacije svakodnevnog života i poboljšanja uvjeta rada nalazi u našoj politici na posljednjem mjestu. U rješavanju stambenog pitanja nismo došli dalje od useljavanja radničkih obitelji u neudobne i njima neprilagođene buržoaske stanove, i što je još gore, do sada nismo ni pristupili praktičnom rješavanju plana reorganizacije radničkih stanova. Smrdljive prenapučene nehigijenske radničke kasarne pojavljuju se kamo god se okreneš, kao da revolucije nije ni bilo. To, na našu sramotu, nije slučaj samo u provinciji, nego i u Moskvi – u samom srcu republike. Svima je jasno da se stambeno pitanje ne može riješiti u nekoliko mjeseci, pa čak ni u nekoliko godina, da u ovim uvjetima siromaštva u kojima se sada nalazimo to predstavlja osobito velik problem, ali očito je da je sve veća neravnopravnost između privilegiranih skupina društva sovjetske Rusije i običnog stanovništva, „okosnice diktature proletarijata“ – i to izaziva i potiče sve snažnije nezadovoljstvo.

Običan radnik vidi kako živi on, na čijim plećima leži diktatura proletarijata, a kako živi sovjetski činovnik „praktičan čovjek“… Ne može ne primijetiti da je kroz čitavo razdoblje revolucije najmanje pozornosti bilo posvećeno životu i zdravlju radnika u radionicama i tvornicama, da tamo gdje su prije revolucije bili koliko-toliko podnošljivi uvjeti, takvima su ih i nastavili održavati tvornički (fabkomi) i radionički komiteti (zavkomi), no tamo gdje takvih uvjeta nije bilo, gdje su vlaga, loš zrak i štetne kemikalije trovali i uništavali organizam radnika, tamo su i dalje takvi uvjeti… „Nismo za to imali prilike… Zaboga, bio je rat…“. Pa ipak, da bi se renovirali prostori za sovjetske institucije našlo se i materijala i radne snage… Da smjestimo „stručnjake“ ili „praktične ljude“ iz sektora trgovine s inozemnim kapitalom u te štenare u kojima i dalje žive i rade proleterske mase, oni bi podigli takvu buku da bi se odmah mobilizirali svi odjeli za zemljišna i stambena pitanja, samo da se što prije odstrane nedopustivi uvjeti života koji umanjuju produktivnost naših stručnjaka. […]

 

Pa što onda želi opozicija? I u čemu leži njena zasluga? Njena je zasluga u isticanju svih tih gorućih partijskih pitanja, ona je uobličila ono što je tiho ključalo u masama i sve je više izvanpartijske radničke mase udaljavalo od partije, ona je jasno i bez straha partijskim vrhovima rekla u lice: „Stanite, osvrnite se i malo se zamislite. Kamo nas vodite? Ne udaljavamo li se od klasnog puta? Loš će bit položaj partije ako radnička klasa – ta okosnica diktature, ostane na jednoj, a partija na drugoj strani… U tome leži propast revolucije“. U ovom trenutku istinske krize partija se mora neustrašivo suočiti sa svojim greškama, koliko ih god bilo, i reagirati na zdravi klasni poziv širokih radničkih masa: uz pomoć kreativnih sila uzdižuće klase, u obliku radničkih sindikata, idemo dalje prema izgradnji i razvitku snažnog državnog gospodarstva, prema čišćenju same partije od stranih elemenata koji su se uvukli u nju, povratkom u demokraciju prema ispravljanju smjera u kojem se partija kreće, prema slobodi mišljenja i kritike unutar partije.

 

O ulozi i zadaćama sindikata

U osnovnim smo crtama, makar i samo ukratko, opisali što izaziva našu unutrašnju krizu. Sada ćemo promotriti koje su glavne točke neslaganja između vrhova naše partije i radničke opozicije. Dvije su takve točke: uloge i zadaće sindikata u razdoblju izgradnje narodne ekonomije i organizacije proizvodnje na komunističkim temeljima, te pitanje samosvojnosti (samostalnog djelovanja) masa i birokratizma u partiji i sovjetima. Zaustavimo se na prvom problemu – a drugi neposredno proizlazi iz njega.

U našoj partiji je završilo razdoblje „stvaranja teza“ vezanih uz sindikate. Pred nama se nalazi šest različitih političkih programa, šest partijskih grupacija. Takvu raznovrsnost i „detaljno nijansiranje“ partija još nije vidjela, a partijska misao još nikada nije imala ovoliko „formula“ za jedno te isto pitanje. Očito se radi o važnom, temeljnom pitanju. I to je upravo tako. Radi se o tome tko će graditi komunističko gospodarstvo i na koji način. Upravo je to bît našeg programa. Njegovo srce. To pitanje nije ništa manje važno, a možda je čak i važnije od pitanja proletarijata koji preuzima vlast. Samo skupina političkih centralista s drugom Bubnovym na čelu može biti toliko kratkovidna da smatra kako „pitanje sindikata trenutno nema pretjerano veliku objektivnu važnost, niti je teorijski gledano osobito komplicirano“. Prirodno je da to brine partiju i da je to u svojoj osnovi pitanje na koju ćemo stranu okrenuti kotač povijesti – hoćemo li ga vratiti unatrag ili potjerati naprijed. Prirodno je i to da ne postoji komunist koji bi ostao po strani u diskusiji o ulozi sindikata. I to nas dovodi do šest različitih skupina.

Ali, ako pozorno promotrimo sve teze tih skupina, koje se međusobno razlikuju samo u nijansama, postaje nam jasno da na temeljno pitanje – tko će graditi komunističko gospodarstvo i organizirati industriju na novim temeljima, postoje samo dva gledišta. Jedno je izraženo i zapečaćeno u tezama radničke opozicije, drugo obuhvaća sve ostale nijanse različitih, no u svojoj osnovi jednakih političkih programa.

Što je zastupljeno u tezama radničke opozicije i kako ona shvaća zadaću i ulogu sindikata u ovom trenutku? „Mi smatramo da je problem osnutka i razvoja proizvodnih snaga naše zemlje moguće riješiti samo ako se promijeni čitav sustav organizacije upravljanja narodnim gospodarstvom“ (iz izvještaja druga Šljapnikova, 30. prosinca, god. ?, kurziv moj – A. K.). Drugovi, obratite pozornost na ovaj dio: „ako se promijeni čitav sustav“. Što to znači? „Bît spora – piše dalje – je u tome na koje će načine naša komunistička partija u ovom prijelaznom trenutku provoditi svoju gospodarsku politiku: putem organiziranja radničkih masa u sindikate, ili preko njihovih glava, birokratski, uz posredovanje kanoniziranih činovnika“ (iz istog izvora). Upravo tako: bît spora je hoćemo li ostvarivati komunizam uz pomoć radnika ili preko njihovih glava – rukama sovjetskih činovnika.

I neka drugovi malo razmisle: može li se ostvariti, izgraditi komunistička ekonomija i proizvodnja uz pomoć ruku i stvaralačke moći ostataka iz tuđe klase, u koje je ucijepljena navika prošlih vremena? Ako ćemo razmišljati marksistički, znanstveno, odgovor će biti jasno i kategoričko „ne“. Pretpostavljati da će „ljudi od prakse“, tehničari, stručnjaci za izgradnju kapitalističke proizvodnje, uspjeti izaći iz okvira svojih ustaljenih razmišljanja o načinu i pristupu radu, koja su im bila ucijepljena kroz godine služenja kapitalu i odjednom početi graditi nove komunističke oblike gospodarstva (a upravo u pronalasku tih novih oblika proizvodnje, nove organizacije rada, novih poticaja na rad i leži cijela bît) – to znači zaboraviti neospornu istinu – da ekonomski sistem neće promijeniti pojedini genijalci, nego potrebe klase. Zamislite da je buržoazija u razdoblju prijelaza iz feudalnog sustava, utemeljenog na kmetskom radu, u sustav kapitalističke proizvodnje s tobože slobodnim najamnim radništvom u manufakturama, u to vrijeme još neiskusna u organizaciji svog kapitalističkog gospodarstva, pozvala u ulozi glavnih organizatora manufakture one najiskusnije, najprepredenije i najsposobnije upravitelje feudalnih imanja, koji su navikli nositi se s nemotiviranom kmetskom radnom snagom. Što bi se dogodilo? Bi li ti iskusni ljudi, stručnjaci u svom području, navikli na vladavinu biča, uspjeli podići razinu proizvodnje „slobodnog“, pa makar gladnog proletera koji je ipak dobio priliku da se makne od grube šake manufakturnog upravitelja, da postane vojnikom, nadničarom, pa makar i skitnicom ili prosjakom, ali da se oslobodi od omrznutog ropskog rada. Ne bi li ti stručnjaci uništili tu novu organizaciju rada u nastajanju i čitav sustav proizvodnje izgrađen na njenim temeljima? Pojedini nadglednici kmetova i pojedini bivši vlastelini su se uspjeli prilagoditi novom načinu proizvodnje, ali se iz njihovih redova nisu vrbovali istinski tvorci i graditelji buržoasko-kapitalističke ekonomije. Klasni instinkt je šaptao vlasnicima prvih manufaktura da je bolje kretati se sporo i nespretno i uz pomoć vlastitog razuma i „dovitljivosti“ pronalaziti pravi način formiranja odnosa između rada i kapitala, nego posuditi zastarjele mrtve metode od zastarjelog i neupotrebljivog sustava koji je eksploatirao rad i nije povećavao već je smanjivao razinu proizvodnje. Klasni je instinkt na počecima kapitalističkog razvoja sasvim ispravno prišapnuo da umjesto feudalnog biča na rad može natjerati i nešto drugo – rivalstvo, ambicija radnika suočenih s nezaposlenošću i siromaštvom. I kapitalisti su usvojili taj novi oblik stimuliranja, taj poticaj za rad i zahvaljujući njemu razvili nove buržoasko-kapitalističke oblike proizvodnje i podignuli produktivnost „slobodne“ najamne radne snage. Buržoazija je i prije petsto godina djelovala na slijepo, osluškujući samo vlastiti klasni instinkt. Imala je više povjerenja u svoju dovitljivost nego u iskustvo mudrih stručnjaka kada je riječ o organizaciji kmetstva i feudalnih imanja. I povijest nam je pokazala da su bili u pravu.

Imamo u svojim rukama snažno oružje koje nam pomaže u pronalasku najizravnijeg puta prema pobjedi radničke klase, koji olakšava njene porođajne muke i učvršćuje novi ekonomski sustav – komunistički. To oružje je materijalističko shvaćanje povijesti. I umjesto da ga iskoristimo i produbimo svoje iskustvo i provjerimo ispravnost svojih istraživanja, spremni smo odbaciti povijesne istine i upustiti se u slijepe eksperimente… Koliko god bilo teško stanje našeg gospodarstva, nema razloga za takvu razinu beznađa. Očajavati mogu kapitalističke države koje se sa svojim iscrpljenim proizvodnim sektorom uistinu nalaze u škripcu, ali ne i mi, ne radnička Rusija pred kojom je Oktobarska revolucija otvorila dosad neviđene, beskrajne mogućnosti ekonomske izgradnje, stvaranja novih, nikad još viđenih oblika proizvodnje s radnom produktivnošću kakvoj nema presedana. Ali moramo i naučiti da ne uzimamo samo iz prošlosti, već da dajemo priliku kreativnosti budućnosti.

Upravo to i čini radnička opozicija. Tko može biti tvorac i graditelj komunističke ekonomije? Ona klasa (a ne pojedini stručnjaci iz prošlosti) koja je po svojoj prirodi povezana s novonastalim, u teškim mukama rođenim oblicima proizvodnje, produktivnijeg i savršenijeg ekonomskog sustava. Koje će tijelo definirati i u djelo provesti novi sustav organizacije gospodarstva i proizvodnje –radnički sindikati ili heterogeni sovjetski činovnički aparat? Radnička opozicija smatra da će to biti sindikati, tj. radnički, a ne činovničko-birokratski i društveno heterogeni kolektiv sa snažnim uplivom „špekulanata“ i „graditelja“ starog kapitalističkog kova, čiji je um ukaljan smećem kapitalističke rutine.

Radnički sindikati, odvučeni od trenutne pasivne suradnje s državnim ekonomskim institucijama i uvučeni u aktivno i individualno sudjelovanje u upravljanju čitavom državnom strukturom vlasti (iz teza radničke opozicije) će tražiti, pronalaziti i stvarati nove, savršenije oblike gospodarstva, pronalaziti nove poticaje povećanja efikasnosti rada – to mogu samo kolektivi koji su neraskidivo povezani s novim oblicima proizvodnje. Samo takvi kolektivi na temelju svoga svakodnevnog iskustva donose niz, na prvi pogled praktično malih, ali za teoriju iznimno važnih zaključaka, vezanih uz upravljanje novom radnom snagom u novoj radničkoj državi, u kojoj poticaj na rad više nije bezizlazno siromaštvo, nezaposlenost i konkurencija na tržištu rada. Pronaći poticaj, razlog za rad, najvažnija je zadaća radničke klase na pragu komunizma. Nitko drugi do sama radnička klasa u obliku radničkog kolektiva nije u stanju obaviti tu veliku zadaću. […]

Drug Lenin smatra da komunistički oblik proizvodnje u gospodarstvu možemo provesti uz pomoć partije. Je li tomu zaista tako? Prije svega, kako funkcionira partija? Drug Lenin smatra da ona „k sebi privlači avangardu revolucionarnog proletarijata“ i zatim je raspršuje po sovjetskim gospodarskim institucijama, vraćajući dio u sindikate (koji su međutim lišeni prilike da sudjeluju u upravljanju i izgradnji nacionalnog gospodarstva), u kojima se ti školovani, predani, i možda čak vrlo talentirani komunisti-ekonomisti guše i propadaju u atmosferi opće rutine i birokratizma kojim su prožeti aparati koji kod nas upravljaju „gospodarskom proizvodnjom“. Utjecaj tih drugova blijedi, postaje sve slabiji.

U sindikatima je drugačije. Tu je klasna atmosfera gušća, odnos snaga je skladniji, zadaće stavljene pred kolektiv su tijesno povezane s neposrednim interesima u svakodnevnom životu i na radnom mjestu samih proizvođača, članova fabkoma i zavkoma, tvorničkih i sindikalnih uprava. Kreativnost, potraga za novim oblicima proizvodnje, novim poticajima na povećanje produktivnosti, može iznjedriti samo takav uistinu klasni kolektiv. Izvršiti revoluciju može klasna avangarda, no samo cijela klasa kroz svakodnevan praktični rad može graditi ekonomske temelje gospodarstva novoga društva. Tko nema povjerenja u rad klasnog kolektiva, a taj kolektiv najjasnije predstavljaju sindikati – mora zaboraviti na izgradnju komunističkog gospodarstva.

Ni drug Krestinskij, ni Preobraženskij, čak ni drugovi Lenin i Trockij, ne mogu bez i jedne greške na vrhove partijskog aparata postaviti točno one radnike koji su sposobni pronaći i ukazati na nove pristupe radu i sustavu proizvodnje – takve ljude će na vrh vinuti samo njihovo vlastito životno iskustvo, dobiveno kroz svakodnevan praktični rad i organizaciju proizvodnje.

A upravo to što je jasno svakom običnom radniku, naši vrhovi ispuštaju iz vida. Komunizam se ne smije propisivati. Njega se može samo stvarati kroz praktično istraživanje, kroz povremene greške, ali kreativnim radom same radničke klase.

Vrhovi naše partije i radnička opozicija strastveno diskutiraju i spore se oko pitanja komu naša partija povjerava izgradnju komunističkog gospodarstva: Vrhovnom sovjetu za narodno gospodarstvo (VSNH) sa svim njegovim birokratskim ograncima ili radničkim sindikatima. Drug Trockij želi „spojiti“ VSNH i sindikate (kako bi VSNH progutao sindikate). Drugovi Zinov’ev i Lenin pak žele „odgojiti“ sindikalne mase u duhu komunizma tako da to rezultira bezbolnim apsorbiranjem sindikata u istim tim sovjetskim institucijama. Buharin i sve ostale frakcije u osnovi govore isto to, samo variraju u formulaciji. Bit je jednaka.

Samo radnička opozicija ističe nešto sasvim drugo – štiti klasne zadaće proletarijata u samom procesu nastanka i ostvarivanja tih zadaća. Rukovodeće tijelo gospodarstva radničke republike u ovom prijelaznom razdoblju mora biti tijelo koje odaberu sami radnici-proizvođači. Sve ostale sovjetske administrativne ekonomske institucije su samo izvršni centri gospodarske politike tog glavnog rukovodećeg tijela radničke republike. Sve ostalo je cupkanje na mjestu koje svjedoči o nepovjerenju u sposobnosti radnika, nepovjerenju nedostojnom naše partije, čija snaga ovisi upravo o neuništivom revolucionarno- stvaralačkom duhu proletarijata.

Neće biti čudno ako se na sljedećem partijskom kongresu autori različitih gospodarskih programa, s iznimkom radničke opozicije, slože zahvaljujući uzajamnim ustupcima i kompromisima. Među njima zapravo ni ne postoje prave nesuglasice. Samo radnička opozicija ne mora, a ni ne može činiti ustupke. To ne znači da zaziva „raskol“. Ne, nije joj to zadaća. Čak i ako bude poražena na kongresu, mora ostati u partiji i malo po malo čvrsto braniti svoje stavove, spasiti partiju i vratiti je na ispravnu liniju. Još jednom ukratko: što želi radnička opozicija?

1. Od samih proizvodnih radnika izgraditi tijelo koje će upravljati narodnim gospodarstvom.

2. Da bi se ostvario taj cilj, tj. da bi sindikati prešli iz pasivne suradnje s tijelima narodnog gospodarstva u aktivno sudjelovanje i manifestaciju radničke kreativne inicijative u tim tijelima, radnička opozicija predlaže niz preliminarnih mjera za postupno i mirno ostvarenje te zadaće.

3. Predaja upravljanja pojedinačnog ogranka industrije u ruke sindikata dešava se tek kada Centralni sovjet sindikata (VCSPS, Vsesojuznyj central’nyj sovet professional’nyh sojuzov) zaključi da je pojedini sindikat dovoljno spreman.

4. Imenovanje na administrativno-gospodarske pozicije nije dopušteno bez suglasnosti sindikata. Sve kandidature moraju biti javne. Svi radnici koje imenuje sindikat odgovorni su pred sindikatom i sindikat ih može opozvati.

5. Da bi se proveli svi ovi prijedlozi, valja početi učvršćivati najniže slojeve sindikata i pripremiti fabkome i zavkome za upravljanje gospodarstvom.

6. Koncentracijom u jednom tijelu upravljanja čitavim gospodarstvom zemlje (bez postojećeg dualizma VSNH-a i VCSPS-a [Vrhovni sovjet za narodno gospodarstvo i Centralni sovjet sinikata] stvorit će se jedinstvo volje koje će olakšati provedbu plana izgradnje komunističkog sistema proizvodnje. Je li to sindikalizam? Nije li to, naprotiv, isto ono što zastupa i naš partijski program? I ne odstupaju li od tog programa, naprotiv, teze ostalih drugova?

 

O birokratizmu i samostojnosti masa

Birokratizam ili samostojnost masa? To je druga točka nesuglasja između vrhova partije i radničke opozicije. Pitanje birokratizma bilo je postavljeno, no krajnje površno obrađeno na VIII. kongresu sovjeta. Tu je, kao i kod pitanja o ulozi i zadaćama sindikata, diskusija išla u krivom smjeru. To pitanje je spornije nego što se čini. Bit pitanja je u tome kakav će tip administrativnog sustava države radnika u trenutku izgradnje ekonomskih temelja komunizma osigurati više slobode za kreativnu energiju klase? Sustav birokratskih tijela vlasti ili sustav raširenog praktičnog samostalnog organiziranja i rada radničkih masa? Pitanje sustava upravljanja pitanje je spora između dvaju dijametralno suprotnih načela: birokratizam ili samostalno djelovanje? A žele ga ugurati u okvire pitanja o načinima „oživljavanja sovjetskih institucija“! Radi se o istoj zamjeni predmeta neslaganja kakvu možemo vidjeti i u diskusiji o ulozi sindikata.

Treba jasno i određeno reći da nikakve „demokratizacije“ i nikakvog oživljavanja sovjetskih aparata neće biti ako se implementiraju polovične mjere, promjene međusobni odnosi među glavnim tijelima i mjesnim upravama i neke druge takve trivijalne nevažne inovacije – kao na primjer razmještanje odgovornih radnika ili ubacivanje partijskih članova u sovjetske institucije u kojima se zatim te komuniste prisilno birokratizira i razjedinjuje u okruženju koje im je po svom zaostalom buržoaskom duhu strano.

Nije stvar u tome. Svako dijete u sovjetskoj Rusiji zna da je glavni problem u tome kako uključiti najveći broj radnika, seljaka i ostalih skupina radnog naroda u izgradnju gospodarstva, države proletera i samoga života. Zadaća je jasna.

Drugim riječima: potaknuti inicijativu i samostalnost masa. Ali što se radi kako bi se potaknulo i olakšalo tu samostalnost? Ništa. Upravo suprotno. Istina, na svakom mitingu pozivamo radnike i radnice: „Stvarajte novi život! Gradite! Pomozite sovjetskoj vlasti!“ No čim mase, skupine radnika ili radnica prime k srcu naš poziv i u praksi pokušaju to ostvariti, neka će birokratska institucija odmah zaključiti da je se ignorira i brže-bolje dati po prstima tim pretjerano agilnim inicijatorima… 

Svaki će se drug bez problema sjetiti desetaka primjera gdje su radnici sami odlučili organizirati menzu, jaslice, transport drva itd., da bi svaki put živ i neposredan interes za angažirani rad umirao zbog birokratskog zavlačenja koje stvara mrtvilo uslijed beskonačne papirologije, šetanja od odjela do odjela, odbijenica, ponovnih molbi itd. Čak i tamo gdje se na vlastitu inicijativu i vlastitim snagama moglo opremiti menzu, dopremiti drva ili organizirati jaslice, došla bi „odbijenica“ s obrazloženjem da u centralnim tijelima nema opreme za menzu, konja za transport drva ili odgovarajuće zgrade za jaslice. A koliko se samo gorčine skupi u radnicima i radnicama kada vide i znaju da bi, kada bi im se samo dala prilika i dopuštenje da sami djeluju, uspjeli sve ostvariti sami. Kakav osjećaj uvrede izaziva odbijanje da im se daju oni materijali koje su već sami pronašli, za koje su se sami pobrinuli…

Želja za inicijativom sve je slabija, poticaj na djelovanje sve manji: „Ako je tako, neka se činovnik sam pobrine za nas“. Dolazi do najštetnije podjele: mi, odnosno radni narod, i oni – sovjetski činovnici o kojima sve ovisi. I upravo je u tome svo zlo.

A što rade vrhovi naše partije? Nastoje li otkriti korijen zla i javno priznati da sam sustav koji smo kroz sovjete ostvarivali i provodili ne samo da ne potiče samostalnost masa nego je umrtvljuje i ubija? Ne, naši vrhovi to ne rade. Upravo suprotno, umjesto da pronađu način da potaknu inicijativu masa, koja bi se pod određenim uvjetima savršeno uklopila u naše fleksibilne sovjetske ustanove, naši vrhovi odjednom postaju zaštitnici i vitezovi birokratizma. Koliko drugova ponavlja za Trockim da „mi ne patimo zato jer smo usvojili ružne strane birokratizma, nego zato jer nismo usvojili njegove dobre strane“ (O edinom hozjajstvennom plane – O jedinstvenom gospodarskom planu). Birokratizam je izravno negiranje samostojnosti masa, pa stoga onaj tko kao osnovu sustava upravljanja državom radnika prihvaća uključivanje masa u to upravljanje potičući samostalno djelovanje, ne može u birokratizmu vidjeti dobre i loše strane, već mora jednostavno i jasno odbaciti taj beskoristan sustav.

Birokratizacija nije rezultat našeg siromaštva, kako nas uvjerava drug Zinov’ev, i nije odraz slijepe „subordinacije“ nadređenima, prenesene iz vojnog sektora, kako govore drugi. To je dublja pojava. Ona je rezultat istog problema koji stvara našu nestabilnu licemjernu politiku vezanu uz sindikate: i to zbog sve većeg utjecaja na naše sovjetske institucije, koje su po duhu strane ne samo komunizmu, nego i elementarnim ciljevima i zadaćama proletarijata. Birokratizam je bič koji prodire u samu bit naše partije i sovjetskih institucija. Radnička opozicija to naglašava, a potvrđuju i mnogi pronicljivi drugovi izvan nje.

Restrikcije nisu nametnute samo masama koje nisu u partiji (to bi još bilo shvatljivo i logično bi proizlazilo iz napete atmosfere građanskog rata), već je i članovima partije ograničeno djelovanje. Svaka samostalna inicijativa, pa čak i svaka nova ideja koja nije prošla cenzuru partijskog centra, smatra se „herezom“, narušavanjem partijske discipline, pokušajem da se naruše prava centra koji mora sve „predvidjeti“ i sve „propisati“. A ako nije propisao – izvolite čekati. Doći će vrijeme i centar će pronaći vremena i propisati, a onda možeš pokrenuti svoju „inicijativu“ – ali u strogo definiranim okvirima…

Što bi se dogodilo kada bi na primjer članovi Komunističke partije Rusije – ljubitelji ptica pjevica odlučili organizirati društvo za „zaštitu ptica“? Ideja se čini korisnom i dobrom, ni na koji način ne potkopava „državne planove“. Ali, to samo tako izgleda. Odmah bi se pojavila neka birokratska tijela koja bi zahtijevala pravo na organizaciju tog poduhvata, „pripojili“ bi društvo sovjetskom aparatu i tako ubili neposrednu inicijativu, a umjesto nje namnožile bi se gomile okružnica i instrukcija – s tim bi imalo posla još nekoliko stotina činovnika, a otežalo bi i rad pošte i transporta.

Štetnost birokratizma ne leži samo u kancelarijskom birokratizmu, kako nas nastoje uvjeriti drugovi koji žele prebaciti raspravu na „oživljavanje sovjetskog aparata“ nego i u rješavanju svih problema – ali razmjenom mišljenja, ne uz pomoć žive, neposredne inicijative svih zainteresiranih članova, nego putem formalne odluke „odozgo“, osobno, ili na vrlo ograničenim kolegijima, na kojima oni zainteresirani vrlo često nisu ni prisutni. Netko treći odlučuje o vašoj sudbini – to je bit birokratizma.

Birokratizam se nije u stanju nositi sa sve većom patnjom radničke klase koja je rezultat kaosa u ovom prijelaznom razdoblju. Čudo entuzijazma u podizanju produktivnosti i poboljšanju svakodnevnog života radnika može se ostvariti samo zahvaljujući živoj inicijativi zainteresiranih radnika, koju neće na svakom koraku pritiskati i ograničavati hijerarhija „dopuštenja“ i „dekreta“. Marksisti, točnije boljševici, bili su snažni upravo zato što nisu trčali za neposrednim, brzim uspjehom pokreta (tu su liniju slijedili oportunisti i oni spremni na kompromise), već su nastojali proletarijatu stvoriti uvjete koji bi mu omogućili da učvrsti svoju revolucionarnu volju ili da razvije svoje stvaralačke sposobnosti. Radnička inicijativa nam je nužna. Ali mi joj ne dajemo priliku da se razvije. Strah pred kritikom i slobodom misli, pomiješana sa sustavom birokratizacije, ponekad dovodi i do komičnih situacija.

A uostalom, kakva je to samostojnost bez slobode mišljenja? Samostojnost se ne manifestira samo kod pojedinih inicijativa, na poslu, u djelovanju, nego i u samostalnom razmišljanju. Mi se bojimo samostalnosti masa, bojimo se dati prostora klasnim aktivnostima, bojimo se kritike, nemamo više povjerenja u mase – eto otkuda nam sav naš birokratizam. I eto zbog čega radnička opozicija smatra da je birokratizam naš neprijatelj, naš bič i najveća opasnost za opstanak same komunističke partije.

Da bi se iskorijenio birokratizam koji se ugnijezdio u sovjetskim institucijama, moramo prije svega iskorijeniti birokratizam u partiji. Upravo je to borba „protiv sustava“. Čim partija – ne u teoriji i ne samo na riječima – prihvati da je osnova naše države samostojnost masa, sovjetski će aparati automatski ponovno postati živi organi ostvarenja revolucionarno-komunističkih zadaća, i neće to više biti institucije „papirologije“, skladišta papira ili laboratoriji beskorisnih dekreta u koje sve brže degradiraju.

Što moramo učiniti kako bismo uništili birokratizam u partiji, kako bismo u partiji stvorili „radničku demokraciju“? […]

Rasprostranjena glasnost, sloboda mišljenja i diskusije, pravo na kritiku unutar partije i među članovima industrijskih sindikata – to je odlučan korak prema ukidanju birokratskog sustava. […]

Nije dovoljno očistiti partiju od neproleterskih elemenata metodom ponovne registracije ili snažnijom kontrolom kod primanja članova i sl. Treba smisliti kako stvoriti prilike radnicima da se uključe u partiju. Treba olakšati proces pristupanja partiji, u samoj partiji stvoriti drugarskiju atmosferu kako bi se radnik u njoj osjećao kao kod kuće, kako u odgovornom partijskom radniku ne bi vidio člana uprave, nego iskusnog druga spremnog da s njim podijeli znanje i iskustvo, i da pozorno sasluša njegove potrebe i molbe. Kolike drugove, osobito mlade radnike, odvraćamo od partije jer smo prema njima netolerantni, prestrogi i ponašamo se superiorno, umjesto da ih ozbiljno usmjeravamo i postupno preodgajamo u duhu komunizma. U našoj partiji, osim duha birokratizma caruje i formalizam. Drugarstvo postoji samo još među niže rangiranim članovima.

Zadaća partijskog kongresa je uzeti u obzir i tu neugodnu činjenicu i shvatiti zbog čega radnička opozicija inzistira na jednakosti, eliminaciji privilegiranosti u partiji, snažnijem osjećaju odgovornosti svakog radnika pred narodom koji ga je odabrao. Dakle, u borbi za osnaživanje demokratizma u partiji i eliminaciju birokratizma, radnička opozicija ima tri osnovna zahtjeva:

1. Izbornost na čitavoj liniji, ukidanje „imenovanih“ i opunomoćenih te povećanje odgovornosti prema masama.

2. Uspostava transparentnosti (glasnost’) unutar partije (kako u vezi općih pitanja, tako i u vezi pitanja koja se tiču pojedinaca), osluškivanjeglasa naroda (opširne rasprave o problemima među običnim radnicima i prenošenje njihovih stavova nadređenima, mogućnost prisustvovanja bilo kojeg člana partije na zasjedanju partijskih centara, s iznimkom sastanaka koji zahtijevaju osobitu tajnovitost), osiguravanje slobode kritike i mišljenja (ne samo pravo na slobodnu diskusiju nego i pravo na financiranje tiskanja literature unutar različitih partijskih struja).

3. „Poradničenje“ cijele partije i ograničavanje broja onih koji u isto vrijeme vrše službu i u partijskim i u sovjetskim institucijama.

 

Ovaj posljednji zahtjev osobito je važan i zato što ne smijemo zaboraviti da naša partija osim izgradnje komunizma mora pripremati i educirati mase za potencijalno vrlo dugo razdoblje borbe protiv svjetskog kapitalizma koji bi mogao dobiti sasvim neočekivane nove oblike. Bilo bi prenaivno misliti da se sada, kada smo se obranili od napada bjelogardejaca i imperijalizma na crvenoj fronti, ne moramo plašiti pritiska svjetskog kapitala i njegovih nastojanja da zavlada sovjetskom Rusijom nekim zaobilaznim putovima te pronikne u život, iskoristi Radničku republiku za neke svoje kapitalističke interese. Upravo tu treba „držati otvorene oči“, upravo je to zadaća partije – dočekati neprijatelja u punoj pripravnosti, okupljati proleterske snage oko jasnih klasnih zadaća (druge skupine stanovništva će naginjati kapitalizmu). Pripremati se za to novo poglavlje naše revolucionarne povijesti obaveza je naših partijskih vrhova.

Pravo rješenje pitanja bit će moguće ako partiju po cijeloj liniji uspijemo usko povezati i sa sovjetskim institucijama i sa sindikatima. Istodobna služba i u partiji i u sovjetskim institucijama ne samo da ne navodi na skretanje s čiste partijske linije, nego – upravo suprotno – u ovoj nadolazećoj epohi čini partiju nepokolebljivom pred utjecajima svjetskog kapitalizma (koji dolazi kroz trgovačke sporazume i koncesije). „Poradničiti“ CK znači izgraditi takav CK u kojem bi predstavnici nižih slojeva – oni povezani s masama, prestali igrati ulogu „paradnih generala“ na svadbi trgovca. Čvrsto bi se povezali sa širokim nepartijskim radničkim masama u sindikatima, naučili bi kako da formuliraju slogane danog trenutka, kako da izraze potrebe i želje radnika i partijsku politiku vode na klasnoj liniji.

To je linija radničke opozicije. To je njena povijesna zadaća. Koliko god da je vrhovi partije omalovažavali, radnička opozicija je jedina živa i aktivna sila s kojom se naša partija mora suočiti i s kojom se suočiti i hoće.

 

Povijesna nužnost opozicije

Sada nam preostaje odgovoriti je li opozicija nužna? Treba li u ime svjetskog oslobođenja proletera od jarma kapitalizma pozdraviti njeno formiranje ili je to nepoželjna pojava koja umanjuje borbenu energiju partije i razbija njene redove?

Svaki drug koji još nema predrasude protiv opozicije i želi nepristrano razmisliti o problemu te ga analizirati vlastitom snagom uma, a ne onako kao mu zapovijedaju priznati autoriteti, iz ovih će kratkih crta vidjeti da je opozicija nužna i korisna. Korisna je prije svega zbog toga što je probudila usnulu misao. U ovim revolucionarnim godinama do te nas je mjere zaokupio praktičan rad da smo u potpunosti prestali analizirati vlastite korake s aspekta teorije i principa. Zaboravili smo da proletarijat može griješiti i kada se ne bori za vlast. I može zabrazditi u blatu oportunizma i prilagođavanja. Čak su i u ovoj epohi diktature proletarijata takve pogreške moguće, osobito kada se oko njega dižu olujni valovi imperijalizma, a sovjetska republika mora djelovati u kapitalističkom okruženju.

U ovakvim vremenima moramo biti i mudri „državnički“ političari i znati voditi partiju, a to znači i čitavu radničku klasu, na liniji klasne nepopustljivosti i klasne kreativnosti. I za to vrijeme pripremati klasu na dugotrajnu borbu novim metodama kako bi sovjetska republika nadvladala buržoaske utjecaje svjetskog kapitalizma. „Biti u pripravnosti“, „biti klasno jasan“ – to sada, više nego ikada, mora biti parola naše partije.

Radnička opozicija je ta pitanja stavila na dnevni red – to je njena povijesna zasluga. Misao se pokrenula. Krenulo se u analizu učinjenoga. Krenule su kritike. A gdje postoji kritika, analiza, gdje se radi, giba se i traži misao, tamo ima stvaranja, života – dakle kretanja unaprijed, u budućnost. Ne postoji ništa strašnije i štetnije od sterilne misli i rutine… A mi smo počeli upadati u rutinu, i da se nije pojavila opozicija (a pojavila se, iako još nije ni izdaleka dozrela), mogli smo, ni ne primijetivši, skrenuti s klasne linije koja vodi prema komunizmu. Naši bi neprijatelji likovali i od sreće trljali ruke, a menjševici bi se prikradali iz sjene, zlurado ukazujući na naše sve veće „udaljavanje“. Sada to više nije moguće. Kongres, a to znači i partija, mora se suočiti s gledištem radničke opozicije i ako se ne dođe do kompromisa, onda bi barem trebalo učiniti niz nužnih postupaka pod njenim pritiskom i utjecajem.

Druga zasluga radničke opozicije je ta da je ona stavila na raspravu pitanje o tome tko će, na kraju krajeva, biti pozvan da izgradi novi oblik gospodarstva – tehničari, poslovni ljudi potpuno psihološki povezani s prošlošću, sovjetski činovnici s ponekim komunistom u svojim redovima ili klasni radnički kolektiv – što su upravo sindikati. Radnička opozicija govori ono što je napisano još u Komunističkom manifestu Marxa i Engelsa, i to je temelj našeg programa: graditi komunizam može i mora biti posao samih radničkih masa. Stvaranje komunizma pripada radnicima.

Napokon, radnička opozicija digla je glas protiv birokratizma i imala je hrabrosti istaknuti da birokratizam kreše krila samosvojnosti i kreativnosti radničke klase, umrtvljuje misao, koči gospodarski program i pronalaženje novih načina proizvodnje; ukratko – ometa razvoj novih oblika proizvodnje i života. Umjesto birokracije kao sustava, treba nam sustav samostalnog djelovanja radničkih masa. I tu partijski vrhovi čak i sada već čine ustupke i „priznaju“ devijacije partije na štetu komunizma i nauštrb interesa radničke klase (osuđivanje centralizma). Na kongresu će se, naravno, učiniti još niz ustupaka radničkoj opoziciji. Dakle, unatoč tomu što se radnička opozicija pojavila kao grupa unutar partije prije samo nekoliko mjeseci, već je učinila ono što je namjeravala, već je potaknula misao i prisilila rukovodeće partijske centre da osluhnu zdravi glas radničkih proleterskih kolektiva.

Koliko god da se sada partijski vrhovi ljute na radničku opoziciju, pred njom je budućnost koja će ući u povijest. Budući da vjerujemo u životnu snagu naše partije, znamo da će nakon malo upornosti, kolebanja i vijugavog političkog kretanja naša partija ipak krenuti putem koji su ucrtale iskonske sile proletarijata. Do raskola neće doći. Ako se neke skupine i odvoje od proletarijata, to u svakom slučaju neće biti one iz redova radničke opozicije. Odvojit će se samo oni koji pokušaju privremena odstupanja od duha komunističkog programa, koje je izazvao dugotrajan građanski rat, pretvoriti u načela i nastaviti se držati tih načela kao da su ona bit naše političke linije. No onaj dio naše partije koji je navikao odražavati klasno gledište proletarijata koji širi svoja krila, apsorbirat će i asimilirati sve ono snažno, zdravo i životno što u našu partiju unosi radnička opozicija. Ne govori običan radnik uzalud uvjereno i pomirljivo: „Il’ič će razmisliti, promisliti, poslušati nas i okrenuti partijsko kormilo prema opoziciji. Il’ič će biti na našoj strani!“

Što prije partijski vođe uzmu u obzir rad opozicije i krenu putem koji su im pokazali obični članovi, brže ćemo preživjeti krizu partije i prijeći granicu gdje će društvo, oslobođeno ekonomskih zakona i obogaćeno mudrošću radničke klase svjesno početi stvarati ljudsku povijest komunističkog doba.

 

Pošteno je priznati da ova stranica koristi cookies/kolačiće.
Podatke koji se prikupe na taj način ne dilamo dalje. Pogotovo ne Googleu.
Za analizu statistike posjeta, kao i za sve drugo, koristimo open source.
OK?